I nogometaš se ima pravo napiti

Uvijek kad u novinama izađe nešto otrovno o nedopustivim, poročnim navikama sportaša, poželim da fotoreporteri jednom dokumentiraju večernje izlaske sportskih novinara, istih onih gnjevnih komentatora što nemilosrdno ošinu kad god neke profesionalne igrače zateknu u dva ujutro u nekakvom narodnjačkom klubu s pivom u ruci. Poznato vam je možda kakve se željezne, spartanske discipline drže naši sportski novinari? Pojedini su među njima tako predani sportskom življenju da su im jetra dimenzija lopte za odbojku.

Neviđenim bi me veseljem ispunilo da njih jednom uslikaju dok u ponoć napuštaju kafić, nakon što su se nesuvislim mumljanjem bez uspjeha pokušali omiliti konobarici da im natoči još jedno. Da vidimo jednom i to, oštra pera tupa od alkohola, kako izlaze podižući remen i teturavo koračaju do obližnje živice, da bi se otamo vratili zapišane nogavice, s krajem košulje što viri iz rasporka. Ipak, nikada nećemo vidjeti takve fotografije i postoji dobar razlog zašto ih nećemo vidjeti. One su nedopustive jer vrijeđaju dostojanstvo osobe. Mučno bi zaista to bilo vidjeti.

A jednaka mučnina s kojom bih gledao slike pijanih kolega, ili bilo kojeg drugog ljudskog bića, ispunila me je početkom tjedna kada sam vidio prizor onoga sirotog nogometaša što su ga drugovi u sitnu uru omamljenog iznijeli iz jednog lokala u Rovinju. Dapače, fotografija me je možda još i više rastužila i razbjesnila jer je riječ o vrlo mladom čovjeku. Budimo iskreni, jedva da postoji itko među nama tko duboko u uspomeni ne drži zakopano takvo nekakvo neoprezno pijanstvo u devetnaestoj ili dvadesetoj, na nekoj brucošijadi na kojoj smo pretjerali s ruskom majčicom votkom. Stid nas je i danas kad se sjetimo kako su nas teturavo iznijeli i pljuskali vodom po licu i kako nam je neka dobra ženska duša držala čelo dok smo bljuvali u školjku. Nikome od nas ne bi bilo drago da su ga u takvom stanju uslikali i stavili u novine. Ne bismo željeli da nas roditelji takvoga vide, sramili bismo se pred susjedima.

Zašto se nogometašima uskraćuje da im takvi ružni trenuci ostanu privatni? Argument koji se obično čuje u ovakvim prilikama jest da su nogometaši javne osobe i uzor omladini, i da moraju paziti kako se ponašaju, no to je tako bijedno i licemjerno kazati da mi je gotovo neugodno dok pišem ove retke. Dovoljno sam dugo u ovome poslu da vam mogu pouzdano reći da nama kategorije poput “uzora omladini” nisu previše visoko na listi prioriteta. “Uzor omladini” ide na dva mala stupca u dnu četrdeset četvrte strane. “Uzor omladini” ne prodaje novine.

Ono što je pijane reprezentativce donijelo na naslovnice imamo zahvaliti iskrenom uvjerenju čitave nogometne javnosti da imamo pravo biti ljutiti ako ovi mladići nisu već u dvadeset jedan nula-nula bili u pidžami, popili topli kakao i legli u postelju. Nogomet mi, priznajem, ništa ne znači i teško mi je uživjeti se u navijački način razmišljanja. Njihova potreba da nadziru intimni život i slobodno vrijeme dvadesetogodišnjaka u kopačkama, kada oni liježu, a kada ustaju, šta jedu i piju, s kim se i koliko često ševe, djeluje mi opsesivno, upravo perverzno.

Zašto bi meni bilo važno da je Ćorluka viđen na parkiralištu u ponoć kako puši? Pa ja nisam Ćorlukin tata. Osim toga, Ćorluka je punoljetna osoba. Zakonom mu je dopušteno oženiti se, birati na izborima, upravljati motornim vozilima, piti alkohol u kafićima i kupovati duhanske proizvode na trafici. Slobodan je sam odlučiti što je dobro, a što loše za njega i nitko ne smije, čak ni u dobroj namjeri, to činiti umjesto njega. Ako Ćorluka čini gluposti, njegovo je Ustavom zajamčeno pravo da bude glup, da puši i pije i noćari i odaje se razvratu s televizijskim voditeljicama i pobjednicama izbora ljepote. Da si ne lažemo, na njegovome mjestu uradili bismo potpuno jednako. Naposljetku, i mnogi od nas često i rado konzumiraju ustavno pravo na glupost. Da su meni dali pedeset lipa svaki put kad sam bio glup, danas bih imao kao Nadan Vidošević.

Dok u medijima traje otvoreno prvenstvo tko će se obilatije pokenjati po reprezentaciji, čini mi se nekako časnim stati u obranu nogometaša. Dobro, dijelom je vjerojatno zaslužna i moja bolećiva sklonost luzerima. Prošle nedjelje upravo me je ganula reportaža o kući u kojoj je jedan nogometni klub smjestio maloljetne talente, dječake od kojih će jednog dana nešto možda biti, a statistički je vjerojatnije da neće. Jedan po izgledu petnaestogodišnjak smiješi se u objektiv s madraca na golom podu. Ispod sintetičke deke vire mu noge u čarapama, a malo niže složena mu je odjeća. Nema ni ormara, ni kreveta, ni kantunala ni mame da ga upozori da se ne ide na spavanje u čarapama. Nema nikoga tko će ga potjerati da opere zube i otušira se, a znate kako se petnaestogodišnji dječaci mrze kupati.

Klinac s madraca na podu jednom će možda voziti Ferrari i stanovati u vili u rezidencijalnom dijelu Madrida, možda će igrati u nekakvoj skromnijoj ukrajinskoj ili malezijskoj ligi, a možda se sve to izjalovi i on završi kao općinski referent, konobar ili skladištar. Budućnost je daleka, sve je još otvoreno. Ali, što god se dogodi, mislim da ovaj petnaestogodišnjak zaslužuje naše poštovanje. Daleko je od kuće, majku mu zamjenjuje nekakva spremačica, a oca grabežljivac u crnom Armanijevom odijelu. Ni jednome ni drugome nije uistinu stalo do njega. Navečer, kada ugasi svjetlo, legne na onaj svoj improvizirani krevet i kroz prozor bez zavjesa gleda bijelo svjetlo ulične lampe, on je sasvim sam.

Ali, posve neobično za dječake njegove dobi, on ima plan, viziju što bi napravio s vlastitim životom. Hrvati u tim godinama, pa i dvostruko stariji, žive s roditeljima i najozbiljnije što planiraju je kako će se obogatiti na sportskom klađenju. Površni i zavidni kad razmišljaju o nogometašima, vide samo Ferrarije i madridske vile, a ne misle kako su takvi sretnici tek neznatna manjina, jedan ili dvojica od onih s Mamićevog madraca na podu. Ako i uspiju, učinit će to usprkos teškoćama kakve su se rijetko kome od nas ispriječile. Blagoslovljeni su, istina, lijepim talentom, ali morali su pojesti mnogo dreka da ga realiziraju.

I nogometaši žive s demonima. Možda su i strašniji od onih koji vas opsjedaju. I tko bi im onda zamjerio ako se koji put napiju.