Hrvatski Jadran u mnogim vodećim glavama predstavlja samo veliku kupaonicu, iako je on zapravo velika njiva

Ljepota hrvatske obale, otoka i mora opjevana je u književnosti, sve od antike pa do danas. Može se čak reći da su velikom broju književnih djela neprolazne vrijednosti ove ljepote bile tema i inspiracija. Kao Hrvati i stanovnici takva krajolika, na to smo s pravom ponosni i nastojimo to istaknuti svaki put kad nam se pruži prigoda.

Već potkraj devetnaestoga, a posebno u dvadesetom stoljeću, pojavila su se, međutim, i neka drukčija razmišljanja. To je vrijeme kad se putnik sa zadatkom počeo pretvarati u putnika bez zadatka, tj. u putnika iz užitka.

To je, dakle, vrijeme nastanka fenomena turizma, koji je u drugoj polovici prošloga stoljeća iznjedrio posebnu gospodarsku granu što je pojednostavljeno možemo nazvati turističkom privredom.

Nadmetanje ljepotom Ljepote koje su opjevali pjesnici i pisci počele su se tržiti. Svijet su preplavili turistički vodiči i ini reklamni materijali u kojima se u zvijezde kuju ljepote i pogodnosti krajolika. To se nadmetanje ljepotom do te mjere ishitrilo da je napokon postalo čak neuvjerljivo.

I naša se turistička privreda ravnopravno uključila u taj propagandni trend. Kako je naš obalni pojas bez dvoj- be jedan od najljepših u Europi, u našoj turističkoj propagandi dominiraju obala, more i otoci. Otoci su biseri, more je bistro i modro, žala su bijela i mekana, a uvale skrovite i podatne.

Ima tu za ukras i poneka ribica romantičnog lokalnog naziva, isto tako i poneka školjčica, sve baš kao u nekom elitnom akvariju za bogate goste i njihovu dječicu.

Sve to napokon rezultira prihodom od turizma, tzv. turističkom žetvom, što donosi zaradu i narodu i državi, s posebnim pogodnostima za lokalno stanovništvo.

Zato našu obalu, more i otoke treba reklamirati u trendovskoj maniri, pa bila ona i dvojbena ukusa, kako bi se to naše (pri)morsko bogatstvo što bolje i što ravnomjernije eksploatiralo.

Ima, međutim, još jedan aspekt toga našega (pri)morskog bogatstva koji ne traži takvu vrstu reklame, ali zahtijeva promišljanje i akciju.

Ljepota krajolika tu nije presudna, osim što je ugodnije živjeti i djelovati u lijepu nego u ružnu ambijentu.

Naime, od prevelike ljepote kao da se zaboravilo da je more njiva, plodna površina unutar hrvatskog državnog teritorija. Dok je u državnim knjigama zabilježen svaki hektar poljoprivrednog zemljišta, površina obalnog mora rijetko kad se pribroji ukupnoj površini hrvatskog državnog teritorija.

Kažu da to ne čine ni druge obalne zemlje. Bit će, ali ga zato intenzivno iskorišćavaju i pomno motre da im se uljezi ne petljaju.

Veliko prostranstvo i veliko bogatstvo A da se i ne govori o morskom gospodarskom pojasu koji Hrvatska, vjerojatno iz posebnih razloga, još nije proglasila. Očito je, dakle, da je riječ o velikom prostranstvu i velikom bogatstvu, gdje školjčica i ribica nisu ukras nego plodina.

Ako poimanje mora kao njive još nije dokraja prokrčilo put u svijest našega čovjeka, onda su mu Malostonski zaljev i druge mikrolokacije, gdje se užurbano razvija uzgoj morskih organizama, najbliža asocijacija. Ubave i mirne uvale, okružene padinama obraslim u medi- teransko raslinje, doimlju se kao ribnjak u kojemu je šteta ništa ne uzgajati.

Malostonski zaljev kao primjer održivog razvoja Uostalom, Malostonskim se zaljevom tamošnji stanovnici već stoljećima koriste za uzgajanje školjaka. Reklo bi se, dakle, nihil novi sub sole! Ipak, ima novoga. Nešto se bitnoga promijenilo: okolnosti uzgoja danas su umnogome drukčije. Razvitak tehnologije ponegdje dovodi do (pogibelji) onečišćenja mora kao i do neslućenog proširenja tržišta; ono je od lokalnog odjednom postalo globalno.

Zato tu njivu danas, u izmijenjenim okolnostima, treba brižljivo (za)štititi, temeljito istražiti njenu narav, kao i svaku populaciju organizama koja u njoj obitava, ustanoviti najpogodnije odnosno najkorisnije vrste za uzgoj, te odrediti dinamiku i granice moguće proizvodnje, kako se ne bi ugrozio razvitak i sam opstanak marikulture na Jadranskom moru.

Primjer takvog pristupa "održivoga razvoja" (sustainable development) nalazio se u Malostonskom zaljevu daleko prije negoli su se tobože značajni svjetski političari sjetili potpisati "Agendu 21" ili kad se ovih dana nalaze u Johannesburgu, uz dobru klopu i čašicu, i raspravljaju "što li bi to moglo biti sustainable development"! Pritom je posebno istaknuta marikultura, tj. uzgoj biljaka i životinja u moru, što je u suvremenim uvjetima najdinamičniji vid korištenja mora.

Oprez vrijedi i za ribarstvo Ali spomenuti oprez vrijedi i za ribarstvo, tj. ulov divljih populacija riba, rakova, školjaka i drugih životinja i biljaka, i za korištenje mineralnih soli, i za bogatstva koja se kriju na dnu i u dnu. I za turističko iskorištavanje mora.

Netko će pomisliti da je riječ o upozorenjima zbog prekomjernog iskorišta- vanja mora, ali prava je svrha ovog priloga skrenuti pažnju na slabo poznatu činjenicu da Hrvatska ima ukupno pravo korištenja (gospodarski pojas!) oko 60 tisuća prostornih kilometara mora (otprilike je toliko velika i kopnena površina Hrvatske), te da se more, za razliku od kopna, može koristiti u četiri sloja: u dnu, na dnu, u vodenom stupcu i na površini.

Štap za koji ćemo se svi uhvatiti Dakle, običnom jednostavnom računicom, Hrvatska raspolaže bogatstvima u Jadranskom moru koja se nalaze u 240 tisuća prostornih kilometara (4x60.000).

Ako bismo bili cinici, rekli bismo da možda upravo zbog tolikih prostornih kilometara ne znamo gdje su se ta bogatstva skrila, koliko ih je i kako ih iskoristiti.

A bez cinizma može se reći da sve ono što bi moglo biti na opću korist, a tiče se Jadranskog mora, raspršeno leži u većem broju općih strategija, planova i propisa gotovo svih ministarstava (promet i veze, poljoprivreda i šumarstvo, zaštita okoliša, obnova i graditeljstvo, gospodarstvo i turizam, vanjska politika i europske integracije, obrana, policija, znanost i tehnologija, itd.).

Stoga se i ne zna gdje što pripada i ne vodi se dostojna briga o Jadranskom moru.

A u mnogim vodećim glavama hrvatski Jadran predstavlja samo veliku kupaonicu.

More i punjenje proračuna U zadnje doba mnogi na javnoj sceni plediraju da treba naći novu kohezijsku snagu za pokretanje hrvatskog zamašnjaka, "jedan štap za koji će se svi uhvatiti"! Ne ulazeći u detalje (bit će za to prilike) smatramo da Hrvatska ima barem jedan štap za koji bismo se svi trebali uhvatiti: Jadransko more. Koje bi nam moglo puniti proračun mnogo bolje negoli svi dugovi naših unuka s kojima se ponose ministri kad se vraćaju iz dalekog svijeta.

Kad bismo barem imali ministarstvo mora! Možda bi nam tada i Piranski zaljev ili Savudrijska uvala bili samo jedan od mnogih zaljeva u kojima bismo imali suradnju, a ne razmimoilaženje.

Jer ostali zaljevi tek čekaju svoju priliku za izlazak na scenu! Autor Josip Lovrić profesor je emeritus na Veleučilištu u Dubrovniku, voditelj projekta o balastnim vodama. Autor Adam Benović znanstveni je savjetnik u Institutu za oceanografiju i ribarstvo, Laboratoriji u Dubrovniku.