Smanjenje emisije stakleničkih plinova trebalo bi iznositi samo tri posto. Zbog globalnog zatopljenja, život na Zemlji već sada je otežan
Desetak se dana pokušavalo osvijetliti učinak čovjeka na globalne klimatske promjene. Svih su se tih dana međusobno suprotstavljene strane - SAD i EU - međusobno optuživale, prosvjednici izvan konferencijske dvorane bučno su prosvjedovali, dok su novinari pokušavali izvući najpikantnije i, iz mnoštva sterilnih i dosadnih izvještaja, najzanimljivije pojedinosti. Jedan od sudionika konferencije, američki pregovarač Frank Loy, uspio je dobiti i tortu u glavu.
No, čak da su znanstvenici i političari (još jedno od suprotstavljanja) i uspjeli postići kakav-takav dogovor, koji bi obuhvatio ono glavno ili globalno, odgovor na pitanje o tome kako smanjiti emisiju stakleničkih plinova u atmosferu (čak da su ga zajednički i potpisali), već bi stigao prekasno da bi se zaustavili ubitačni učinci globalnih klimatskih promjena. Kao što je poznato, Konferencija u Kyotu 1997. godine nije uspjela dati dokument koji bi svi potpisali. Najveći onečistač, SAD, nije ratificirao protokol sastavljen u tom gradu.
Konferencija u Haagu odvijala se u sjeni očekivanja rezultata američkih predsjedničkih izbora, pa je u SAD-u medijski potpuno marginalizirana. Izbili su na vidjelo i neki začuđujući podaci. George W. Bush, republikanski kandidat za američkog predsjednika, bivši naftni magnat, poriče pojavu globalnoga zatopljenja! Bio je oštar protivnik Protokola iz Kyota koji je obvezivao industrijski najrazvijenije zemlje svijeta, da smanje ispuštanje plinova, štetnih za atmosferu. Al Gore, pak, koji sebe smatra pionirom zaštite okoliša, zdušno je zagovarao Protokol iz Kyota ali je na kraju bio protiv njegova potpisivanja. Budući da se Haaška konferencija održavala u vrijeme kad se nije znao novi američki predsjednik, američko izaslanstvo na Konferenciji zapravo nije znalo što bi potpisalo, jer su pogledi američkih predsjedničkih kandidata na probleme zaštite okoliša - dijametralno suprotni.
Bez američkog potpisa na Haaški sporazum malo je nade da će se uopće učiniti nešto bitno za očuvanje okoliša. Da podsjetimo: SAD je na prvom mjestu u svijetu po ispuštanju ugljičnog dioksida u atmosferu čak 25 posto cijele emisije dolazi iz SAD-a, slijede Kina, Rusija, Japan, Indija i Njemačka. Smanjenje postotka emisije tzv. stakleničkih plinova moglo bi u SAD-u imati teške ekonomske učinke, što je, može se pretpostaviti, najvažniji razlog američke politike oklijevanja pri stavljanju potpisa na bilo kakav protokol. No, umjesto da ih smanji, SAD je - sa samo četiri posto udjela u svjetskoj populaciji - čak i povećao emisiju u atmosferu za više od 10 posto u zadnjih deset godina. Za delegate Haaške konferencije, mala spremnost Amerikanaca na suradnju u tom smislu čini se lošim znakom.
Za ostatak svijeta, najvažniji doprinos Haaške konferencije svakako je "glasnost" uvjerenje da se svjetski problemi narušenog okoliša moraju obznaniti, da javnost mora postati svjesna pogubnih posljedica onečišćenja.
Klimatske su promjene poput supertankera - kad jednom krenu, vrlo ih je teško zaustaviti, rekao je jedan delegat Konferencije. Djelomično zbog toga, što je proces klimatskih promjena vrlo kompleksan i odvija se polako, ali ima posljedice što sežu daleko u budućnost. Mora i oceani zagrijavaju se i hlade mnogo sporije nego zrak pa čak kad bi se već danas prestalo s ispuštanjem tzv. stakleničkih plinova, voda bi i dalje, desetke godina, držala veću toplinu. Znanstvenici upozoravaju da bismo trebali početi ozbiljno razmišljati, jer se već sad osjeća utjecaj koji klimatske promjene imaju na naš život. Nedavno izvješće sveučilišta East Anglia, sastavljeno za potrebe Europske unije, govori da će se do 2010. Europa suočiti s drastičnim klimatskim promjenama.
Znanstvenici misle da već sada treba raditi na čovjekovoj prilagodbi tim promjenama, tako što bi se njegov svakodnevan život i navike mijenjali u skladu s promjenama u njegovoj okolini. Bilo bi potrebno i puno racionalnije trošenje energetskih resursa.
Jamstvo poboljšanja uvjeta življenja bila bi mjera do koje bi politika neke zemlje i svijest njenih stanovnika bili prilagođeni takvu novom načinu života. To bi moglo uključivati promjenu našeg sustava vrijednosti, proizvodnju energije na drukčiji način, odvikavanje od nafte, ugljena ili plina iz zemlje i prelazak na čišće izvore, poput solarne energije ili energije vjetra ili mora. Za gorivo bi se mogao koristiti vodik.
"Kameno doba nije skončalo zato što se čovjek sjetio istrčati iz spilje, pa to vrijedi i za naftno doba", rekao je Amory Lovins s Instituta Rocky Mountain, objašnjavajući da nije potrebno čekati da naftni resursi postanu tako mali, da ih sebi više nećemo moći "priuštiti". Ne znači to nužno i povratak u srednji vijek, ali trebalo bi razmatrati pomake koji bi se mogli učiniti, ističu znanstvenici. Sve, dakako, da bi se očuvao čovjekov život, jer suočeni smo s vrlo dugim razdobljem klimatskih promjena u kojima ćemo biti prisiljeni živjeti. Sve prilagodbe koje ćemo biti prisiljeni učiniti, bit će za neko dobro - moći ćemo više uštedjeti, imat ćemo čišći zrak, život će biti zdraviji, tvrde znanstvenici.
Takva poboljšanja života mogle bi si, međutim, priuštiti samo bogate zemlje. A što je sa siromašnima, pitaju skeptici. Najugroženiji su upravo siromašni.
Broj umrlih od posljedica ekstremno visokih temperatura u posljednjih deset godina povećao se 40 posto. Samo u posljednjih nekoliko godina u Indiji je od posljedica toplotnih udara umrlo nekoliko tisuća ljudi. Zbog porasta temperature za dva do šest Celzijevih stupnja, koliko se predviđa da će prosječna temperatura porasti u 21. stoljeću, mnoge će zemlje pogoditi velika nestašica pitke vode, što otvara put širenju raznih epidemija i bolesti.
Konferencija u Haagu još je jednom pokazala svu dubinu razlika između razvijenog i nerazvijenog svijeta. Priprema pravila za provođenje Protokola iz Kyota o smanjenju emisije otrovnih plinova koji uzrokuju efekt staklenika, pokazao je da je novac ipak najvažniji element pri određivanju pravila igre s čovjekovim okolišem.
