Iskreno, kada sam slao prijedlog nove organizacije sajma prije ne puno više od mjesec dana, nisam imao velika očekivanja. Prijedlog je bio radikalno drugačiji i od Velesajma je zahtjevao hrabar iskorak u pravcu izlagača, svojevrstan rizik u instituciji opterećenoj lošim financijskim pokazateljima i drugačiji način razmišljanja.
Jedan od razloga propasti sajma Info bio je i u nezainteresiranosti ZV-a prema izlagačima: visoke cijene i različiti nameti nisu bili privlačni potencijalnim izlagačima, a organizator nije bio naročito fleksibilan prema tržištu koje se neumitno mijenjalo i internetiziralo. Kao izlagač u vlastitoj tvrtci i suorganizator nastupa HULK-a na prijašnjim sajmovima, ne mogu reći kako je pristup prema izlagačima bio arogantan ili potcjenjivački, ali nešto je tu nedostajalo, neki organizacijski problem koji je postepeno udaljavao izlagače od sajma. Je li to bila sporost ZV-a, zapetljanost njihovih internih procesa, indolencija nekih kotačića mehanizma ili sve očitija sklonost velikim izlagačima koji su zakupljivali cijele paviljone nauštrb malih izlagača? Možda nešto od toga, možda sve pomalo.
No, propašću sajma otvorile su se prilike za druge manifestacije. Telekomi su posve odustali od sajmovanja na ovaj način (ipak, ove se godine HT sramežljivo vraća), velike svjetske tvrtke učinile su pametan potez i napravile vlastite konferencije, strogo kontrolirane događaje koji u najboljem svjetlu predstavljaju njihove tehnologije (a donose im i zaradu), dok su se male IT tvrtke raspršile, da bi se neke okupile na strogo tematskim okupljanjima, a neke jednostavno odustale od bilo kakvog sajmovanja ili reklamiranja.
Želja Velesajma za obnovom sajma Info ipak nije posve ugasla. U vrijeme pisanja novog koncepta rukovodio sam se sa dva osnovna motiva: prvi je da velike tvrtke jednostavno – neće doći. Neke od njih imaju vlastite konferencije, a neke uopće ne vide korist od predstavljanja širokoj publici jer imaju sigurne poslove sa državom, bankama, velikim korisnicima...
Drugi motiv bila je činjenica da je Internet sve informacije učinio dostupnima, a time i tradicionalni koncept sajmovanja učinio zastarjelim, dosadnim i neefikasnim. Zašto bi itko šetao štandovima na kojima su izložene matične ploče i hardver o kojem smo ionako sve saznali dok još nije niti stigao u Hrvatsku? Osim toga, čak ni nama hardcore geekovima nekako nije zanimljivo gledati u pet različitih matičnih ploča izloženih jedna pored druge... ono, WTF se tu ima za vidjeti?
Valjalo je zato tu priču okrenuti naopako. Za početak, zaboravimo velike tvrtke – one će ionako same doći sljedeći put ako ovo oživljavanje sajma uspije. Pomalo drzak zaključak, ali vođen idejom da novi sajam bude toliko zanimljiv, toliko informativan i toliko atraktivan da si velike tvrtke neće moći priuštiti luksuz da tamo ne budu viđene. A kako napraviti zanimljiv, informativan i atraktivan sajam iz pepela starog sajma, kojeg se neki sjećaju sa sjetom, a neki se upravo plaše njegove zombifikacije?
Valjalo je, prije svega, ponovo dobiti izlagače. Ali ne na uhodani način pasivne prodaje sajamskog prostora (pa tko dođe, dođe – a tko ne dođe, a što mu mi možemo...), već na aktivni, pomalo agresivni nastup prema tvrtkama kako bi ih se uvjerilo kako će njihov nastup na sajmu biti zapažen i kako će tvrtke od toga imati koristi. No, nastup nije dovoljan, valjalo je učiniti i više: dati razlog za nastup.
Malim tvrtkama novci su problem. Standardne izlagačke cijene ZV-a zaista su prohibitivne, dodatnih troškova je mnogo, papirologije hrpe. Prvi korak u rješavanju tog problema bilo je odustati od modela koji je favorizirao manje izlagača, ali velikih (koji, kako sam rekao, ionako ne bi došli) površina zakupa, modela koji je propao zajedno sa starim sajmom Info, kada su telekomi odustali od te priče i kada je financijski model pao u vodu.
Njegova suprotnost je model koji favorizira male izlagače koji zakupljuju mali prostor, ali u rojevima. Puno malih izlagača, sa puno zanimljivih stvari, koji svi zakupe neki mali prostor. Ta je igra financijski pomalo riskantna jer u njoj mora biti veliki broj malih igrača da bi rezultirala zaradom. S druge strane, to je i jedini model koji je mogao privući male IT tvrtke u ovo vrijeme opake recesije i pandemične nelikvidnosti.
Uostalom! Za koga se radi sajam? Za Velesajam? Ili ipak za izlagače i posjetitelje? Zato je i stvoren vrlo atraktivan paket koji nimalo skriveno radi u korist izlagača. Ponajprije, privlači ga vrlo atraktivnom, promotivnom cijenom. Dati 750kn za izlagačko mjesto doista je cijena kakvu treba tražiti. Dovoljno je niska da zaista svaka IT tvrtka koja nema blokiran račun može izdvojiti te novce za svoj nastup, a pritom je dovoljno visoka da, u već spomenutoj igri velikih brojeva, Velesajmu ne osigura neku fantastičnu zaradu, ali ni da manifestaciju gurne u veliki minus.
Cijena sama po sebi, čak i tako povoljna, nije dovoljno privlačan faktor. Valjalo se pozabaviti i činjenicom da se danas na Internetu može saznati sve o svemu, pa tako i o hardveru i o softveru. Informacija koju treba ponuditi mora biti svježa, izvorna i teško ili nikako dohvatljiva na Internetu.
Upravo takve stvari kriju male tvrtke, jer dok znamo sve o novim WD diskovima ili Asusovim matičnim pločama, velika većina građanstva nema pojma o stvarima kojima se bave te male tvrtke, faktički njima pred nosom. U susjednom ulazu, u nedalekom poslovnom prostoru, u sobi na katu iznad stvaraju se zanimljivi proizvodi, a zanimljivi proizvodi uvijek imaju i zanimljive priče.
Dovedimo, dakle, izlagače i dajmo im priliku pričati zanimljive priče. Jedan od uvjeta za dobivanje promotivne cijene bilo je i sastavljanje dva predavanja o vlastitoj tvrtci, proizvodu i o tehnologiji koju proizvod koristi. Jer ovo je, k vragu, sajam, a ne izložba slika! Sajmu ne priliče pasivni izlošci pored kojih stoje pasivni izlagači, a promatraju ih pasivni promatrači. Sajam je živ, sajam je događaj, sajam je moving, sajam je prijenos informacija. Na sajmu se uvijek nešto mora događati. Zašto, onda, jednim udarcem ne ubiti dvije tuste muhe? Svaki izvođač ima obavezu (možemo li reći kako je trikom nagovoren?) popuniti dva slota od po trideset minuta pričanjem o svojoj tvrtci, svom proizvodu, o tehnologiji, odgovaranjem na pitanja iz publike – i tako faktički reklamirati samoga sebe (koncept pred kojim se geekovi inače osjećaju prilično nelagodno, pa im treba malo prijateljskog gurkanja), a sa druge strane će i posjetitelji svakoga dana pronaći nešto za sebe, kakvu zanimljivu temu za poslušati i kakvog zanimljivog govornika za priupitati.
Jer, sajam je upravo to – bazar. Valja se reklamirati, valja izvikivati kako je baš moja roba najbolja, valja skrenuti pozornost na sebe. A ljudi, oni često odlaze na bazare ne da bi nešto kupili, već da bi uživali u šarenilu, nadvikivanjima, šaljivim dosjetkama, zbrci.
Usporedimo li sajam pun pasivnih izlagača i pasivnih promatrača sa sajmom na kojem se u svakom trenutku nešto događa i netko na pozornici o nečemu priča – jasno je koji će biti zanimljiviji.
I to je taj osnovni koncept, noviji, aktivniji i drugačiji: Velesajam koji je maksimalno izašao u susret izlagaču (promotivna "sve u jednom" cijena, fleksibilnost) i posjetitelju (cijeli spektar događanja).
Davanjem prilike malim, nezavisnim izlagačima da pred velikom publikom predstave svoje proizvode
Velesajam je učinio ispravan korak u smjeru pomaganja malog IT gospodarstva, što zapravo jest njegova uloga: Velesajam je tu da promovira gospodarstvo, kako veliko tako i malo. A posebice onda kada je u prilici svjetlo reflektora usmjeriti tamo gdje su drugi propustili vidjeti priliku.
Velesajam je ostvario i svoju društvenu ulogu oživjevši informatički sajam i pruživši građanima priliku da dođu i saznaju stvari koje inače ne bi tako lako pronašli na Internetu, ili ne bi tražili uopće.
Ako ste došli do zaključka kako pretjerano hvalim konja koji je i moj, u pravu ste. No, nisam gotov. U toj priči dogodio se i tzv. "snowball" efekt, i to u vrlo kratko vrijeme. U početku priče, naravno, bilo je jako puno skepse i sumnjičavosti. Ljudi nisu vjerovali da se Velesajam može promjeniti, stari izlagači su bili vrlo kritički nastrojeni, neki sa kojima sam razgovarao pomalo i neprijateljski. "Ne, ne i ne!" Stvar je propala, sajam nije valjao, i bilo je teško objasniti potencijalnim izlagačima kako je riječ o novom konceptu i novoj organizaciji sajma. Čak su i neki kolege iz informatičkih medija tu priču odbacili, uz dobronamjeran savjet da ne gubim vrijeme i trud na nešto što nema budućnosti.
Krenulo je kapanjem – kako započnu monsunske kiše, i to upravo među malim tvrtkama, tamo gdje sam našao ljude koji su shvatili veliki potencijal ove priče. Jedna mala tvrtka, druga mala tvrtka... u početku je kapalo. No, priča se polako širila. Prvi veći "udar" bilo je organiziranje udruge izvoznika softvera CISEx, koji su odlučili organizirano doći na sajam. Stvar se počela ubrzavati. Mediji su prihvatili priču. Dobili smo pokroviteljstvo Predsjednika RH. Popunili smo sva mjesta za predavanja, ali dolazilo je još zahtjeva. Odrekli smo se polusatne pauze između okruglog stola i predavanja da sve utrpamo. Kratili i prekrajali predavanja. Na kraju priče morali smo neke kasnozainteresirane obavjestiti kako mogu nastupiti, ali više nemamo slobodnih slotova za njihova predavanja.
Tako smo ostvarili željeni cilj organizacije: dovesti zamjetan broj malih i relativno nepoznatih IT tvrtki i pružiti im atraktivnu priliku za predstavljanje, istovremeno omogućivši širokoj javnosti upoznavanje sa tvrtkama o kojima nemaju često prilike čitati u novinama, a tu su među nama, dobro rade i dobro žive.
Nismo stali samo na tome. Veliki broj posjetitelja iskoristili smo za organiziranje četiri okrugla stola na temu IT-a u raznim društvenim aspektima, teme privlačne širokoj publici. Dapače, (spomenuo sam već snowball efekt), pridružio nam se i SDU za e-Hrvatsku organiziranjem kratkih besplatnih tečajeva korištenja računala za starije građane na svom štandu. Na kraju priče osigurali smo i – nagrade za najzanimljivije izlagače.
Ali, ni to nije sve! Svi posjetitelji dobit će set noževa... šalim se, naravno (iako, kad čovjek zbroji što će sve biti organizirano na sajmu...); ekipa iz PC Eksperta obećala je demonstrirati overclockiranje procesora tekućim dušikom (ono, ludi znanstvenik, dim, luđački smijeh...), možda i pokušaj obaranja svjetskog rekorda - a u trenutku pisanja ovog teksta rade i na još nekim iznenađenjima za posjetitelje.
Pa kad smo se već tako raspištoljili sa organizacijom, dogovorili smo i pravu pravcatu predstavu kao poklon za izlagače i posjetitelje! Tako će u četvrtak (hvala sponzorima) na prostoru sajma među izlagačima i posjetiteljima, kao i na samoj pozornici @BETASKROZ spojiti stvarni život sa virtualnim, dodavši sajamskom bazarluku i dah modernog e-kulturnog izričaja.
Pa vi sad nemojte doći! Ovo je zaista jedinstvena prilika da upoznate male i agilne informatičke tvrtke, porazgovarate sa ljudima, pitate ih a oni vam odgovore, upoznate ih, šalite se sa njima, popijete kavu sa njima, možda i kakav posao okrenete! Osim toga, po cijele dane bit će predavanja i predstavljanja proizvoda, svakoga dana po jedan okrugli stol sa modernim i škakljivim temama, u četvrtak povrh svega i prava pravcata e-predstava!
Ukratko: apsolutno nema razloga da ne dođete. Sigurno će biti dobro. Zaboravite hladne prolaze i sumorne štandove, dođite komunicirati sa tvrtkama. Zaista, komunicirati. Nemojte se plašiti postavljati pitanja, izlagači su tamo zbog vas. Dođite naučiti neke fantastične nove stvari.
I, da – jedan suptilni hint: demografija izlagača ukazuje na fundamentalni pomak u informatičkoj industriji. Otkrijte sami kakav je to pomak i kamo nas on vodi. Dođite svaki dan. Prisustvujte svim okruglim stolovima. Budite dio predstave u četvrtak. Platite mi kavu (eksperiment sa subliminalnim marketingom). Obavezno, obavezno pogledajte izložbu starih računala: ove godine u spomen na Jobsa, ali i trideset godina PC-a i četrdeset godina Digitrona!!!
Možete li – ne prisustvovati?
P.S. Na kraju priče, moram priznati kako me je također iznenadila agilnost Velesajma i njihova sposobnost da u tako kratkom roku prihvate promjenu i izvrsno je provedu. Kao i svaka druga tvrtka "na jaslama", i Velesajam je mehanizam koji se teško pokreće, čiji kotačići su ponekad zahrđali, a ponekad se vrte "u prazno". Pa ipak, ovaj sajam pokazuje kako u tom mehanizmu ipak ima dijelova koji mogu funkcionirati iznenađujuće brzo i iznenađujuće efikasno. Iako je povremeno zapinjalo (pa u vrijeme dok ovo čitate Velesajam i ja vjerojatno još glancamo zadnje detalje), ostaje činjenica da je ovaj sajam organiziran od nule u malo više od mjesec dana. Tome su svakako doprinjeli ugled i tradicija te ustanove, no ništa se ne bi dogodilo da iza toga nisu stajali djelatnici koji su imali vizije prepoznati ideju, a zatim upornosti i entuzijazma raditi na tome da ona uspije. Radeći sa njima zbilja sam se osjećao kao da sam u nekoj posve privatnoj firmi koja se trudi plivati na uzburkanom moru tržišne ekonomije, posve suprotno od uobičajene slike javnog poduzeća gdje ljudi znaju da su im sigurne i plaće i radna mjesta, pa se prema poslu odnose nonšalantno. Upoznao sam Velesajam koji grize.
