ZAGREB – Politička zloraba vojske danas se javlja uglavnom u zemljama koje nemaju razvijenu demokratsku tradiciju i u kojima prevladava stav da su "časnici oslonac vojske, a vojska oslonac države". Mješavine civilokratske vlasti (u kojoj civili u rukovođenju zemljom koriste vojne metode djelovanja i organiziranja) i militokracije (u kojoj vojnici, osobito aktivni, žele biti relevantni politički faktor u kreiranju unutarnje i vanjske politike) susreću se u afričkim državama južno od Sahare te u nekim arapsko-islamskim režimima. Ranije civilne elite koje su vladale na vojni način ili uz otvorenu podršku vojske koja je svima u državi nametala svoju političku volju ili volju privilegirane manjine, bile su česte u Latinskoj Americi i Aziji (u 70-im i 80im godinama na Filipinima, a u novije doba u Indoneziji).
Kod nas se zadnjih mjeseci razvila neka vrsta bonapartizma na hrvatski način. Skupina umirovljenih visokih časnika hrvatskih Oružanih snaga, koji čak tvrde da su njihove pozicije nestranačke a da sve što poduzimaju, poduzimaju u ime naroda, koriste aktualne društvene i socijalne probleme kako bi se nametnuli kao samostalni politički faktor koji želi izvršiti preokret u državi. No, ni jedna politička opcija s osloncem na vojsku - makar i njezin umirovljeni generalski dio - neće proći u Europi i NATO-u. Hrvatska vlada, Sabor i predsjednik države ne smiju u ovoj situaciji pokazivati nojevski mentalitet jer njihovi protivnici u tome vide samo znakove slabosti, neodlučnosti i nesposobnosti.
Nesumnjivo je da umirovljeni generali imaju snažnu političku volju koja je ravna njihovoj borbenoj volji u ratnim vremenima. Njih pokreću motivi koji se temelje na tipičnim vojničkim obrascima ponašanja. U svojim zahtjevima i istupima strogi su, energični i ultimativni. No, ni jedan od njih, kada bi i došao na vlast i ("ovako ili onako") otjerao Račana i Mesića, ne bi bio uspješan vođa. Uspješni suvremeni političar koji izrasta u lidera mora, naime (prema zapadnim standardima), gotovo bez izuzetka posjedovati barem prosječnu inteligenciju, prosječne fizičke sposobnosti te taktičnost i dobronamjernost.
U skupini generala koji trenutno drmaju hrvatskom političkom scenom, nema ujednačenosti i homogenosti po tim kriterijima. Tko je inteligentan nije taktičan, tko je dobronamjeran nije više fizički u najboljem stanju, tko je pak fizički zdrav, nije intelektualno superioran, osobito ne u retoričkom smislu. To govori da umirovljeni generali nemaju što tražiti u politici.
Mjesto im je (prema sposobnostima, obrazovanju i dobi) u institutima i izdavačkim zavodima gdje mogu, naravno - do mile volje, proučavati Domovinski rat i pisati o svojoj ulozi u njemu. Netko će se možda bolje snaći u omiljenom poduzetničkom biznisu, na savjetničkim mjestima u zaštitarskim tvrtkama ili naprosto kod kuće, s unucima i kućnim ljubimcima.
Ostali aktivni časnici u hrvatskim Oružanim snagama moraju se konačno pomiriti s tim da s ratnoga moraju prijeći na mirnodopski način rukovođenja i ponašanja. Klausewitz je davno primijetio kako rat nije samo akt razuma niti samo strast. On je i jedno i drugo. U ratu se brzo rješavaju sve razlike u mišljenjima. Pobjeđuju one vojske i države koje točno znaju tko im je autoritet i gdje mu je središte. U miru, središnji se autoritet gubi ili blijedi. Stoga u samoj vojsci "papirnati meci" koji se u svakodnevnoj mirnodopskoj administrativnoj borbi ispaljuju bez dima i baruta, često čine kukavicama i bezvoljnima one časnike, koji su se s većom hrabrošću izlagali pravim metalnim zrnima.
Dok smrt ili teško ranjavanje u borbi donose priznanje za hrabrost u službi, poraz u nekoj birokratskoj raspravi, polemici i unutarinstitucionalnom sporu donosi osjećaj sramoćenja i fatalnog gubitka do tada briljantne karijere. O bilo kakvoj vrsti krivične odgovornosti, makar i zbog najmanjeg izgreda i tuče u gostioni, da i ne govorimo.
U zapadnoj demokraciji (koju i Hrvatska navodno razvija) oduvijek je u miru pero bilo moćnije od mača. Izazivanje društvene nestabilnosti u i inače rasklimanom sustavu nije baš najbolji put i preporuka za nekoga tko se nakon vojske želi upustiti u politiku. Naši umirovljeni generali prejako su zaljuljali čamac u kojemu sjedimo - i mi i oni. Ono što ne valja i ne funkcionira, postaje u ratu i borbi prilično brzo i bolno uočljivo. U mirnodopskoj politici stvari idu daleko sporije, a ratnički mentalitet i neumjereni super-ego obično su deplasirani i politički kratkoročni. Strpljivost, racionalnost i lukavost, lišene krutog vojničkog poimanja stvarnosti, glavne su odlike uspješnih modernih političara, pa bi tako trebalo biti i u Hrvatskoj.
Koliki je nesporazum između suvremenosti i onoga što žele neki od generala, pokazuje i primjer kada jedan od njih tvrdi kako "ne priznaje Mesića svojim vrhovnim zapovjednikom", a drugi pak smatra da bi on bio najzadovoljniji kada bi vrhovi zapovjednik hrvatskih Oružanih snaga bio političar poput američkog predsjednika.
Koje li zablude i neznanja! Jer, kad predsjednik SAD-a nešto vojsci naredi, onda to tako mora i biti. Ako mu se tko iz vojne hijerarhije suprotstavi na bilo koji način i bez obzira na ratne zasluge pa mu, na primjer, piše i pisma prosvjeda ili mu šalje peticije ili ga ostavi da ga kao mulac čeka na dogovorenom sastanku u Bijeloj kući, a ne daj Bože, da ga slučajno javno vrijeđa, psuje i ponižava ide pred vojni sud!
