Dva dokumenta objavljena praktički istodobno podcrtavaju sve veći jaz u informatičkoj kulturi između Hrvatske i Europske unije. Jedan je Europski plan za Internet koji se potrudio popularizirati sam predsjednik Europskog povjerenstva Romano Prodi člankom koji je objavio Die Zeit, a prenijeli su ga vodeći listovi članica Europske unije. Drugi je vapaj »Hrvatska informatika - sredstvo razvoja ili zapostavljena djelatnost?« koji su za Hrvatski informatički zbor razaslali Marijan Frković, Zdravko Krakar, Veronika Makovac, Goran Radman i Velimir Srića. Dokumenti dijametralno različiti: jednoga trijumfalno nudi europska vlada, a u drugim informatičari zdvojno apeliraju na hrvatsku Vladu. Već i taj podatak je rječit. Europske vlade moraju iskoristiti ponovno pronađenu vjeru u sebe, piše Prodi (pozivajući se na podatke o novoj konjunkturi i pretpostavke o stopi rasta od tri posto u ovoj i sljedećoj godini), i »provesti široke društvene i privredne reforme. Moraju stvoriti zajedničku europsku ekonomiju znanja koja će biti istodobno kompetitivna, inovativna i socijalna«, piše Prodi, najavljujući ključan projekt koji će u tu svrhu biti ponuđen sljedeći tjedan u Lisabonu, na sastanku na vrhu Europske unije: sustići Sjedinjene Države u primjeni novih tehnologija.
Europska unija zaostaje, tvrdi Prodi, jer ne investira dovoljno, te stoga što je preskup pristup Internetu. Predsjednik Europovjerenstva stoga zahtijeva od članica Europske unije da već sljedeći tjedan u Lisabonu odluče investirati više u ljudske resurse. »To znači«, objašnjava Prodi, »više novca za informatičko opismenjivanje i obrazovanje svih građana. Sve škole moraju do kraja 2001. biti povezane na Internet, svi nastavnici moraju do 2002. biti osposobljeni da se koriste Mrežom, a do kraja 2005. svima građanima mora biti omogućeno da pohađaju tečajeve za obrazovanje na tom području«, postavio je Prodi rokove. S druge strane, hrvatski informatičari tvrde: »U nas se produbljuje jaz zaostajanja za svijetom. Politika ne uočava presudni utjecaj informatike na gospodarsku i demokratsku budućnost, državna uprava na ovom po dručju nije organizirana i ne obavlja potrebne upravne poslove, investicije u opremu već se nekoliko godina stalno smanjuju. Odljev informatičkih kadrova u inozemstvo postao je nedopustivo velik. Zemlje čija je informatika bila daleko iza naše (npr. Mađarska, Bugarska, Češka), prestigle su nas.
Izostao je utjecaj informatike na pozitivne promjene u gospodarstvu, ne poduzima se ništa da bi hrvatska informatika postala motorom razvoja gospodarstva i društva. Iako smo još 1986. godine imali od Vlade usvojene Pravce razvoja informatičke djelatnosti u Hrvatskoj do 2000., definirana strategija nije realizirana, a u posljednjih 10 godina nije donesen nikakav slični dokument niti usvojen ikakav propis koji bi normativno uredio ovo područje. Stihija i golo preživljavanje osnovne su značajke današnjeg stanja hrvatske informatike.« Razumljivo je da te tvrdnje nisu u apelu zbog pukog altruizma. Radman je direktor hrvatskog odsjeka Microsofta, koji profitira prodajom informatičkog softwarea, Srića je onaj nekadašnji ministar na čije Pravce razvoja informatičari podsjećaju s nostalgijom - ali to ni za jotu ne mijenja na činjenici da je u primjenama novih tehnologija jaz između Hrvatske i Europske unije, odnosno Sjedinjenih Država, danas dublji i širi negoli prije desetak godina, i da hrvatska država ne samo nije prepoznala, nego nije htjela prepoznati resurse koje donose investicije u te tehnologije i, osobito, u obrazovanje čeljadi koja tim tehnologijama može razvijati poduzetništvo.
Država, koja živi od poreza, nije lukava ni toliko da potakne svoje građane da zarađuju kako bi ih mogla šišati šire, a tanje i time podnošljivije. Nije da u državnom aparatu nije bilo onih koji su to shvaćali, ali je njihova osamljenost i izoliranost bila znatna. Primjer za to bio je Predrag Pale, stručnjak zadužen za informatiku u Ministarstvu znanosti, čije je prezime nužno navodilo na asocijaciju s dječjom knjigom Pale sam na svijetu: ni njegove ideje, razborite i unosne, nisu nailazile na entuzijazam. Nove tehnologije su bile glavna poluga ekonomskoga i, općenito, društvenog razvitka u 19. i 20. stoljeću. Na kraju 20. stoljeća nema nikakve dvojbe da je najpropulzivnije područje tehnološkog razvitka informatika te da će o ovladavanju njome ovisiti i brzina napredovanja nacija barem u prvoj polovici 21. stoljeća. Hrvatski informatičari u svom apelu, više zdvojni nego gnjevni, konstatiraju da »bivša vlast nije imala senzibiliteta za rješavanje ovih pitanja.
No, niti nova vlast u svojim dosad objavljenim dokumentima (Program Vlade RH za razdoblje 2000.-2004.) nije iskazala pozitivni odnos prema suvremenim procesima informatizacije.« Naprosto, gledajući vatrogasno na ono što je dobila u nasljedstvo (i naglašavajući to kao alibi, jednako kao što je prethodna vlast kao alibi koristila rat, i kao što je svaka prethodna vazda imala koga okriviti), Račanova vlada još nije ni razmislila o tome da upravo potičući informatički i ini tehnološki razvitak, a ponajprije potičući obrazovanje u tom smjeru, može računati na budući dohodak koji će moći šišati, prije nego od onih investicija koje, uz bezočne kamate, podupiru banke iz 19. stoljeća, počam od Privredne. Ideja da bi svaki građanin Hrvatske do kraja 2005. dobio mogućnost da se informatički opismeni nije ni pala na um hrvatskim političarima koji, dok razgovaraju s Prodijem, imaju jamačno druge prioritete na umu: mentalitet pašnjaka mni o granicama i teritorijima, mentalitet informatike ih apstrahira.
Od hrvatskih vlasti - današnjih kao i jučerašnjih ili sutrašnjih - ne treba očekivati tehnološki entuzijazam, ali razborito bi bilo apelirati barem na ekonomski realizam, na interes državnog budžeta. Smanjiti ili dokinuti poreze na nabavku softwarea i hardwarea, investirati u informatičko obrazovanje, razmisliti zašto se u Sjedinjenim Državama ili u Velikoj Britaniji nudi besplatan pristup Internetu, budžetski financirati kamate na kredite za informatičku opremu - to su samo neki potezi, koji zasad nisu pali na um ni Vladi niti Hrvatskome informatičkom zboru. U nekim inim podnebljima te i slične mjere omogućile su ili barem pridonijele ne samo da informatičke tvrtke haraju burzama nego i da u državnu kasu kapne više novca negoli se može dobiti guljenjem samo onih koji ne mogu uteći (uposlenih i stanara, na primjer). Informacija i o tome ne manjka na Mreži. Ali treba znati uključiti kompjuter, ne samo BMW.
