Dave, Zoran i Bridget
“I don’t want people who want to dance, I want people who have to dance.” -George Balanchine
1983., zajedno sa skupinom mojih prijatelja, zaputio sam se vlakom ka Beogradu na zakazani intervju sa grupom koja se tada zvala Katarina II… Zapravo, da budem što precizniji, mi smo tada započeli rad na našem rock fanzinu pod naslovom Play Back i nekako nam se učinilo cool da prvi broj otvorimo s rock bandom koji nije pripadao establišmentu, a Katarina II je , iako još nemajući svoj dugosvirajući vinilni prvijenac, bila sve prije samo ne “establišment” . Nakon cijele proputovane noći , finalna destinacija je bila poznata kavana Šumatovac… Tu su se uglavnom skupljali ljigavi likovi iz svijeta novokomponirane narodne glazbe, ali i medijski likovi, te ljudi iz diskografskih kuća… I baš tu , u toj kavani, ja sam uradio jedan od meni najdražih intervjua - s Milanom Mladenovićem i Bojanom Pečarom.
Po prvi puta, a proći će dosta vremena dok ponovo budem “počašćen” takvim miksom jednostavnosti, iskrenosti i kvalitete, osjećao sam da radim intervju s osobama, s bandom koji će ostaviti traga na glazbenoj sceni… Ispostavit će se da je to ugodno karizmatično jutro u narednim godinama našoj mladosti doista podarilo jedno divno glazbeno iskustvo evolucijskog karaktera od Katarina II, potom Katarina Velika i na kraju Ekatarina…
Whiskey i Guinness
Mnogo godina kasnije, u mom ”američkom zivotu”, imat ću priliku da 2001. godine upoznam band pod nazivom Flogging Molly. Bilo je to u vrijeme kada su oni vrlo teškim radom (svakodnevnim svirkama po USA) promovirali svoj prvi studijski album 'Swagger'. Taj prvi intervju, zapravo je bolje to okvalificirati “neobaveznim dvosatnim razgovorom” sa Dave Kingom i Bridget Regan (od 2008. i njeno prezime je King) odmah je evociralo uspomene na ono vrijeme kada sam u kavani Šumatovac razgovarao s Milanom Mladenovićem i Bojanom Pečarom. Istina, drugačiji glazbeni smjer, no onaj karizmatični miks jednostavnosti, iskrenosti i kvalitete, je tako transparentno bio prisutan u tom nastajanju prijateljstva, koje će se na moje potpuno zadovoljstvo nastaviti sve do današnjih dana.
Ugodno sam bio iznenađen kada sam na njihovom posljednjem albumu 'Float', koji će se naći i na 4. mjestu Billboard top ljestvice, pročitao specijalnu zahvalnicu Davea i Bridget upućenu meni i mojoj supruzi. Dakle, pred vama nije intervju nego, jednostavno rečeno, opušten razgovor između Dave id Bridget King te gitariste Dennis Casey i moje malenkosti… Opušten razgovor o svemu i svačemu uz neizbježni irski wiskey i dostatno more Guinnessa, a svi vi koji budete na njihovom koncertu u nedjelju napustit ćete ga s istim dojmom; dojmom da ste proveli dva sata na koncertu sa čijeg stagea su vas uveseljavali dobri prijatelji, a ne netko ko je došao tu samo da vam pokupi novac i pobjegne u zagrebačku noć.
ZORAN MIŠETIĆ: Ko je zapravo Dave King?
DAVE KING: Vrlo jednostavno. Čovjek koji uživa u onome što radi i koji ima dvije adrese , jedna u Irskoj a jedna u USA.
ZORAN MIŠETIĆ: Rođen si u Dublinu i tamo si živio sve do svojih ranih 20ih?
DAVE KING: Da, da… Tužno i sirotinjsko djetinjstvo i to me je još od malih nogu natjeralo da se pokrenem i odem iz Dublina. Iz Irske generalno…
Baka, djed, pivo i pjesma
ZORAN MIŠETIĆ: Možda si “fizički otišao” iz Irske ali ta Irska je kroz irsku folk glazbu uvijek ostala uz tebe…
DAVE KING: Naravno... Glazbu sam zavolio još prije nego što sam pošao u školu. Moji baka i djed su se znali skoro svako drugo veče s mnoštvom prijatelja vratiti iz puba i nastave sjediti u sobi, piti pivo i pjevati tradicionalne irske pjesme… Odvodili bi me i na koncerte irskih folk grupa i sve se to nekako “zalijepilo” za mene. U to vrijeme mi je otac kupio dva albuma, jedan The Dubliners, a drugi Johnny Casha. Kasnije sam počeo da slušam T-Rex, ranog David Bowieja… Sve me je to kao klinca inspiriralo da počnem i da pišem pjesme… Dakle, ne samo da slušam glazbu, nego da se njom počnem i aktivno baviti.
ZORAN MIŠETIĆ: U zvuku Flogging Molly se definitivno može prepoznati utjecaj ove gore spomenute “ekipe”, ali je isto tako jasno kao dan da tu ima i utjecaja bandova poput The Clash, The Sex Pistols…
DAVE KING: Apsolutno… Ja sam bio 16-godišnjak kada je u Londonu došlo do eksplozije punk pokreta. Obožavao sam the Sex Pistols, ali u isto vrijeme shvatio sam da je punk u Dublinu bio prihvaćen ponajviše od bogate djece koji su se najviše bunili protiv svojih bogatih roditelja. Mislim da se to kasnije desilo i u Engleskoj. Ja sam odrastao u sirotinjskoj obitelji i pocijepana garderoba u mom slučaju nije bila “fashion statement” vec okrutna svakodnevnica… Moja stvarnost. Mene je više privlačio glamur i novac nego da budem punk samo zato što je to bilo u trendu. Zato ti kažem ovo za David Bowieja i T-Rex, pa čak i za Mott The Hopple. Trebao si da me vidiš u tom mom “Ziggy periodu” kada sam kopirao Bowieja u oblačenju! Odlazio sam u školu u smiješnim cipelama s platformom i maminim ogrtačem… Hahahaha… Sve je to bilo tako maštovito vrijeme, a kako sam bio vrlo mlad nisam rock’n’roll doživljavao na seksualan način . Doživljaj rock’n’rolla je bio više nekakav vizualni doživljaj… I onda sam video grupu po imenu Horslips. Veliki koncert na Nacionalnom Stadionu u Dublinu. Započeli su sa sviranjem irskih folk stvari, a onda su razvalili sa rock stvarima i to me je fasciniralo… ostavilo bez teksta… skinulo mi glavu sa ramena.
Motorhead prije Motorhead
ZORAN MIŠETIĆ: I kako je konačno Dave King - dječarac sirotinjskog backgrounda - postao Dave King-muzičar?
DAVE KING: Imao sam nekoliko grupa u Dublinu. Ništa naročito… Doista sam imao želju da napustim Dublin. Zajedno sa mojim prijateljima vrtio sam se oko jednog te istog mjesta i ništa se uzbuđujuće nije dešavalo u našim životima. Na sreću, ukazala mi se prilika… Sjećaš li se Fast Eddie Clarka iz Motorhead?
ZORAN MIŠETIĆ: Kako da ne.
DAVE KING: E, u to doba on je napravio grupu koja je djelovala van okvira njegovog matičnog Motorheada. Grupa se zvala Fastway i Eddie je organizirao audiciju na kojoj je tražio pjevača. Ja sam se prijavio i dobio posao i mjesto u grupi. S početka 80-tih imali smo i par hitova, a, što je najvažnije, to mi je dalo šansu da putujem po svijetu. Bili smo stvarno veliki u Japanu… Najljepše uspomene iz tog perioda su vezane za našu turneju sa AC/DC…
ZORAN MIŠETIĆ: Bio si na turneji s AC/DC?
DAVE KING: O, da… Mi smo ih pratili u Evropi i USA na njihovoj turneji “Flick On The Switch”. Koja energija i koja svirka! AC/DC je band koji ja jednostavno obožavam. Njihova svirka je vrlo jednostavna i direktno pogađa u cilj. Odlični su. Kao što rekoh, jedno od mojih najljepših glazbenih iskustava. Poslije smo svirali sa Scorpions , Iron Maiden…
Dobro došla u grupu
ZORAN MIŠETIĆ: Kako je nastao Flogging Molly?
DAVE KING: Dakle, ja sam iz Irske došao u Los Angeles jer sam dobio ponudu od Gaffen Records da dođem u USA i započnem rad na albumu. Imao sam svoju grupu i objavili smo neke albume, al’ nista značajno. U Los Angeles se nalazi Irski pub “Molly Malone” i tu sam vrlo često dolazio, ne bi hli “zalio” dan s dobrim Guinnessom. Na moju sreću tamo su dolazili još neki ljudi sa istovjetnim glazbenim nazorima. Dakle, mi smo svirali kao Dave King Band u ovom pubu koji može da primi nekih 150 ljudi, i jedno veče ona [pokazujući na Bridget] je došla da vidi naš koncert. Upitao sam je što misli o koncertu, a ona je počela slijegati ramenima obasipajući me kritikom…hahaha… Onda sam je upitao što radi a ona je vrlo kratko odgovorila: ”Sviram violinu”. Pružio sam joj ruku i rekao: ”Dobro došla u grupu”… Sve ostalo je povijest…
Flogging Split
ZORAN MIŠETIĆ: Bridget ti “vučeš” i hrvatsko porijeklo… Nagađam da će ovaj koncert u Zagrebu imati posebno mjesto u tvome srcu?
BRIDGET KING: Uh… Jedva čekam da nastupimo u Zagrebu. Moj djed i baka po maminoj strani su došli u USA iz maloga mjesta u blizini Splita. Po očevoj strani dolazi moja irska krv i ljubav prema Irskoj glazbi…
DAVE KING: Ona je po maminoj liniji dobila ljepotu a po tatinoj ljubav prema Guinnessu…hahahaha.... Šalu na stranu, ali po njenom dolasku u grupu stvari su se počele kristalizirati i Flogging Molly je postao ono što je danas.
ZORAN MIŠETIĆ: Ovo vam nije prvi dolazak u Hrvatsku, barem ne tebi i Daveu.
BRIDGET KING; U prvom mjesecu ove godine smo posjetili Dubrovnik, i taj je bio zapravo medeni mjesec Daveu i meni… Od našeg vjenčanja prošle godine u Japanu pa sve do prvoga mjeseca ove godine nismo imali niti jednog jedinog slobodnog dana… Samo koncert za koncertom… Zato kažem da je odlazak u Dubrovnik na izvjestan način bio dio našega “medenog mjeseca”…
ZORAN MIŠETIĆ: Da li su vas ljudi iz Dubrovnika prepoznali ?
BRIDGET KING: Ma, ne… Ali interesantna stvar se desila nakon dva-tri dana boravka u Dubrovniku. Nas dvoje smo bili u potrazi za kakvim solidnim mjestom gdje se mogla čuti dobra glazba i prvih nekoliko dana ljudi su nas slali na mjesta koja su vrtila nekakvu vašu vrstu pop i disco pjesama… Ruku na srce meni je to zvučalo odvratno… Onda smo treću noć posve slučajno naletjeli na jedan pub gdje je bila “živa“ muzika i band je svirao cover verzije the Pogues… Tu smo ostali dobrih 3-4 sata , i onda nam je vlasnik tog puba, apsolutno ne znajući da smo mi iz Flogging Molly, rekao da obavezno svratimo i naredno veče jer će ovaj band svirati sutra covere još jednog dobrog irskog banda pod nazivom “Flogging Molly”… Trebao si vidjeti njegov izraz lica i ovih iz cover banda kada smo im objasnili da smo MI zapravo iz Flogging Molly…hahahah… Kako je to bilo dobro…
Od bluesa do punka
ZORAN MIŠETIĆ: Dennis, koji su tvoji “korijeni”?
DENNIS CASEY : Blues…hahahaha…
ZORAN MIŠETIĆ: Vidiš, to je nešto što ja zovem odličan muzičar… Od bluesa do punka i nazad…
DENNIS CASEY: Stavimo to u perspektivu dobre glazbe i to je to. Dobiješ moje “korijene”.
ZORAN MIŠETIĆ: Dakle blues je ta glazba koju slušaš kada nisi na stageu sa Flogging Molly?
DENNIS CASEY : Da… Naročito Bukka White. Čovjek je bio genijalac… Bio sam u mojim srednjim tridesetim godinama kada sam se pridružio Flogging Molly, a prije toga sam krečio kuće. Dakle, pravi blues korijeni…hahahaha...
ZORAN MIŠETIĆ: Postao si otac nedavno… Kako to funkcionira sa stalnim putovanjima?
DENNIS CASEY: Naravno da je teško, no moja supruga i ja imamo zajednički jezik glede svega toga i svaki trenutak kada band dobije mali odmor, nastojimo da provedemo što više kvalitetnog zajedničkog vremena.
S Obamom je svijet bolje mjesto
ZORAN MIŠETIĆ: Cijeli band je još od početka rata u Iraku postao veoma glasan u kritiziranju kako razloga za taj rat tako i Busha i njegove administracije.
DAVE KING: Mi smo činili sve što je bilo u našoj moći da educiramo našu publiku tako da jasno mogu da vide da su i rat u Iraku i Bush veliko sranje. Veliko i nepotrebno sranje… Ja sam na koncertima 2003. koristio svaku prigodu da pjesmu “Selfish Man” (pjesma je s prvog studijskog albuma 'Swagger' objavljenog 2000.godine, op. a. ) posvetim G W Bushu.
ZORAN MIŠETIĆ: Da li te je iznenadilo kada je Bush odnio pobjedu nad Kerryjem 2004.?
DAVE KING: Bio sam jako iznenađen, ali u isto vrijeme sam shvatio da je ta strategija straha vrlo moćna stvar. Bush i taj cijeli konzervativni blok oko njega su vješto manipulirali strahom i to im je donijelo pobjedu na tim izborima. No, s izborom Obame mi smo dobili zadnji smijeh, a njima ostaju suze. Svijet, a ne samo Amerika, je bolje mjesto od kada je Obama kročio u Bijelu kuću.
Ne slušaj, napadaj!
ZORAN MIŠETIĆ: Sa svojim zadnjim dugosvirajućim projektom Float nastavio si da se krećeš tom nekakvom političkom crtom koja je zapocela s 'Within a Mile of Home' iz 2003.
DAVE KING: Kao što rekoh, nije bilo moguće da normalan čovjek zatvori oči pred onim što se oko njega zbiva. A zbivalo se toliko toga lošega. Jedni su naređivali i naredbe su im bile pogrešne, a drugi su izvršavali pogrešne naredbe; logično je bilo da ja izađem sa stihom: „The order of the day is don’t listen, attack”. 'Float' i 'Punch Drunk Grinning Soul' su pjesme na kojima sam se opet pozabavio tom sponom globalnih pizdarija koje se vežu uz terorizam i rat, ali u isto vrijeme želio sam da skrenem pažnju i na to koliko je važno da individualna sloboda preživi i da se odupre tom kolektivnom ludilu.
Inžinjerska posla
ZORAN MIŠETIĆ: Prva dva albuma, 'Swagger' i 'Drunken Lullabies' producirao vam je Nirvanin inžinjer Steve Albini. Kako je došlo do te suradnje?
DAVE KING: Naš bubnjar George (George Schwindt, čiji je brat Bob Schmidt i manager Flogging Molly; op. a.) je još prije radio s njim i poslao mu je traku s našim snimcima. Steve je to preslušao i jako mu se dopalo. On je odlučio da se prihvati dirigentske palice i tako je došlo do naše suradnje sa njim...
ZORAN MIŠETIĆ: ...koja je na posljednja dva albuma izostala. Zašto?
DAVE KING: Ma pazi, Steve je genije kada je u pitanju snimanje “živih” nastupa, a kao što i sam znaš, mi smo prije svega “živi” band i trebali smo tada nekoga tko će biti u stanju da prebaci tu energiju u studio i napravi iskren album… Dakle , mi smo u tom trenutku trebali Steve Albinija i on je bio toliko dobar da nam je pomogao u tim prvim studijskim radovima. Poslije toga je došlo do potpuno logične želje da nam se albumi “ne ponavljaju”, što je opet dovelo do obostranog zaključka da mi moramo dalje bez Stevea i Steve je nastavio dalje bez nas…
ZORAN MIŠETIĆ: Jos 2001. Los Angeles Times vam je dodijelio nagradu kao najboljoj punk grupi u 2001. Da li su Flogging Molly punk band?
BRIDGET KING: Ma ta nagrada je čisto sranje, a i to svrstavanje da smo mi isključivo punk band nije ništa manje sranje… Flogging Molly su rock’n’roll band.
