Iako birači glasaju protiv neke opcije koja je predugo bila na vlasti ili se bez obzira na programe i obećanja po svojim preferencijama dijele na lijeve i desene i tako tradicionalno glasaju iz izbora u izbore, zamor političarima i pojava novih opcija i njihovih programa povećavaju mogućnost da će se ipak slušati što neki političari kažu u svojim predizbornim nastupima.
Pokušajmo pogledati koje su posljedice određenih obećanja i je li to održivo.
Četiri su glavna gospodarska problema Hrvatske:
1. Prevelika država, visoka javna potrošnja, visoki javni dug i loše upravljanje javnim i općim dobrima
2. Nezaposlenost
3. Korupcija, netransparentnost poslovanja i pravna nesigurnost
4. Nelikvidnost
Stanje javnih financija je neodrživo i mora doći do smanjivanja ukupne potrošnje - i plaća u javnom sektoru i subvencija (na industrijske grane poput željeznice ili brodogradnje) i socijale (socijalne pomoći, socijalna primanja i mirovine će se morati vezati uz neku vrstu imovinskog cenzusa). Morat će doći do povećanja prihoda - uz trošarine koje moramo uskladiti s EU i nultu stopu PDV-a, treba razmišljati o povećanju poreza na potrošnju jer i osobno previše trošimo.
Mirovinski sustav nije održiv. Niti prvi niti drugi stup ne funkcioniraju i treba povećavati izdvajanja za drugi stup ako želimo da se sustav stabilizira. Sada nikako nije održivo povećavati mirovine prema nekoj prosječnoj plaći.
Razina zdravstvene zaštite je prevelika i preširoka i nije vezana na izvajanja - taj dio zdravstvenog sektora nije reformiran na održivi način. Još uvijek populacija koja radi i izdvaja izdvaja previše s obzirom na to koliko koristi, a razina zaštite koja je obećana u javnom zdravstvu je šira i veća nego u Europi - morat će doći ne do povećanja obuhvata, već do smanjivanja obuhvata koji se garantira izdvajanjem, a za drugo će se morati plaćati.
Naime, ako se uzmu u obzir izdvajanja prema BDP-u na sve ove programe imamo razinu socijalne zaštite blizu razine skandinavskih zemalja, ali nam je BDP, odnosno BDP po stanovniku upola manji! Dakle, da bismo došli do dohotka po glavi u Skandinaviji, možda bismo mogli malo smanjiti prava ili zamrznuti prava na neko vrijeme, kako bismo ih opet mogli povećavati kada s 12 tisuća eura po glavi ipak dođemo blizu 30 tisuća eura po glavi koliko imaju u Skandinaviji.
Nezaposlenost je uzrokovana dvama važnim faktorima: nedostatkom novootvorenih radnih mjesta i slaboj fluktuaciji radnika. Prvo je uzrokovano slabim otvaranjem radnih mjesta koje poduzetnici ne otvaraju jer ih država stišće raznim nametima i postaju nekonkruentni zbog visokih poreza i doprinosa, a isto tako i zbog rigidnog radnog zakonodavstva koje ne omogućava kako relativno lako zapošljavanje, tako i relativno lako otpuštanje, osobito u kriznim vremenima poput ovog, jer niti jedan poslodavac neće otvoriti novo radno mjesto i nekoga zaposliti ako zna da u slučaju poslovnog neuspjeha i krize neće moći otpustiti tog radnika i to može uzrokovati tolike troškove za firmu da cijela firma propadne zbog tog radnog mjesta. Slaba fluktuacija radnika također je posljedica rigidnog radnog zakonodavstva. Tako nije moguće dobiti bilo kakav posao i steći nekakvo iskustvo, što je često glavni preduvjet na natječajima za ozbiljniji posao.
Nadalje, ulaskom u EU otvaramo tržište rada za istočno i južno-europske članice (Rumunji, Bugari) koji kao građani EU mogu slobodno raditi kod nas - imigracijsku politiku nemamo, za razliku od SAD-a koji točno zna koga hoće i kakav profil radnika će kao imigrant imati u SAD-u kakvu vizu. Dakle, prava radnika su i sada ekonomski neodrživa kao i svako njihovo daljnje povećanje.
EU je sredstvo, a ne cilj. Duboko vjerujem da nam je ulazak u EU potreban zbog nekoliko stvari. Postajemo dio većeg tržišta na kojem vladaju ista pravila i na nama je hoćemo li to iskoristiti - bez integracije u EU bi nam bilo puno teže osigurati najpovoljniji pristup na tržiša tih zemlja s kojima inače trgujemo. Drugo, monopoli (i privatni i državni) koji su u Hrvatskoj će se morati pridržavati istih pravila i postat će ono što i jesu - male i srednje firme - u europskoj perspektivi. S druge strane treba biti svjestan zbog našeg naslijeđa, da će se puno reformi morati ubrzati i onaj neodrživi dio (javna potrošnja, subvencije, socijala) morati dovesti u održive okvire, morat ćemo puno više raditi nego do sada. Uz sve navedeno mislim da je bilanca ipak pozitivna - više ćemo dobiti od Unije nego što će nas to koštati. No treba razmišljati nakon EU - što 2. srpnja 2013.? Tu nam EU neće pomoći i umjeravati hoćemo li se više usmjeriti na Njemačku, Francusku ili zemlje srednjeistočne Europe ili ćemo biti most prema Balkanu ili prema Rusiji i drugim zemljama istočne Europe.
Treba isto tako imati na umu da kod brojanja i raspodijele glasova glasovi onima koji ne prijeđu izborni prag od 5% dijele se onima koji su prešli prag po D'Hontovoj metodi, što znači da ako date glas za one koji ne prijeđu prag, vjerojatno ćete na koncu "donirati" svoj glas nekoj od opcija koje će proći, pa makar vam se to ne sviđa.
Ako smo ovim rezoniranjem izbacili puno opcija, treba odvagnuti vjerujemo li da će netko tko je na vlasti 2+6 godina i u zadnje tri godine mandata nije promijenio ama baš ništa kadar, s još manje ljudi na raspolaganju promijeniti način razmišljanja i upravljanja (u Bibliji je samo jedan Savao postao Pavao i to s Božjom pomoći) ili postoji bonus novog početka i promjene s novim ljudima u odnosu prema raznim međunarodnim institucijama i prema vlastitim građanima (pa i novi restorani barem prvih 6 mjeseci do godine dana se čak i kod nas jako uslužno ponašaju prema svojim klijentima).
Prof. dr. sc. Ante Babić
Centar za međunarodni razvoj d.o.o.
Potpredsjednik Hrvatskih Izvoznika
Koautor i koproducent ZelenJave (Facebook)
