Vjerujem da, ako već ovo čitate, niste od onih kojima takva pomoć treba. Dapače, posumnjat ću da ste ikad u životu zaista osjetili glad. Ništa loše u tome, dapače. No, kad je već ovo vrijeme prilika da se podsjetimo na nelijepe životne stvari, podsjetimo se na nešto što nerijetko ne doživljavamo kao oblik nasilja, a što je svojstveno svim slojevima društva: mobbing.
Mobbing je, pojednostavljeno rečeno, oblik nasilja nad nekom osobom, a koji se primarno događa na radnom mjestu ili u sličnom organizacijskom okruženju: osoba ili grupa osoba “okomljava” se na neku žrtvu i direktno ili indirektno nanose štetu njenom ugledu ili kvaliteti posla, ponekad čak i zdravlju.
Za razliku od klasičnih klanovskih bitki kakve poznaje svaka veća organizacija (a kakve su u javnoj upravi posebno kompleksno uređene), u kojima se jedna grupa djelatnika neformalno “organizira” kontra druge grupe djelatnika, kod mobbinga riječ je najčešće o jednoj ciljanoj žrtvi, rjeđe nekoliko njih. S druge strane, oni koji rade mobbing organizirani su po načelu hijerarhije, gdje se niže rangirani (obični kolege, primjerice) često grupiraju jer imaju malu pojedinačnu moć, pa združenim snagama nastoje ojačati svoju poziciju – dok se više rangirani, zbog same činjenice da im pozicija unutar poduzeća u startu daje određenu moć (direktori, primjerice, ili šefovi odjela) nad svojim podređenima češće odlučuju za solo igru, a ako su posebno raspoloženi mogu si pronaći i nekoliko podređenih koje će uveseljavati sa malo mobbinga za dobro jutro.
Vrijeđanjem povećati produktivnost?
Praktični ekstrem te priče jest nadrkani vlasnik male firme koja ne stoji previše dobro, pa gazda odluči stvari riješiti na balkanski način: vikanjem i vrijeđanjem zaposlenika nastoji u njima probuditi kreativnost i povećati im produktivnost.
Što je mobbing? Gore navedeni primjer svima je očit ekstrem, no mobbing može biti, i često jest – bitno suptilniji. U načelu, svaka negativna emocija ispoljena prema kolegi može se smatrati mobbingom, no gdje je zaista granica? To je teško ocjeniti, jer svi mi ponekad puknemo na poslu zbog nekog razloga, ili se ustanemo na lijevu nogu, ili imamo osobnih problema pa postanemo grubi prema kolegama koji nas tlače naizgled nebitnim stvarima... nisu svi što znaju povremeno odbrusiti pritom i zlostavljači. Stvari se izglade, ljudi se naljute i pomire, situacije dođu i prođu.
No, kada vas netko duže vremena ima na piku onda to jest mobbing, pa ma kako suptilan bio. Kolega koji vam ne želi uzvratiti pozdrav na hodniku možda jest primitivac, ali on time i drugima pokazuje što misli o vama, time utječući na vaš položaj u kolektivu.
Pa ako bismo primitivca još i nekako ignorirali, eskalacija takvog stanja nije dobra niti za njega, niti za vas, niti za tvrtku: danas ne razgovarate, sutra vam ne želi dati podatke koje trebate, ili vas ne želi pitati za podatke koji njemu trebaju, a koje mu vi trebate dati; iza vaših leđa kritizira vaš rad bez obzira tiče li ga se to ili ne,
ili vas jednostavno počne ogovarati. Ne morate se potući da bi bilo očito kako vas netko (ili vi nekoga!) mobira – arogantni stav i konstantno “spuštanje” na sastancima i pri susretima posve su pouzdan signal da između vas nešto nije u redu. Nemojte zaboraviti – ne vidite taj signal samo vi, taj signal vidi cijeli kolektiv.
I podređeni može maltretirati nadređenog
Tako je to među više ili manje ravnopravnim kolegama, no što ako vaš šef mobira vas? Takav mobbing drugačije je naravi - koristeći svoju nadređenu poziciju, šef može tlačiti svoju žrtvu na mnoge načine: tražeći od nje da ostaje duže na poslu, kritizirajući njen rad, odbijati dati joj poslove za koje je kvalificirana i usmjeravati je na lošije poslove koji bi u žrtvi trebali izazvati osjećaj poniženja (sadistički nastrojeni mogu čak žrtvi i objašnjavati kako je to što rade u njenu korist); uskratiti zasluženo napredovanje; promovirati nekoga tko je bio podređen žrtvi (i vjerojatno manje sposobnog) u poziciju u kojoj će biti nadređen žrtvi; ignorirati zahtjeve, prijedloge i ideje žrtve, ili ih pretvarati u tuđu zaslugu; u manje suptilnim slučajevima i vikati na žrtvu ili je psovati (jer kakav je to šef ako ne zna podići glas?). Biti nadređen nekome pozicija je koja značajno olakšava mobbing, a često ga i maskira kroz krinku normalnog i željenog modela ponašanja: već spomenuti šef koji “zna podići glas”, primjerice.
Može li podređeni maltretirati nadređenog? Svakako, i to je moguće. Relativno je rijedak takav mobbing jedan-na-jedan, gdje jedan podređeni maltretira svog nadređenog: upravo zbog same faktičke podređenosti, zlostavljač ima bitno ograničen manevarski prostor, koji se otvara tek kada nadređeni pokaže neke očite slabosti: nepoznavanje nekog područja koje bi na toj poziciji trebao znati, nepoštivanje propisa ili procesa, ili kakva treća stvar kojom ga podređeni može ucjenjivati.
Puno je češća situacija da nekoliko podređenih mobira nadređenog, upravo kako smo rekli zbog koncentracije snaga. U tom se slučaju zaista može dogoditi da grupa podređenih posve efikasno zlostavlja svog nadređenog: ako u višečlanom timu postoji problem, voditelj tog tima u dvostrukom je problemu – on ne samo da treba razriješiti taj problem (koji može biti baš mobiranje voditelja), već je i kao voditelj tima odgovoran za tu situaciju - on je taj koji svojim nadređenima treba objasniti cijelu situaciju i riskirati otkaz zbog iskazane nesposobnosti rješavanja međuljudskih odnosa i narušenog timskog rada.
Postati zlostavljač nije teško
Postati žrtvom mobbinga, dakle, može svatko, bez obzira na poziciju, radno iskustvo, status i položaj. No, isto tako svatko može postati i vršiteljem mobbinga – i tu je taj dvosjekli mač maltretiranja na radnom mjestu.
Kolega vam se baš ne sviđa, pa ga malo ismijavate iza leđa? Radi loš posao, a vi umjesto da mu pokušate pomoći ipak više volite svima reći kako nema pojma? Imate djelatnika na kojem vam se nešto ne sviđa, ali ne znate točno što, pa ćete ga ipak mentalno strpati u drugu klasu?
Imate člana tima koji radi dobro a nikad se ne buni, pa ćete višak posla preusmjeriti na njega, znajući kako se ovaj neće buniti? Želite ranije otići s posla, pa svom podređenom uporno ostavljate da dovrši i vaš dio obaveza? Smatrate da portiru i čistačicama niste dužni odgovoriti na pozdrav? Ili da vaš podređeni nema što komentirati vaše ideje? Ili da itko, ikad smije imati ideje koje su suprotne vašima?
Postati zlostavljač zapravo nije tako teško. Dovoljno je tek malo napuhanog ega. U nekom trenutku učinit će vam se kako imate posebno privilegirano mjesto, ili da niste na mjestu kojeg zaslužujete. Netko od kolega odjednom će vam postati kriv za sve. On, koji zna manje od vas. On, koji radi lošije od vas. On, koji ne zaslužuje to mjesto. On, koji je zapravo tu greškom. On, dosadnjaković.
Stalno nešto pita, nikad mu ništa nije jasno, uvijek ima neke blesave ideje, priča gluposti, očigledno ne zna svoj posao a nitko drugi to ne primjećuje, gnjavi vas upitima o stvarima koje bi morao sam znati, namjerno vas maltretira pitajući stvari koje mu zapravo ne trebaju za njegov posao. Iritira vas na sastancima, iritira vas na kafe pauzi (pa ga rado otjerate kakvim zajedljivim komentarom), iritira vas na slici sa novogodišnjeg domjenka, iritira vas dok je na bolovanju. Uvijek je
premutav, predepresivan, preveseo, preglasan ili pretih. Malo po malo, postane razlogom svih vaših poslovnih, a pomalo i obiteljskih problema. U nekom trenutku tenzija dovede do toga da krenete u više ili manje otvoreni sukob sa njim.
Kao djeca u osnovnoj školi
Srećom, zlostavljači su rijetke ribe. Većina ljudi ipak se zadrži u nekim granicama odraslog ponašanja i probleme rješe na zreli način.
Oni koji se okrenu mobbingu zapravo rješavaju problem na nezreli način, rješavajući vlastiti problem maltretiranjem drugoga, što jest djetinjasto ponašanje, ne tako različito od međuvršnjačkog nasilja po osnovnim školama.
Šef koji maltretira podređenog zahtjevajući od njega da duže ostaje na radnom mjestu ili radi više od drugih pokazuje baš takav nastup. Tamo gdje odrasle i emocionalno stabilne osobe problem rješavaju razgovorom ili kakvim drugim instrumentima odraslih, zlostavljači koriste infantilne metode pokazivanja “tko je tu gazda”, forsiranja subordinacije i kažnjavanja kritičke misli, zaista kao u osnovnoj školi.
A kad smo već kod osnovne škole, nedavno sam bio upoznat sa neobičnim(?) slučajem u OŠ Podturen, u kojem nekoliko učiteljica tuži ravnateljicu škole upravo zbog mobbinga, navodeći nekoliko situacija koje su, rekao bih, posve bizarne no u ovakvom našem društvu ne i neočekivane. Kako je sudski postupak u tijeku, neću spominjati detalje niti želim prejudicirati krivnju bilo koje strane, tim više što su drugi mediji već pisali o problematici u toj školi, ali i u regiji.
Ima gore: Mobbing u školi
Htio bih ovdje istaknuti jednu drugu stvar: već sam rekao kako je mobbing na neki način nastavak međuvršnjačkog maltretiranja iz škole, sa vrlo sličnim parametrima i tek različitom dobi i samostalnošću protagonista.
Kad se mobbing dogodi u obrazovnoj ustanovi, onda je to posebno štetno. Naravno, obrazovna ustanova jest radni kolektiv kao i svaki drugi, u njemu su ljudi različitog mišljenja, različitih svjetonazora, jednostavno različiti. Sama po sebi, obrazovna ustanova jednako je otvorena prema mobbingu kao i bilo koja organizacija. No, u obrazovnoj ustanovi su i djeca, koja su itekako u stanju primjetiti da među nastavnicima nešto nije u redu. Kakvu poruku im mogu dati nastavnici koji su međusobno u zavadi i više ili manje od učenika skrivenom sukobu? Sukobljene strane mogu pokušati sakriti razmirice pred djecom, i to često biva uspješno, no kad se mobbing rasplamsa to postaje teško sakriti od djece. Oni to nepogrešivo detektiraju kad se potlačena strana povuče (na bolovanje ili da otkaz), a još više kad obje strane isuču sablje damaskije, pa po hodnicima krenu frcati iskre. Djeca to primjećuju, pa iako to možda nisu u stanju pravilno racionalizirati, to ne znači da problem nije detektiran i da on na djecu ne utječe.
Tako problem osobnog sukoba na razini ravnatelja, nastavničkog i drugog osoblja postane problem djece. Otvorena netrpeljivost nastavnika nagnat će klince da izaberu ovu ili onu stranu, time narušavajući delikatnu homogenost svih sudionika nastave.
Rano otkrivanje je najbolji lijek
I naravno, klinci gledaju i uče: promatraju mobbing poput kakve sapunice i uče kako, ako si nekome nadređen ili si od njega na neki način jači ili važniji, možeš gotovo nekažnjeno maltretirati; a ako si slabašan i povučen, čak i kada odrasteš naći će se netko tko će te maltretirati ne tako drugačije od maltretiranja kojeg doživljavaš od svojih vršnjaka.
Gore od mobbinga u školi valjda je jedino kad se tete u vrtiću pred rastrčanom dječicom počupaju za kose.
Jesmo li dovoljno osvješteni o mobbingu na radnom mjestu? Osobno, čini mi se da ne, posebice kad čitam o radnicima na radnom mjestu koji rade iako mjesecima nisu primili plaću, a gazda im priča bajke o skoroj sretnoj budućnosti, ili kada radnik koji se buni na radne uvjete dobije poruku kako se uvijek može prijaviti na burzu rada. Pa čak i u slučaju (po mom skromnom mišljenju) nezasluženih zahtjeva kakve su imali vozači tramvaja glede božićnice i posve netaktičnog
odgovora gradonačelnika Bandića, postoje određene granice koje se ne bi smjele prijeći.
Mobbing nema samo sirovu balkansku komponentu, on je globalni problem koji nastane kad radnu etiku i kolegijalnost zamjene osobni animoziteti, sukobi ega i djetinjasto ponašanje, pa razgovor i rješavanje problema ustupe mjesto spuštanjima, ogovaranjima, tlačenjima i predstavama dominacije.
Žrtva i počinitelj možemo postati svi. Valja nam zato osvjestiti problem i djelovati proaktivno: rano otkrivanje je, baš kao i kod zloćudne bolesti ili ovisnosti, najbolji lijek koji će spriječiti traumatiziranje žrtve, ali i počinitelja odvratiti od nečega što možda ni on sam ne bi zaista htio.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
