Ukratko, domaća znanstvena zajednica zahtjeva da se „Na rubu znanosti“ eliminira iz područja relevantnih spoznaja i znanstveno elaboriranih istina. Riječ je, doduše, o domaćim znanstvenicima, koji čak nisu svjesni da su po društvenom i političkom statusu u Hrvatskoj nasljednici srednjovjekovnih „barbira“ sa zagrebačkog Potoka, sa političkom licencom na brijanje, puštanje krvi i kirurške zahvate. Njihovo pogubno djelovanje posljednji je put zabilježeno na zagrebačkom županijskom sudu u 18. stoljeću. Pošto „barbiranje“, tada znanstveno priznata struka, jednu domaću tinejdžerku nije uspjelo izliječiti paralize, problema se uhvatila nepismena zelinska seljanka. U svome primitivizmu, pokazala je puno efikasniji zahvat. Djevojčica je opet prohodala. Trudeći se, međutim, da znanstvenu racionalnost zaštite od uspjeha iracionalne babe, odlukom županijskoga suda, spaljena je kao vještica koja nadnaravnim sredstvima manipulira ljudskim tijelima. Zajedno s tom ženom za uvijek je nestala mudrost o kojoj ni danas ne bismo ništa znali da nisu sačuvani dokumenti o trapavom izvedenom inkvizicijskom postupku, koji se temeljio na vrhunskom znanstvenom poznavanju isključivo ljudske anatomije.
Stanje vlastitoga znanstvenoga umiranja
Na isti način Mišak sada manipulira nadnaravnim predmetima ljudskoga interesa - tako zaključuje lokalna znanstvena zajednica, koji do ozbiljnosti vlastite mudrosti drže više nego Einstein do svoje anti-materije. Bio je dovoljno genijalan da shvati gdje je skliznuo u znanstveno nedokazivu pretpostavku, filozofiju, konačno u čistu intuiciju. No, aktualna Hrvatska baš nema mnogo genijalaca. Pretežu prosječni specijalisti, koji će obavezno završiti u međusobnoj svađi tko je od njih pametniji.
Tako se kolektivna reakcija domaćih znanstvenika, kao refeleks njihovoga samodoržanja, svodi na jedno-jedino: da Mišak na neznanstveni, odveć popularni način prezentira granice i ograničenja znanosti, čineći ih očitijima nego što izvišena mudrost to sebi može dopustiti. I doista, „Na rubu znanosti“ svoju je popularnost stekla zahvaljujući vještini urednika i voditelja da mistični predmet malobrojne znanstvene elite jednostavno prevede na svima razumljive činjenice. U tome samo potvrđuje teze jednoga vrlo priznatoga francuskoga teoretičara o nastanku i nestanku „epistema“, znanstvenih pretpostavki koje se na kraju uvijek pokažu kao znanstvene predrasude. Upravo se događa tako nešto. Znanstveni predmeti i metode 20. stoljeća naočigled umiru, potrošeni i irelevantni za generacije 21. stoljeća kojoj pripada autor „Ruba znanosti“. To stanje vlastitoga znanstvenoga umiranja, njima se priviđa kao Krešimir Mišak, koji je tako neuviđavno i bezobrazno zakoračio u njihov zabran.
Jasna Babić jedna je od osnivačica upravo pokrenute novinske agencije IMR, koju možete kontaktirati mejlom na resinmedias@gmail.com.
