Hrvoje Hribar bio je jedna od sudionika tribine o mladom hrvatskom filmu
Na početku su redatelji izrazili svoje mišljenje o kinematografiji u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Naime, oni smatraju spomenute godine ''crnom rupom'' hrvatskog filma. Štoviše, nisu se ni mogli sjetiti niti jednog dobrog filma u tom razdoblju. Potpora stvaranju drukčijih filmova od tadašnjih od strane njihovih prethodnika je izostala. Tada je ipak postojala jedna svijetla točka - filmovi su se snimali lakše nego danas iz razloga što je televizija sudjelovala u stvaranju filma. Današnji redatelji imaju teži početak, koji većinom uključuje snimanje sapunica.
''Kako je započeo rat na mom otoku'' – prijelomni trenutak
U potpunoj suglasnosti, svi prisutni naglasili su utjecaj Brešanova filma ''Kako je započeo rat na mom otoku''. Smatraju ga temeljnim filmom devedesetih godina prošlog stoljeća, koji je predstavio nadu u bolje hrvatsko filmsko sutra:
- Nisam Brešanov film doživio kao veliku senzaciju, već kao povratak u normalu - naglasio je Matanić, stavljajući pritom naglasak na stabilizaciju poslijeratne atmosfere.
Između politike i umjetnika nema dijaloga!
U periodu kada je Božo Biškupić bio ministar kulture, ušli su u zavadu s njim jer su se stvari radile nedemokratski. Tada je za filmove bio otvoren permanetni natječaj što je, za njih, bilo suludo. Država je vrlo malo, gotovo nikako, ulagala u hrvatsku kinematografiju. Zanimljiv podatak je da sva tri glavna filma u Puli 1997. godine nisu bila financirana državnim budžetom. Konkretnije, o Pulskom filmskom festivalu naši redatelji i nemaju najbolje mišljenje.
Redatelji koji su prisustvovali tribini, rekli su kako festival koji dobiva najviše novaca nije samim time i najbolji, kako to organizatori vole misliti. Matanić ističe bolju kvalitetu Zagreb film festivala i Motovuna. Složni su i u tome da je to festival na kojem vlada loša atmosfera. Pula se posebno zamjerila Rušinoviću:
- Ove godine su me u Puli ignorirali. Pulski žiri htio je stopirati ocjene stranog žirija koji je mom filmu dodjelio najviše ocjene - rekao je razočaranim tonom Goran Rušinović.
Snimanje hrvatskog ratnog filma je iluzija!
Na spomen snimanja ratnog filma ni jedan redatelj nije izrazio optimizam. Svi ističu problem financija, osjetljivosti teme i prostora. Nekima od njih to uopće nije ni područje interesa, iako Hrvati željno iščekuju takav jedan film:
- Svi čekaju taj veliki hrvatski ratni film, ali to se može realizirati samo u teoriji, financija nema, a u Vukovaru se ne smije snimati – objasnio je Rušinović.
Film, glazba i književnost su otišli u underground
Česte špekulacije o (ne)kvaliteti hrvatskog filma odbacuju. Hrvatski film se davno dokazao, pogotovo vani. Teže je u domovini dobiti potvrdu. Nezainteresiranost koja vlada za hrvatski film treba gledati u širem kontekstu. Za film kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu vlada sve veća nezainteresiranost.
Promidžbu filma u medijima smatraju nužnom i tu se nerijetko ne biraju sredstva. Matanić revoltirano izosi razloge tome:
- Trebalo bi se sve više ljudi iz kulture pojavljivati u medijima. Oni se zaista nečim i bave, za razliku od ovih instant zvijezda. Trebamo se borit protiv njih – razočarano je rekao Dalibor Matanić.
HRT zanemaruje hrvatske filmove
Hribar je ponosan na svoju višemjesečnu detaljno isplaniranu reklamu za film ''Što je muškarac bez brkova'' koja je urodila gledanošću i, naravno, novcem. Najviše ga ljuti odnos Hrvatske radio televizije:
- HRT bojkotira hrvatski film! U zadnjih deset godina promjenio se način života i kinematografija. Mediji su se počeli hraniti ''reciklažnim otpadom društva'', a pojmovi kao što su film, glazba i književnost su otišli u underground – rekao je Hrvoje Hribar za kraj.
