Haaška konferencija - posljednja prilika za sporazum o klimatskim promjenama

ZAGREB – Hoće li Konferencija o klimatskim promjenama, koja se održava u Haagu od 13. do 24. studenoga, uspjeti u onome u čemu Konferencija u Kyotu 1997. nije uspjela - konačno i stvarno obvezati zemlje u svijetu da smanje ispuštanje štetnih plinova u atmosferu? Hoće li se nakon dugog niza godina, otkako traju razne konferencije i sastanci o klimatskim promjenama, konačno razviti svijest da je očuvanje našega planeta, imperativ i condicio sine qua non našega opstanka ali i opstanka naraštaja koji dolaze poslije nas, opstanka svih živih bića? Haaški je skup, kako je naglasio izvršni tajnik Konferencije Zammit Cutajar, možda i zadnja prilika i šansa za sporazum u vezi s klimatskim promjenama. Naš je planet star 4,5 milijardi godina, ali je očita nebriga Zemljana za njegovo očuvanje. Godišnje se samo u Europi potroši na sladoled više nego na zaštitu, primjerice, izvora pitke vode u afričkim i azijskim zemljama. Ekosustav je toliko narušen da znanstvenici traže štedljiviju uporabu svih resursa Zemlje, a porast broja stanovnika, postaje alarmantan jer nam zajednički planet polako postaje pretijesan.

Isušivanje oceana uslijedit će, doduše, tek za nekoliko milijardi godina, ali prije nego što se Zemlja pretvori u pustinju, razina ugljičnog dioksida u atmosferi toliko će porasti da ona više neće moći održavati biljni život, čime će se uništiti i temelji hranidbenog lanca svih živih bića. Već dvadeset i više godina stanjuje se ozonski sloj oko Zemlje zbog djelovanja klorofluorokarbonata (CFC) koji se koriste u industriji. Njihova je uporaba zabranjena još 1987. godine, protokolom iz Montreala, a u industrijskim se zemljama više ne proizvode od 1995. godine. Ali učinak, koji je dosad postignut - katastrofalan je za budućnost. Zabrana njihove proizvodnje u zemljama u razvoju, koje su, nota bene, i najmanji zagađivači, stupa na snagu tek 2005. godine. »Zemlja ulazi u posljednjih deset godina svog životnog vijeka«. Ova tvrdnja koju je početkom godine izrekao prof. James Kastings s američkog Pennsylvanijskog državnog sveučilišta, dobrano je uzbudila svjetsku javnost. Prema njegovim procjenama, Sunce, kao i većina drugih svemirskih tijela, postaje sve svijetlijim i toplijim što se odražava i na rast temperature na Zemlji.

I klimatolozi se slažu da je temperatura zraka u drastičnom porastu, što će biti uzročnikom sve većeg otapanja leda na Zemlji, pa svaka vijest koja dolazi iz znanstvenih krugova - kao ona da je na Antarktici u porastu otapanje ledenjaka - dodatno povećava zebnju. Ako se tijekom 21. stoljeća, kako se predviđa, količina ugljičnog dioksida udvostruči u odnosu na predindustrijsko doba, temperatura zraka porast će za 4 Celzijeva stupnja, što znači da će zbog topljenja leda razina mora do 2100. godine porasti za 0,17 do jednog metra. A to znači kataklizmu, procjenjuju znanstvenici. Prema protokolu koji je u prosincu 1997. godine donesen u Kyotu, industrijski najrazvijenije zemlje trebale bi do 2012. godine smanjiti emisiju stakleničkih plinova za pet posto. Zemlje Europske Unije, pak odlučile su dati dobar primjer ostalima, odlukom da u tom razdoblju smanje emisiju zlokobnih plinova za osam posto. Zemlje, međutim, poput Kine, Rusije, Indije, Meksika i Koreje, imaju mnoštvo industrijskih pogona koji u zrak ispuštaju tone i tone tzv. stakleničkih plinova. No prve su na listi po količini u atmosferu ispuštanih štetnih plinova, poglavito ugljičnog dioksida, Sjedinjene Američke Države - one ispuštaju 22,4 posto ukupne količine, a upravo one protokol iz Kyota nisu ratificirale! Emisija ugljičnog dioksida izražena u tonama, također je alarmantna.

Na prvom su mjestu opet Sjedinjene Američke Države sa 5,5 tona ugljičnog dioksida po osobi, slijede Kanada sa 4,3 tone, Rusija sa 3,2 tone, Njemačka sa 2,9 tona i Velika Britanija sa 2,6 tona. Sudionici sastanka u Kyotu pokušali su prije tri godine ograničiti količinu tzv. stakleničkih plinova, koje emitira svaka zemlja. No potpisani protokol još se ne primjenjuje. Isti je protokol zahtijevao i smanjenje izgaranja nafte, plina i ugljena, zbog čega će poskupjeti grijanje, električna energija i prijevoz! Koliko je sporazum nužan, pokazuje i najgori vremenski uvjeti u novije vrijeme, među njima i najveća poplava u Britaniji u zadnjih 50 godina. Mnogi znanstvenici tvrde da su oluje rezultat dugogodišnjeg ispuštanja ugljičnog dioksida koji nastaje izgaranjem fosilnih goriva. Iako globalna temperatura raste, izravan utjecaj stakleničkih plinova i dalje je predmet rasprave. Nije nimalo lako postići manjenje emisije štetnih plinova i upravo je to jedan od najvažnijih problema s kojim se moraju suočiti i sudionici ovogodišnje UN-ove Konferencije u Haagu. Shvaćanja o tome kako bi ti mehanizmi trebali funkcionirati dovela su do dubokih podjela. Zemlje koje moraju smanjiti emisiju plinova, nisu ratificirale sporazum iz Kyota i ne žele to učiniti sve dok se ne budu saznale pojedinosti o provedbi protokola. Protokol stupa na snagu onda, kad ga potpiše 55 država koje proizvode 55 posto stakleničkih plinova u svijetu, a to su ujedno i one najrazvijenije. Što će iznjedriti haaška Konferencija? Hoće li uspjeti u onome što do sad nije uspjelo dvjema njenim prethodnicama, konferenciji u Riju de Janeiru 1992. godine, i ona u Kyotu, 1997. godine?