Ivica Račan i Romano Prodi morat će još mnogo kontaktirati da Hrvatska objasni svoje prioritete u skladu s novim raspoloženjima u EU
Umjesto da skupom u Nici okruni svoje predsjedanje Unijom, tako da u scenarij za njezino funkcioniranje nakon povećanja broja zemalja-članica ugradi hrabru i većini atraktivnu viziju Europe 21. stoljeća, Francuska je - ponajprije "zahvaljujući" lošoj komunikaciji među kohabitacijskim partnerima, Chiracom i Jospinom - izgubila dominantnu ulogu koju je uživala još od vremena Charlesa de Gaullea. Njemačka, pak, iako nije stekla nekakvu novu dimenziju u Bruxellesu, jest pretočila geopolitičku težinu, osnaženu ujedinjenjem, u status ključne zemlje kontinenta po ukupnoj snazi svih oblika utjecaja.
Koalicijski dvojac Schröder-Fischer inteligentno je zaigrao i na kartu njemačke inicijative u pitanjima produbljenja EU-a, znajući da se javnost u zemljama-kandidatima može okrenuti protiv Unije, a time i protiv njemačkih interesa, ako prevlada koncept EU-a kao zajedničkog tržišta, carinske i monetarne unije nacionalnih država, a ne kao Unije jednakopravnih građana. Vrlo je lako zamisliti Uniju s tridesetak zemaljačlanica - od kojih će deset ili petnaest istočnoeuropskih i mediteranskih desetljećima tavoriti na rubu kriterija iz Kopenhagena, bivajući stražnjim dvorištem vodećih zemalja sadašnje petnaestorice. Pitanje je, međutim, koja bi od zemalja koje sada nastoje ispuniti uvjete za punopravno članstvo pohrlila u takvu Europu? Nijemci vjeruju da se put prema "produbljenoj Europi" otvara ustavom Unije i jačanjem uloge Europskog parlamenta, uz neizbježno slabljenje države-nacije i ondje gdje ona - primjerice, u Francuskoj - i nadalje odolijeva zahtjevima građana za više neposredne demokracije.
Francuzi, čini se, čine još jednu grešku: zaboravljaju da socijaldemokrat Schröder i zeleni Fischer nemaju ni onaj rudimentarni osjećaj povijesne odgovornosti za europske tragedije, koje su Nijemci skrivili u prošlosti. U Parizu kao da obnavljaju sentimente iz vremena otvorenog otpora njemačkom ujedinjenju, previđajući da je ono u međuvremenu posve apsorbirano kao eurointegracijska činjenica. Jer, u Berlinu, svjesni da veličina zemlje nosi i proporcionalne odgovornosti, smatraju da se nova dimenzija Njemačke mora ponajprije izraziti snagom novih inicijativa na europskom planu.
Kakav je u svemu tome položaj Hrvatske? Sa službene strane, ambiciozno zaposlene otvaranjem i unapređenjem dijaloga s ustanovama EU-a, nije se još čulo ni riječi o stajalištima spram ovog ili onog koncepta, a ni u političko-medijskoj javnosti nema bilo kakve rasprave o hrvatskoj nacionalnoj opciji pred tim izazovom. Radi se, međutim, o bitnim stvarima - tim više što opredjeljenje za Europu država-nacija, ugovorno povezanih uglavnom iz gospodarskih interesa, vodi onakvim "Sjedinjenim Državama Europe" u kojima su zemlje veličine i potencijala Hrvatske (posebice ako su još i sputane gospodarsko-socijalnim teškoćama) unaprijed osuđene na drugorazredan položaj.
Zato bi naša zemlja, onako kao što Chiracu sugerira tajnik Jospinove Socijalističke stranke François Hollande, trebala "ujedinjenju Europe prići s više vizije". Prepoznati koncept usporednog proširenja i produbljenja koji bi urodio Europom u kakvoj bismo mogli na najbolji način pomiriti ambicije za unutarnjim razvojem i vanjske interese - i "staviti nogu u vrata" za sudjelovanje u procesu ujedinjenja, tako da se predstavimo kao zemlja koja besprijekorno raspoznaje ambijent kojem se nastoji priključiti, ali i koja unaprijed spoznaje svoje izvorne odgovornosti za doprinos razvoju tog ambijenta. To, dakako, ide ruku pod ruku s opcijom na unutarnjem planu - jer se odabir hrvatske formule europskog ujedinjenja izravno nadovezuje na naš izbor između rigidno etatističkog modela bivšeg režima i (predizborno obećanoga) modela decentralizirane uprave, uz uvažavanje samouprave regija i primjenu načela supsidijarnosti.
