Foča: Posljednje skrovište Radovana Karadžića pred lovcima na ratne zločince

FOČA/SARAJEVO – Gdje je točno Radovan Karadžić, ne zna ni negova vlastita žena, samo je jedan od najčešćih odgovara koji smo ovih dana dobili u Sarajevu i Banjoj Luci na pitanje o tome gdje bi se mogao skrivati nekadašnji čelnik bosanskohercegovačkih Srba, a danas jedan od najtraženijih ratnih zločinaca za kojim je raspisana međunarodna tjeralica. No, iz izvoza bliskih vlastima Federacije BiH u Sarajevu, Vjesnik je doznao da se Karadžić nedvojbeno krije u Foči ili na užem području toga gradića na rijeci Drini u istočnoj Hercegovini. Kako smo čuli iz istog izvora, samo je pitanje dana kada će federalna policija saznati i precizno mjesto Karadžićeva tajnoga skrovišta u kojem ga čuva osamdesetak do zuba naoružanih tjelohranitelja.

Vođeni tom informacijom, zaputili smo se u Foču, koja je nedvojbeno danas najveće uporište ekstremnih Srba, koji su gradiću nedavno nadjenuli i novo ime - Srbinje. U federalnoj policiji kao i u sarajevskom sjedištu UN-a dobili smo tek potvrdu da je Foča mjesto u koje nitko ne ide, ako baš ne mora, jer su tamošnjim vlastima Republike Srpske pojmovi poput poštivanja zakona, sigurnosti i ljudskih prava posve nepoznati.

Sarajevski taksist, koji nas je, iako vidno preplašen, pristao odvesti u Foču, ispričao nam je kako je na putu prema tom istočnohercegovačkom mjestu jedno vozilo iz Sarajeva nedavno netragom nestalo, dakako, zajedno s vozačem koji je sa sobom imao oko 5.000 maraka.

Službenih informacija o Karadžićevu skloništu nema. Glas Amerike nedavno je objavio da je područje njegova kretanja između Foče i Višegrada. Međutim, svi najnoviji pokazatelja vode u Foču, gdje se skriva još nekoliko ratnih zločinaca, a kako smo se uvjerili odmah po dolasku u to mjesto Karadžića tamo smatraju velikim herojem i neće dopustiti da završi u haaškoj tamnici.

"Majku im, što imaju protiv nas, neka radije love ustaše i balije umjesto da samo nas hapse", tek je jedan odgovor koji smo dobili od naizgled pristojne dame s kojom smo u Foči pokušali na ulici uspostaviti bilo kakav dijalog.

"Dobrodošli u Republiku Srpsku", veliki jumbo plakat postavljen odmah na izlasku iz Sarajeva, kod naselja Lukavice, danas malo kome ulijeva strah u kosti, jer se između Republike Srpske i Federacije BiH prometuje manje-više normalno. No, već sama spoznaja o tome da se vozimo prema području na granici BiH sa Crnom Gorom, iz kojega dolazi najveći broj srpskih ratnih zločinaca, nije ugodna. Od Sarajeva do ploče s natpisom Srbinje - pred kojom smo se slikali unatoč upozorenja da to ne činimo vozi se osamdesetak kilometara preko snijegom prekrivene Romanije. Cesta vodi kroz tmurna, napuštena sela pod blistavo bijelim snijegom. Zimskoj službi, koja bi čistila snijeg, nismo se ni nadali. Na pola puta između Sarajava i Foče nalazi se Trno-vo, gdje smo se susreli s velikim natpisom "Srpski zajedno". Nismo se zaustavili. Put nas je dalje vodio kroz Kalinovik, malo mjesto koje je izrodilo najviše zločinaca.

Ipak, kako doznajemo, Karadžića tamo nema. Ni tu se nismo zaustavili.

U Srbinju, odnosno Foči, smatra se najsigurnijim. Naime, blizu mu je granica s rodnom Crnom Gorom, iako se ne usudi prijeći na teritorij SRJ u strahu da bi ga mogao vidjeti netko od sve brojnijih neistomišljenika. Crnogorske vlasti jamačno ne bi dopustile da se Karadžić skriva na njihovom teritoriju. Sve glasine o tome da je prošlih mjeseci Karadžić viđan na Palama, srpskoj utvrdi u predgrađu Sarajeva, nikad nisu dobile pouzdanu potvrdu.

Od Sarajeva do Foče vozili smo se skoro dva sata i putem nas nitko nije zaustavljao.

Brojni njemački vojnici SFOR-a na "području opštine Srbinje" u prvom redu paze na vlastitu sigurnost i nisu posebno zainteresirani za hvatanje dobro naoružanih ratnih zločinaca. Osim toga, nikome nije do prolijevanje krvi, jer međunarodna zajednica Karadžića u Haagu želi vidjeti živog.

Kako doznajemo, nikome, pa ni Titovoj vojsci u Drugom svjetskom ratu nije uspjelo područje Foče "očistiti" od najkrvoločnijih srpskih ekstremista. Oni su danas, kad je cijeli svijet, uključujući bivše saveznike, protiv njih, spremni nemilosrdno zaklati svakoga tko im se ne svidi ili možda pokuša doći do omiljenog im Radovana Karadžića.

Nekad lijepa varošica (barem tako tvrde oni koji su za razliku od nas prije posjetili Foču) imala je prije rata oko 10.000 stanovnika, od kojih su polovica bili Muslimani.

Ekstremni Srbi otjerali su svo nesrpsko stanovništvo.

Stoga nam ni šetnja Fočom nipošto nije bila ugodna. Rijetki prolaznici, zgureni zbog hladnoće, po tihim ulicama koje je zasipao lagani snijeg, nisu bili raspoloženi za razgovor. Jednoznačno nepovjerljivi pogledi dali su naslutiti da stranci ovdje nisu dobrodošli. Svako slikanje, tvrdi naš taksist, moglo bi nas koštati glave ili u najmanju ruku višesetnog neugodnog tretmana srpskih policijaca. Stoga je Vjesnikov fotoreporter većinu fotografija snimio iz automobila, a na razgovor s prolaznicima odlučili smo se samo kad bi se uvjerili da nas odnekud ne promatra policija. Ratom opustošena i neizmjerno prljava Foča, prepuna je policajaca, koji su cijelo vrijeme tijekom našeg boravka na ulicama legitimirali ljude.

No, kako smo čuli, na obližnjim šumovitim brdima koja se uzdižu visoko ponad blistavo zelenih rijeka Drine i Čehotine, nipolicija Republike Srpske nema što tražiti.

Tamo ne postoje nikavi zakoni, osim onih koje piše oružje. Stoga je za pretposatviti da se u nekoj od kuća u brdima skriva i Radovan Karadžić.

Poluprazne trgovine, neugledni kafići, bradati i brkati prolaznici, do pola posječena stabla oblijepljena osmrtnicama, brojni grafiti s velikosrpskim porukama i simbolima... glavna su obilježja mjesta, koje više nitko od njegovih stanovnika ne zove Fočom. Strah i ponos ovdje se isprepliću na svakom koraku.

Prilično sablasna i nadasve divlja atmosfera također je karakteristična za Srbinje u kojemu još radi veliki kazneno-popravni dom. On je vjerojatno, uz policiju, i jedina ustanova koja radi, no opće siromaštvo nije utjecalo na razmišljanje većine stanovnika.

Čim bi spomenuli ime Radovana Karadžića, nitko više s nama nije htio dalje razgovarati, osim mladića koji nam je odbrusio da nam je bolje da ništa više ne pitamo. Tko zna kako bismo se tek proveli da je znao da smo novinari iz Zagreba.

Ništa manje mrsko nije im ni Sarajevo, no zato je siromašna Foča prepuna autombila s beogradskim i podgoričkim registracijama. Mjesto na ušću Čehotine u Drinu i nekad veliko sjecište puteva danas djeluje kao da slijepo crijevo na kraju svijeta iz kojeg se dalje, barem prema putokazima, može samo prema Beogradu. Koliko je Beogradu, Podgorici ili Banjoj Luci stalo do oaze velikosrpstva u istočnoj Hercegovini, posve je drugo pitanje, na koje je odgovor sve izvjesniji. Nekoliko metara dalje niz cestu propucani je latinički putkaz s natpisom "Dubrovnik 90 kilometara"...

Na povratku iz Foče također nam je ćirilirilični natpis uz cestu uputio pozdrave iz Srbinja. Bili smo sretni što odlazimo, s pričom i fotografijama, ali ne i lijepim uspomenama.