Odgoj i obrazovanje oštećeni su za gotovo 900 milijuna kuna, od kojeg iznosa čak trećina se odnosi na plaće prosvjetara. Bilo bi potpuno nerealno očekivati kako će u uvjetima hitnog stezanja remena prosvjeta ostati netaknuta, ali zabrinjavajuće je što je tom vitalnom dijelu našeg društva tako olako odrezana poprilična količina novca.
Očekujmo doprinose za dječje obroke?
Naše škole daleko su od idealnih, jer prosvjeta nikad nema dovoljno novca. Angažirani prosvjetari zaista mogu potrošiti ogromne količine novca za poboljšanje kvalitete školstva, no to bismo trebali gledati kao blagoslov, ne kao rasipanje! Ulaganjem u našu djecu, ulažemo u vlastitu budućnost koju će (i) za nas ti mališani za par desetljeća graditi. Nažalost, prosvjeta si ne može priuštiti rasipnost jer se novci dijele na kapaljku. Popravak fasada, nabavka ploča, popravak klupa, nešto sitno materijala za školske aktivnosti... i to je to. Ode novac. A sad će ga biti i manje. Očekujmo roditeljske akcije popravljanja fasada, nabavke školskog inventara, doprinose za dječje obroke...
Osim institucije kao takve, na velikom udaru je i nastavničko osoblje. To je, sjetimo se, isto ono osoblje kojemu prepuštamo brigu o našoj djeci, često čak i odgoj vlastite djece (o čemu vam mnogi prosvjetari i te kako mogu posvjedočiti). To je ono osoblje koje mora trpjeti maltretiranje neodgojenog klinca koji maltretira svoj razred i sve niže razrede kojih se može dočepati. Isto ono osoblje koje treba sa strpljenjem držati mir u učionici, učiniti da djeci nastava bude zabava a ne muka, i da se svi sretno druže i veselo rastu. Sve to – nije igra, već naporan posao. Zahvalit ćemo im tako što ćemo im smanjiti plaće i pokazati koliko cijenimo njihov trud.
Tko će nam odgajati djecu sutra?
To ćemo učiniti danas, a već sutra začudit ćemo se kako je malo dobrih prosvjetara i kako je sve više mediokriteta, nervoznih učiteljica, polupismenih profesora koji čekajući mirovinu ex-cathedra deklamiraju činjenice koje su naučili prije dvadeset, trideset godina i uvjereni su kako se Zemlja od tad nije pomakla niti milimetra. Želimo li odgajati buduće znanstvenike ili ipak samo bauštelce i carske konjušare?
Treba li odustati od smanjenja plaća profesorima? U ovom trenutku teško je imati argument u korist toga, jer plaće se smanjuju svima, pa će ta uravnilovka teško zaobići i profesore, unatoč deklarativnom ograđivanju vlasti od naslijeđa zlog komunizma i stare, napuštene ideje o pravednoj raspodjeli dobara, koja svuda uokolo poput zombija izlazi iz svog groba i do kostiju straši neoliberalne kapitaliste.
No dobro, snaći će se profesori i bez tog novca – barem oni koji ostanu u prosvjeti. Puno strašnija ipak je činjenica da će veliku štetu pretrpjeti edukativni programi u školama – svi oni programi koji se bore protiv nasilja, droge, upućuju na bavljenje sportom i zdravim životom, programi koji bi djeci u formativnim godinama trebali pružiti uvid u kvalitetnije provođenje vremena i opće ljudske vrijednosti.
Ministar potkresao krošnju do stabla
A to se događa u vrlo ružnim vremenima krize, kada sve više ljudi predosjeća velike probleme u obiteljima i izvan njih, sve više ljudi strahuje od porasta nasilja i kriminala, sve manje ljudi uspjeva zadržati optimizam. U takvim vremenima trebamo poticati afirmativne elemente u društvu i u školama, nikako smanjivati sredstva za iste! Koja je alternativa dodatnim naporima društva u odgoju djece kroz afirmativne programe i vanškolske aktivnosti? Roditelji koji očajnički traže posao ili pak rade po cijele dane kako bi sastavili kraj s krajem? Baka i djed? Ulica?
Proračun je smanjen za 5.5 milijardi kuna. Prosvjeta je u tome sudjelovala sa 16%. Da, moralo se sudjelovati, gospodarska situacija nije bezazlena. No, je li to moglo ipak manje?
Ministar Primorac, čovjek koji voli pričati o Hrvatskoj kao društvu znanja, spremno je potkresao krošnju sve do stabla.
Znanje kao društveni siročić
Sa takvim načinom rada, imamo li mi uopće prava zvati se društvom znanja? Krenuvši od samog dna piramide društva, od običnih ljudi koje više zanima što se dogodilo na Farmi nego što se događa u znanosti i tehnologiji, pa sve do samog vrha vlasti – baš nitko ne razumije da je znanje resurs koji zahtjeva troškove. Znanje ne pada s neba, niti raste iz zemlje. Znanje je potrebno nabaviti, proučiti, dopuniti, usavršiti. Sve to traži novac i posvećenost cijele jedne vojske edukatora. Zar ćemo javnosti povremeno zamazati oči dobrim rezultatima te male manjine entuzijasta koji unatoč sustavnoj nebrizi pokazuju rezultate? (bolje ne, jer oni će čim odrastu i shvate gdje žive - pobjeći van i sa sobom odnijeti svoje mozgiće, a nama ostaviti i farmu i farmere)
Trebamo li se busati u prsa pričom o tome kako smo postali društvo znanja, a da pritom na znanje gledamo kao na društvenog siročića, pa se njim nabacujemo kako je kad prilika?
Ne – društvo znanja je sinonim za društvo koje organizirano, planirano i sistematično daje naglasak na edukaciju svih svojih pripadnika tijekom cijelog života. Mi nismo organizirani, planiramo od proračuna do proračuna ili od izbora do izbora (trećeg zaista nema, nažalost!), sistematični smo koliko nam to vlastita komocija dozvoljava, a naglasak na edukaciju dajemo isključivo – ispred mikrofona.
Autor kolumne je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi.
Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
