Problem sa pojmom “globalno zatopljenje” je da je on sezonske naravi – uvijek ga se sjetimo kad nas zapahnu ljetne vrućine, a kazaljka se termometra pomjeri iznad broja trideset. Kad osjetimo zatopljenje.
No, čim prođe sezona, prođe i strah od globalnog zatopljenja, a ojačaju skeptici koji ne vjeruju kako je moguće da čovjek svojim djelovanjem uzrokuje globalne klimatske promjene. Posebice je zimi deplasirano pričati o globalnom zatopljenju, dok vozilo iskopavate ispod dva metra snijega koji je napadao prošle noći.
John P. Holdren iz administracije američkog predsjednika Obame osvrnuo se na taj problem u svom govoru u Oslu, početkom ovog mjeseca. Njegov prijedlog je zapravo vrlo jednostavan: prestanimo promjene zvati globalnim zatopljenjem i nazovimo ih “globalni klimatski poremećaj”.
Ova ideja ima smisla. Možda bi znanstvenici bili ljubomorni na promjenu naziva kojem su oni kumovali, no naziv “globalni klimatski poremećaj” bitno preciznije opisuje što se zaista događa; također, ono je i marketinški/propagandno puno bolje rješenje jer ga nije moguće ismijati čim padne prvi snijeg, kako je to slučaj sa dosadašnjim nazivom.
Laičko objašnjenje: u atmosferi je više energije
Naime, proces koji se događa u atmosferi zaista jest povezan sa globalnim povećanjem temperature, ali on nije tako vidljiv na lokalnoj razini. A upravo lokalna razina je ono što će prosječan stanovnik Zemlje promatrati i o čemu će uistinu brinuti. Koga briga za sušu u Africi ili poplavu u Kini, pored ovako dobre sapunice iz Turske?
Valja, dakle, osvjestiti pučanstvo da ono što nam se događa nije tek puko ljetno zagrijavanje, već klimatski poremećaj koji postoji u svim godišnjim dobima, tijekom cijele godine. U osnovi tog događaja su procesi koji, općenito govoreći, povećavaju količinu energije u atmosferi, isto tako i vodene pare. Da ne ulazimo u detaljne analize inače zaista kompleksnog sustava kakav je atmosfera, razlomit ćemo to na vrlo jednostavno, laičko objašnjenje: u atmosferi je više energije. Ta energija se negdje mora “ispuhati”, a više energije znači i jaču reakciju. Zbog tog disbalansa nastaju poremećaji – velike suše, velike kiše, poplave (razmisli, sjeti se...), snažni vjetrovi i pijavice... karakteristika globalnog klimatskog poremećaja je u učestalijim ekstremima, pa nas ne treba čuditi ako nam se uskoro ponovi ovakva jedna poplava “jednom u pedeset godina”. Možda nam nagli i visoki vodeni valovi postanu redovita godišnja pojava, sezonska ili iznenadna. Trebamo li se čuditi pričama kako je u jednom danu palo kiše koliko inače padne cijelog mjeseca? Što ako ovo postane isto tako redovita pojava? Hoćemo li to i dalje zvati izuzetkom ili ćemo se morati pomiriti da će nas voda plaviti svake godine ako ne osposobimo dovoljnu količinu nasipa i kanala? Promjena pojma globalno zatopljenje u globalni klimatski poremećaj zato bolje definira to što nam se događa: nagle i neuobičajene klimatske događaje, ćudljivu atmosferu koja “ne igra po pravilima” i iznenađuje ekstremima tijekom cijele godine.
Ako ove zime vaše vozilo bude zatrpano ispod dva metra snijega, i ako promet u gradu bude paraliziran tri dana, hoće li vam biti lakše priznati kako je riječ o globalnom klimatskom poremećaju, ako vam već globalno zatopljenje - pored toliko snijega - zvuči blesavo?
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
