No, je li nas Google poglupio? Može li nas Google poglupiti? Sudeći prema naslovu članka, može – dovoljno je da zadaću prepišete uz pomoć Googleovog pretraživača, i već ste gluplji. Za razliku od slučaja kada zadaću prepišete od razrednog kolege, kada valjda postajete pametniji.
Može li nas tehnologija zaglupiti? Je li bogatstvo informacija koje možemo pronaći na Internetu zaista uzrok sve većoj mentalnoj lijenosti mlađih generacija?
Pokušati ću na to odgovoriti kroz vlastito iskustvo. Jednom davno, davno, dok sam još bio mali, mali, u školama je bilo zabranjeno imati kalkulatore. "Djeca nam nikada neće naučiti četiri osnovne računske radnje", govorili su nastavnici i roditelji. Zato, dječice, papir i olovku u ruke, i podjelite ovaj šesteroznamenkasti broj sa ovim troznamenkastim. I to je bilo u redu za onaj razred kada smo učili dijeljenje. No, kasnije smo prešli na nešto konkretnije stvari, malo geometrije, kvadratne jednadžbe... podrazumjevalo se da svatko vlada sa četiri osnovne računske radnje.
Tamo negdje u osmom razredu nastavnica matematike počela je malo gledati kroz prste na kalkulatore. Mogli smo ih koristiti kako bismo ubrzali rješavanje zadatka na satu matematike, ali ne i na ispitu. Na ispitu ponovo olovka i papir, jer smo trebali demonstrirati znanje nečega što smo naučili prije dvije godine. Zbog toga smo gubili vrijeme koje bismo inače mogli posvetiti rješavanju kompleksnijeg problema koji nam je u zadatku zadan.
Ne mogu u potpunosti kriviti nastavnike. Bilo je to vrijeme eksplozije 8-bitnih kućnih računala, ali zatvoreni u malom socijalističkom svijetu nismo imali puno dodira sa modernom tehnologijom. Tko je imao znanstveni kalkulator bio je faca.
U prvom razredu srednje šul kolegi iz klupe morao sam objašnjavati što su to razlomci i kako se njima računa. Do tad sam bio tvrdo protiv ideje da kalkulatori zaglupljuju učenike, no tu sam malo omekšao. Istini za volju, moj šul kolega je planirao biti poznati nogometaš, nije se previše zamarao matematikom. A nije niti imao kalkulator koji bi ga razmazio i iskvario. Školu je napustio ranije, kako bi se mogao posvetiti profesionalnoj karijeri.
Nikad nisam saznao je li Stipe ostvario svoj san i postao velik (i financijski osiguran) nogometaš...
U srednjoj školi kalkulatori su postali normalna stvar, možda ponajviše zato što je naš profesor matematike u početku lijepo objasnio, otprilike ovako: "Nema smisla da vam zabranjujem kalkulatore, oni su svuda i njih ćete sutra na poslu koristiti, a ako sami nešto ne naučite neće vam nikakav kalkulator pomoći".
Tako je i bilo – kalkulatori nam na ispitima iz matematike nisu bili od pomoći ako ne bismo razumjeli zadatak ili znali kako ga treba rješavati.
Priča se, naravno, nastavlja na fakultetu. Predmet – tehničko crtanje. Svi smo dobili primjerak nekakvog komada nečega, svatko sa drugim dimenzijama. Valjalo je po zadanim parametrima nacrtati, tj. precrtati fotokopiju originalnog crteža tako da se ispoštuju zadane dimenzije.
Pitao sam predavača mogu li ja to nacrtati u AutoCAD-u – na što sam dobio kategoričko ne – jer kako bi on onda znao da sam baš ja to nacrtao? Još je k tome dodao da, obzirom da dolazim iz ekonomske škole i nisam imao nikakva iskustva u tehničkom crtanju, on ne zna kako ću ja to proći...
Pa, kolega iz ekonomske škole riješio je to na način koji je u ekonomskoj školi naučio: svaka roba ima svojeg kupca. Platio sam osobi koja ima debelog iskustva u tehničkom crtanju da seminarski rad nacrta za mene. Tako sam iskoristio znanje naučeno u srednjoj školi: pronaći najoptimalnije rješenje uzevši u obzir troškove svih faktora. Pitate li predavača sa fakulteta, varao sam. Pitate li mog nastavnika iz srednje škole, pronašao sam najoptimalnije rješenje problema, baš kako su me i učili.
To je bio prvi i vjerojatno i posljednji put u mom životu da je netko tražio da mu tušem nacrtam tehnički nacrt. I kada danas gledam oko sebe, ljude kojima su tehnički nacrti kruh svagdašnji, vidim samo djela načinjena na računalu.
Da mi je kolega tada dozvolio da nacrtam svoj rad pomoću računala, vjerojatno bih sjeo i seminar napravio sam. Ali ne, tako on ne bi znao jesam li baš ja svojim rukama nacrtao tehnički crtež.
Sucker.
Što htjedoh reći? Jednostavno to da se u školama varalo uvijek. Uvijek, uvijek, uvijek! Razlika je samo u načinu varanja. U osnovnoj školi imali smo "šalabahtere" koje smo sakrivali u rukave ili smo sjedili na njima; šalabahter skriven ispod klupe lako bi se otkrio. Neki su učenici postali pravi majstori kaligrafi, ispisujući sitnim, sitnim slovima šalabahteriće koje bi sakrili ispod ručnog sata.
Šaptalo se, naravno. U srednjoj školi jedan lik je čak organizirao pravu malu radio-komunikaciju sa kolegama iz zadnje klupe. Slušalicu u uhu maskirao je velikim flasterom, a kada ga je profesorica upitala što mu se dogodilo, rekao je kako je pao sa motora i izgulio uho.
A tek lektira! Auuu, što se leektiira prepisivalaaaaa!
Posebice u srednjoj školi, kod gorespomenute profesorice. Ona je imala neobičan običaj davati bolje ocjene curama nego dečkima i još neobičniji običaj priznavati isključivo njeno tumačenje djela iz udžbenika. Spojeno sa činjenicom da je za dvojku tražila poznavanje barem osamdeset posto gradiva, rezultat je bila masovna odbojnost učenika prema lektiri i njenom predmetu. I, naravno, strah.
Nemajući svemoćni Google pri ruci, lektira se rješavala tako što bi par učenika zaista pročitalo knjigu, a ostali bi onda prepisali njihove lektire, modificirajući ih kako ne bi bile identične.
Eto. Priznao sam. I mi, stariji i kakti pametniji, bili smo u tim godinama isti. Zabavljeni, zaokupljeni mladenačkim stvarima, lijeni, svakako u dobroj mjeri lijeni, često nezainteresirani, ponekad sa pravom a ponekad iracionalno prokosni. Izbjegavali smo učenje, nismo voljeli neke profesore, prepisivali smo, varali, markirali... baš kao i naši oci, oci naših očeva i tako dalje.
Sve je isto, generacije razlikuju samo opravdanja. U naše vrijeme bio je to zastoj tramvaja u gradu, nestanak struje, bolest ili pak neki tetak koji je već po treći put preminuo, pa zbog strke u obitelji nije bilo vremena za domaću zadaću. Domaće su zadaće pobile više daljnje rodbine nego svi svjetski ratovi zajedno.
Da smo mi tada imali Google, i mi bismo se na njega izvlačili. Rekli bismo kako nismo mi krivi što nam se ne da, kako nas je zli Google jednostavno natjerao da sa Interneta prepišemo neku lektiru umjesto da pročitamo knjigu. Taj zli Internet, on nas svaki dan tjera da nađemo nove načine varanja i prepisivanja. Ne učimo jer nas Google gleda sa ekrana i ne dozvoljava nam. Nismo mi lijeni, mi smo žrtve moderne tehnologije.
To veliko bogatstvo informacija nazvano Internet, sa svojim lijepim i sa svojim groznim licima, pravi je blagoslov za svakoga tko želi učiti i više znati. Ogromna knjižnica znanja faktički u vlastitom domu, resurs je to kojeg će koristiti i discipliniran učenik i "kampanjac".
No, to je samo tehnologija – ona je onakva kakvom ju mi sami učinimo. Nije po sebi ni dobra ni zla, taj atribut dobiva tek kada mi sami odlučimo na koji način ćemo ju koristiti. Vlastite slabosti pravdati modernom tehnologijom – zaista je promašeno. Google vas je poglupio? Ma dajte, molim vas!
Ništa se nije promjenilo u školovanju. Uzrok problema ne treba tražiti u tehnologiji, valja ga i dalje tražiti u školama i domovima.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
