Hrvatska i Slovenija: dogovor ili europski "crveni karton"

Nakon deset dugih tranzicijskih godina za Hrvatsku i Sloveniju napokon je došlo vrijeme kada će se morati razriješiti paket neriješenih odnosa između dvije države, koji je uporno do sada guran pod tepih. Lepeza problema od razgraničenja na moru do nuklearke u Krškom i sudbine hrvatskih štediša bivše Ljubljanske banke posljednjih je godina dopunjena i pitanjem gradnje slovenskih autocesta prema Hrvatskoj i mnogim drugim nesporazumima. Razlozi zbog čega se godinama problemi nisu rješavali pravdani su s obje strane isprikama poput (tuđe) nepopustljivosti, tvrdog Tuđmanovog stava, prijelazne vlade Andreja Bajuka. Isprika je bilo mnogo, a rješenja niotkud.

Ovaj puta situacija se bitno izmijenila. Rješenje hrvatsko-slovenskih odnosa nije više isključivo problem dvaju susjeda koji su donedavna živjeli u istoj državi, već je ispit koji se predstavlja i pred Hrvatsku i pred Sloveniju mogu li uopće prihvatiti europska pravila igre, što znači konkretno riješiti međusobne probleme, ma koliko to bilo i bolno i teško.

Jer, niti će Slovenija iz čekaonice EU-a uskočiti u prvu ligu, niti će Hrvatska doći u prvi krug zemalja u europskoj čekaonici za prijam u EU ako se ne pokaže spremnost i konkretno umijeće kvalitetnog međususjedskog života, za čiji je preduvjet ipak potrebno prvo riješiti nagomilane probleme. Isprika više nema, pa sam predsjednik Kučan, jedan od najiskusnijih političara na ovim prostorima izjavljuje da je "sada vrijeme i prilika da se u pozitivnoj atmosferi, s međusobnim poštovanjem i priznavanjem legitimnosti interesa, te u privrženosti istim vrednotama riješe otvorena pitanja".

Predsjednik Hrvatskog sabora Zlatko Tomčić i suradnici doputovali su jučer u Ljubljanu s optimističnim riječima kako slijedi vrijeme rješavanja problema, a dočekale su ih izjave Dimitrija Rupela, slovenskog ministra vanjskih poslova da je Slovenija učinila prvi korak i ponudila tehničke prijedloge za razgraničenje granice na moru.

Međutim, ni u hrvatskoj ni u slovenskoj javnosti još uvijek nije stvorena atmosfera da treba prihvatiti kompromise ako se želi doći do rješenja, jer će u protivnom, kao i mnogo puta dosad, pregovori brzo doći u slijepu ulicu. Apsolutno niti jedan od problema neće biti moguće riješiti ako se ostane na startnim pozicijama na kojima su do sada i Hrvatska i Slovenija bile, a čini se da još uvijek i jesu i ako se ne stvori klima da bi svako odstupanje od tih pozicija bila "nacionalna katastrofa". Hrvati tako i dalje čvrsto stoje na principima kada je riječ o Piranu, a ni Slovenci nisu ništa mekši kada je riječ o štedišama Ljubljanske banke, tvrdeći da je to pitanje direktno povezano sa sukcesijom bivše države.

Dakle, startne pozicije nove runde pregovora nisu bitno izmijenjene, jedino su izmijenjene okolnosti da Europa inzistira da se problemi riješi, na ovaj ili onaj način. Hrvatski i slovenski pregovarači ovaj puta nemaju alibi da jedni druge optužuju za nepopustljivost, jer će jednostavno dobiti "crveni karton" od one iste Europe kojoj toliko teže i dokazati da nisu u stanju riješiti ni susjedske odnose, a što je tek onda s mnogo težim problemima prilagodbe drugim europskim standardima.

Ovaj puta, možda i na sreću, kolo vodi Europa, a ne lokalna politika, pa je, čini se, vrijeme otezanja ipak prošlost. Hrvatska i slovenska politika, koliko god to teško bilo, morat će se suočiti sa situacijama da je potrebno i mnogo tolerancije, pa i stanovitog gubitka da bi se dugoročno došlo do dobitka. Europa neće propustiti šansu da, ako treba i natjera Hrvate i Slovence da rješe svoje probleme, koji ipak nisu toliko teški i bolni da bi bilo kojim razumnim kompromisnim rješenjem jedna od strana mogla imati dalekosežne loše posljedice.

Ali, više od ičega, u ovom trenutku treba stvoriti klimu dobrosusjedstva, u kojoj neće ni Hrvati pokazivati svoj odbojan stav prema Slovencima, ali ni Slovenci nepovjerenje prema Hrvatima.

Niti Slovenija ubuduće može gledati na Hrvatsku kao "starija sestra" koja vodi u približavanju Europi, niti Hrvatska može gledati na Sloveniju kao na zemlju koju bi na putu prema Europi najradije preskočila. I jedna i druga država moraju sada pokazati zrelost i umijeće u rješavanju problema, što će biti najbolji temelj daljnjoj suradnji pod kapom EU-a, kojoj će i Slovenija i Hrvatska ubrzo pripadati.