ZAGREB – Drskost ponekad nema granica. To su u utorak na Poljudu, na svojoj koži, ponajbolje osjetili Dinamovi navijači Bad Blue Boysi, njih oko 100 kojima nije bilo dopušteno (!?) ući na stadion i bodriti svoj klub u svečarskoj, revijalnoj utakmici protiv slavljenika Hajduka. I isprazna su objašnjenja zašto BBB nisu pušteni na stadion, očito je netko iskazao maksimalnu samovolju i zaključao vrata zagrebačkim navijačima ispred nosa. Koji su se potom, ogorčeni, razočarani i bijesni, autobusima i vlakovima vratili doma...
Grlio se Dinamov predsjednik Mirko Barišić danima i (bijelim) noćima prije utakmice s Hajdukovim čelnicima, mjesto u svečanoj loži dobili su i Dinamovi zaposlenici. No, Hajduk je jednostavno zaboravio poslati autobus po Dinamove nogometaše na aerodrom (!?), potom je stigla i negostoljubivost u najgorem obliku prema "plavim" navijačima. A zagrebački je klub, je li, trebao uveličati Hajdukovu veiku proslavu. U još kako pretjeranome bavljenju samim sobom (zadnjih je dana bilo "opasno" i limenke otvarati da iz njih ne iskoči Hajduk!), gost je posve sveden na marginu. Osim u onome elitističkom dijelu (predsjednik, direktor...), što je više nalik proslavama "Lyon's" nego nogometnih klubova. Koji bi morali živjeti sa svojim pukom.
Jer, ni Hajduk bez svoje sjajne Torcide nikad ne bi bio – Hajduk. Kao što Katalonija diše sa svojom Barcelonom, Baskija s Athleticom, Irska sa Celticom, Bavarska s Bayernom..., tako je i Dalmacija u simbiozi s Hajdukom. I jasno je da je i Torcida imala posebnu ulogu u obilježavanju klupske proslave, međutim neshvatljivo je da se netko usudio zabraniti ulaz na stadion šačici od 100-tinjak Bad Blue Boysa, uz prozirna objašnjenja da je to "zbog njihove sigurnosti". Ako se na jednoj revijalnoj utakmici, u kojoj stadion nije bio ispunjen do zadnjega mjesta, ne može osigurati mirno gledanje utakmice stotini navijača, pitamo se kako će to biti učinjeno na nekom važnijem okršaju? Neshvatljivo je to i licemjerno, a u tome licemjerju svoj su obol dali i Dinamovi čelnici.
Kad su, naime, bili upoznati da organizator ne pušta Dinamove navijače na stadion, samo su deklarativno iskazali nezadovoljstvo i još se udobnije smjestili u fotelju svečane lože na Poljudu. Prije godinu dana aktualna se maksimirska vrhuška klela u navijače ("Vi ste vratili Dinamovo ime, ovo je vaša pobjeda"), da bi na godišnjicu vraćanja "svetog" imena u Splitu okrenula leđa tim istim navijačima. Kao što kaže jedan navijač, "kad su vidjeli da nas ne puštaju na stadion, tada su Barišić i Zajec također trebali napustiti Poljud. I mi smo dio kluba, trebali su biti solidarni s nama...". Eh, dragi navijači. Vi ste dio kluba samo onda kad ste im (bili) potrebni za ostvarivanje njihovih ciljeva.
Dakle, Barišić, Zajec i elita bili su poželjni na Hajdukovoj proslavi, ali "Macko", "Čupko" i ostali "dinamovci" ne! I Dinamova je momčad trebala biti "topovska hrana", no kad se "modrima" na travnjaku nije svidio takav scenarij (usput, Bože daj zdravlja Butini – to je najbolje što možemo reći o Dinamovoj taktici i kvaliteti igre!), onda su uslijedile ružne scene, svađanje i međusobno udaranje nogometaša, vidjeli smo i crvene kartone. U svečarskoj utakmici! Lijepo je imati velikoga suparnika, ali nam se čini da je i u utorak na Poljudu u prvome planu bila međusobna netrpeljivost. Ma koliko se Barišić grlio s Grgićem. Kad su navijači ostali s druge strane vrata...
