Zanimljiva ideja, zar ne? Sjedite doma, učite besplatno, učite svojim tempom, učite što želite a ono što ne želite preskačete... i tako sve do doktorata!
No, koliko je to zaista realno? Koliko možemo spustiti tu priču, možemo li srednje ili čak i osnovne škole proglasiti reliktima prošlosti? Hoće li edukacija jednom za uvijek preseliti na internetske pašnjake?
U određenom smislu hoće, i već jest. Postoji mnoštvo online sadržaja edukativne naravi, pa čak i cijeli jedan Open University, on-line univerzitet koji vas ne prisiljava da vrijeme trošite sjedeći u klupama.
Online edukacija ne može vas naučiti disciplini
On-line edukacija, dakle, nije stvar budućnosti, već nešto što nam se već događa. Ona ima niz prednosti. Za početak, često je jeftinija od “službene” edukacije. Zatim, organizirana je na način koji studenta stavlja u poziciju organizatora – studenti si sami organiziraju vrijeme studiranja, sami biraju kad će pregledavati materijale, a u određenoj mjeri sami biraju i vrijeme i tempo davanja ispita. Upravo idealno za zaposlene ljude koji se žele doškolovati, educirati u nekom polju koje im nije struka, ili se jednostavno uhvatiti nekog novog područja iz čistog intelektualnog gušta. Ne trebate o ovome maštati, ovo već imate. Ne morate biti rođeni u nekoj specifičnoj državi; on-line materijale možete studirati iz Engleske jednako dobro kao i iz Hrvatske, ili pak iz centra crne Afrike, sve dok dovoljno poznajete jezik i imate kakav-takav pristup Internetu. Nije li to fantastično?
No, razmislimo malo i o manama takvog sustava, dobrim razlozima zašto on-line učenje ipak ne može, barem za sada, zamjeniti neke klasične edukacijske sustave.
Prije svega, on-line edukacija, takva kakva jest, iako uči određenu tematiku, ipak nema one stvari koje se prenose kroz direktan kontakt učitelja sa učenikom. On-line edukacija ne može vas naučiti disciplini, strpljenju, upornom ponavljanju, načinima memoriranja, trikovima za lakše učenje. Kroz on-line edukaciju nemate tako direktan i prisan kontakt sa ostalim studentima, ne prolazite kroz stvari na jednak način, jednakim tempom.
Vjerujem kako ćete uočiti da je on-line edukacija odlična stvar za odrasle osobe koje su već završile fakultet ili barem srednju školu, pa imaju ugrađene gore navedene mehanizme. U stanju su koncentrirati se, zainteresirati, već znaju metode učenja, trikove, u stanju su same sebe organizirati.
Kako izabrati? Čime se baviti?
Možemo li to očekivati od djece u osnovnoj školi ili adolescenata u srednjoj? Teško do nikako. Dječica su najčešće prezaigrana (a roditelji nemaju vremena ispuniti ulogu učitelja i prenositi te stvari svojoj djeci), a adolescenti su prezainteresirani partijanjem i otkrivanjem novih sloboda da bi zaista marili za vlastitu edukaciju. U toj priči nedostaje jedan motivirajuće-prisilni faktor: učitelj. Onaj koji ima (nekakav) autoritet i koji može učenike zainteresirati ili prisiliti, i što je bitnije – voditi.
U tom su smislu klinci zaista nekompatibilni sa sustavom on-line edukacije kakav je on danas, a vjerojatno i sustavom kakav će biti za pet godina. To se sve, naravno, može i vjerojatno će se promjeniti, ali ne u ovako kratko vrijeme i ne na način jednostavnog zatrpavanja učenika sadržajem na Internetu.
Time smo se dotaknuli drugog esencijalnog problema on-line edukacije: što izabrati? Kako izabrati? Čime se baviti? Na što se fokusirati, a što još treba sa strane pogledati da bismo bolje shvatili materiju?
Ako ste, čitatelju, odrasla osoba koja je završila nekakav studij i zaposlena je, pogotovo ako ste pritom informatičar, vjerojatno nećete odmah primjetiti taj veliki problem, no to je rezultat vaše profesionalne deformacije: svaki pravi informatičar zna da za njega edukacija ne završava dobivanjem diplome i da će se, htio to ili ne, do kraja radnog vijeka (a neki sigurno i duže) morati konstantno educirati, upijati nove informacije, nova saznanja, nove ideje.
Samostalno učenje funkcionira - u slučaju odraslih
Pa je tako posve prirodno odgovore na svoja pitanja tražiti po Internetu. I to nije zaista ništa novoga – doslovce milijuni ljudi naučili su novi programski jezik samostalno na Internetu, nisu odlazili na klasičnu edukaciju. Dapače, oni koji znaju već par jezika često se niti ne žele gnjaviti skupim i dugotrajnim tečajevima novog jezika kojeg žele naučiti, već sve sami pronađu i nauče – na Internetu.
To svakako funkcionira, ali ne zaboravimo – kad su u pitanju odrasle osobe. Tako nešto sa klincima uglavnom ne uspjeva (ne računajući malene i zelene geekove). Dajte djetetu izbor između on-line edukacije i lopte ili bicikla; što mislite, što će izabrati?
Pa čak i ako postignete da dijete stekne neke navike, što ćete učiniti sa silnom količinom kontradiktornih informacija na Internetu? Za jednostavan primjer: četnici i ustaše. Na Internetu se može pronaći puni spektar mišljenja i o jednima i o drugima: od najgorih koljača do najplementijih boraca za slobodu.
Gdje je istina? Možete li djetetu dati da samostalno zaključi što njemu najviše odgovara kao istina? Je li to onda edukacija ili samoindoktrinacija?
Problem sa Internetom je što je, osim kvalitetnih materijala, prepun smeća. I to smeće neizbježno će ući u edukacijski proces vašeg djeteta, čak i ako za njega birate samo najbolje od najboljeg što Web može ponuditi.
Ostaviti dijete da samostalno istražuje po Internetu?
Vaše dijete trebat će pomoć u kreiranju vlastite kritičke misli. Nije dobro ako mu nitko u tome ne može pomoći, ali jednako je loše ako se ta kritička misao stvara u krugu obitelji – što je također jedna vrst indoktrinacije, kad roditelji djetetu objašnjavaju (i opravdavaju) svoj model svijeta, umjesto da ga usmjere na to da dijete samo složi vlastiti model.
U takvoj su ulozi učitelji zapravo neprocjenjivi. Dobar učitelj činit će baš to – usmjeriti klinca da ispita, istraži i iskoristi vlastite potencijale kako bi gradilo sebe kao zdravu i razumnu osobu. Duboko sumnjam da će ikad iti jedan on-line učitelj (a takvi će se pojaviti, budite sigurni) moći tako intenzivno utjecati na djecu kao učitelj u razrednoj nastavi.
A ostaviti dijete da samostalno istražuje po Internetu, procjenjujući stvari na osnovu kriterija koji su organski izrasli iz njega, bez korektivnog utjecaja okoline, zaštićeno u svom on-line svijetu i svojoj on-line školici u kojoj samo bira što će i kad učiti – u što će takvo dijete izrasti?
Zato je Bill Gates u pravu, ali samo u određenoj mjeri. Njegov stav je dobar i vjerojatno će se i ostvariti na polju edukacije odraslih, formiranih osoba. No, dublje dolje (gdje Bill, uostalom, i nije išao) bit će teško zamjeniti klasiku – razred, učitelja, učenike. Tamo bi on-line sadržaji mogli (i trebali!) zamjeniti tek udžbenike i druga pomoćna sredstva u nastavi; interakcija učitelja i učenika, mentorstvo, upućivanje, intelektualno izazivanje, intelektualni podražaji, razgovor, diskusija, razmjena mišljenja i debate... tehnologija još uvijek ne uspjeva nadomjestiti na zadovoljavajuće kvalitetan način. Škola je tu da ostane. A fakulteti, hmm...
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
