Hrvatska vojska nije imala stručnjake za vođenje dnevnika, a nisu postojala ni topnička pravila

U vojnim krugovima sve se češće postavlja pitanje znaju li pravosudni i policijski organi kakav uopće dokument traže kada se spominje famozna potraga za topničkim dnevnicima?

Svi redom, od premijerke Jadranke Kosor, pa do ministra pravosuđa Ivana Šimonovića, govore o topničkim dnevnicima kao “pravnim dokumentima” s pečatima, zaglavljima i svemu što klasični pravni dokumenti imaju.

Raskrstili s JNA

Međutim, vojna terminologija je vrlo jasno definirala što su to topnički dnevnici i oni nisu pravni dokumenti ili spisi. Čemu služe topnički dnevnici? Topničke dnevnike vode stručne osobe, specijalizirane u topničkoj vještini, a na temelju tih dnevnika može se steći uvid u obavljeno artiljerijsko gađanje, dakle u upotrijebljeno oružje, streljivo, postrojbu, cilj, mjesto i odgovornu osobu koja je izvršila gađanje.

U cijeloj priči oko potrage za dnevnicima ključan je detalj što Ministarstvo obrane nikada nije izdalo naputak o eventualnoj primjeni pravila bivše JNA, jer da su ista primijenjena, na temelju njih bi se u vrijeme Domovinskog rata vodili topnički dnevnici, te osnovala učilišta za obuku topničkog kadra.

Slobodna je još u ožujku ove godine prva objavila izgled topničkog dnevnika koji je koristila JNA, a koje bi, da su postojali, koristile i postrojbe HV-a u topničkom djelovanju.

Čini se da nadležni državni organi ne poznaju vojnu terminologiju. Da poznaju, znali bi da topničkih zapisa koje poznaje vojni jezik jednostavno - nema.

Može se govoriti o Tablicama pripremljenih vatri, koje neupućeni brkaju sa Zapisnikom o artiljerijskom gađanju. Tablica pripremljenih vatri je dokument kojim se samo planira borbeno djelovanje, ali kao takav uopće ne mora biti primijenjen na bojištu.

S druge strane, Zapisnik o artiljerijskom gađanju prikaz je ostvarenog djelovanja topništva. Kada je riječ o bilježenju topničkoga gađanja, onda se misli na tri povezana zapisa o istome predmetu: zapisnik izvršitelja gađanja, zapisnik računarskog odjela bitnice i zapisnik o artiljerijskom gađanju na paljbenom položaju.

Na temelju navedenih dokumenata sastavlja se izvještaj o djelovanju na ciljevima i utrošku ciljeva. I sama situacija koja je vladala na bojištu ide u prilog činjenici da topnički dnevnici ne postoje.

Naime, poznato je da na većini topničkih cijevi, koje je HV zarobio u Domovinskom ratu, nije bilo ciljničkih sprava. HV nije raspolagao ni laserskim daljinomjerima, meteostanicama, a još manje rezervnim dijelovima.

Previše zapisa

Ima puno zapisa u artiljeriji, od topografskih, logističkih, do meteoroloških i radarskih.

Postavlja se pitanje predstavlja li za Vladu i vojni vrh moguće priznanje kako u vrijeme Domovinskog rata HV jednostavno nije imao stručne kadrove za vođenje topničkih dnevnika, kao što nisu ni postojala topnička pravila?

U posljednjoj akciji “obavijesni razgovori” obavljeni su sa 25 osoba. Neke od njih je prošli tjedan spominjao i umirovljeni brigadir Roko Mijić na dokaznom postupku na Općinskom sudu kojeg Državno odvjetništvo tereti za prikrivanje vojne arhivske građe. Mijić je za Domovinskog rata bio jedan od zapovjednika u drniškoj 142. brigadi i za vrijeme akcije Oluja načelnik stožera i zamjenik zapovjednika Operativne grupe Sinj Ante Kotromanovića.

Zanimljivo je da je na suđenju Roku Mijiću svjedočio i bivši ravnatelj Središnjice vojnog arhiva Branko Mihaljević iz čijeg izlaganja se dalo zaključiti kako se s dokumentima dugo nije postupalo po principima struke kao i da sva građa koja je stigla u kutijama od “stvaratelja” (vojnih postrojbi, zapovjedništva operativnih zona itd.) još nije u cijelosti pregledana.

Kako izgledaju, ako nešto slično postoji, traženi topnički dnevnici zapravo se ne zna i ne treba isključiti mogućnost da se i sada, neprepoznati, nalaze u Središnjem vojnom arhivu. I Roku Mijiću je prije suđenja, među ostalim, oduzet osobni dnevnik koji je vodio i u kojem ima i njegovih pjesama.