Velesajam za mene ima nostalgični značaj – još od vremena kada sam, kao klinac, preskakao ogradu na jedinom mjestu na sjevernoj strani gdje nije bilo šiljaka, ne bih li se ušuljao na tekuću manifestaciju.
Preko ograde do rezača
Bila su to drugačija vremena – nije bilo ovakvog bombardiranja informacijama iz cijelog svijeta kakvo uživamo (ili "uživamo") danas; tada niste pomoću par klikova mišem mogli dobiti informacije i slike o bilo čemu što vam padne na pamet. Ne, da biste o nečemu nešto saznali, morali ste se poprilično namučiti. Informacije jednostavno nisu bile dostupne. Mnogo sam toga naučio o svijetu oko sebe preskačući tu ogradu. Pa makar da vidim laserski rezač u akciji i divim se prvim CNC strojevima.
U takvim je vremenima sajmovanje cvjetalo – jedini način da vidite robotsku ruku proizvedenu u Sovjetskom savezu bilo je – doći na sajam. Vidjeti je, i pokušati iščupati malo informacija od ljubaznog izlagača koji ipak nije pričao previše jer ga je iz kuta štanda promatrao suradnik KGB-a. Rusi su na jednom štandu igrali Tetris – punu godinu dana prije svjetske premijere te igre. Na jednom stroju (s ruskom tipkovnicom, vjerojatno kopiji Apple II) svježe izašli Lode Runner, na drugom Tetris...
Platiti ulaznicu za nešto što već znaš?!
Danas? Klik tu, klik tamo, i sve su informacije u vašoj dnevnoj sobi! Jedan od razloga propadanja sajma Info leži upravo u toj raskošnoj raspoloživosti informacija: tko bi bio lud plaćati ulaznicu da dođe na sajam pogledati svojim očima matičnu ploču o kojoj je još prije pola godine na Internetu – saznao sve?!?!
U maloj sredini, sa malim brojem zainteresiranih, statični, stereotipni informatički oblik stočnog sajma nije mogao opstati – i sajam Info je propao.
Za sobom je ostavio rupu.
Rupu su postupno popunile jake informatičke kuće organizirajući vlastite konferencije. Cijeli niz prednosti u takvom pristupu: organizatori konferencije imaju apsolutno sve pod kontrolom: i datum održavanja svoje konferencije, i raspored konferencije, i predavače i posjetitelje. Za razliku od generičkog sajma, vlastita konferncija je događaj čije sve konce u rukama drži organizator. Kojemu je, naravno, u interesu prvenstveno predstaviti i marketirati sebe, svoje usluge i svoje tehnologije. Takve strogo kontrolirane konferencije gdje su čak i posjetitelji – birani (pozivnicama ili visokim kotizacijama), teško se mogu nazvati objektivnim prikazima informatičke industrije. No, to im i nije cilj.
Protutežu takvim korporativnim događajima danas nudi tek šaka zanimljivih ali redovito specijaliziranih događaja koji pokrivaju jedan uski spektar IT industrije: Web, procesnu automatiku, baze podataka... uglavnom su to one vrlo popularne i relativno lukrativne teme poput Weba 2.0, dok su one specijaliziranije tako dobro skrivene da ih treba svijećom tražiti.
U takvom jednom nezahvalnom okruženju ponovo se rodila ideja oživljavanja sajma. I svidjela mi se! Što zbog te neke nostalgije, što zbog ogromnog potencijala kojeg ZV može upregnuti (iako tu moram upozoriti da potencijalni X nije isto što i iskorišteni X).
Kako spasiti sajam?
Ničim izazvan, složio sam prijedlog nove koncepcije informatičkog sajma, koji možete pročitati ovdje.
Zaista, kako spasiti sajam? Stari koncept štandova s izloženom robom očito više ne pali. Velike tvrtke su napravile vlastite konferencije i uopće ih ne zanima izlaganje na nečemu što nije pod njihovom kontrolom. Tržište je, čini se, popunjeno.
Pa ipak, ostala je niša koja nije dovoljno dobro popunjena i koju bi novi koncept uz malo truda mogao osvojiti: činjenica je da priredbe sajamskog tipa imaju neke atribute koje male, pojedinačne manifestacije ili sponzorirani korporativni nastupi ne mogu lako kopirati. To je prije svega sloboda prezentacije vlastite ideje – koju u postojećoj konferencijskoj topografiji ne možete prezentirati ako nije vezana uz strogu tematiku neke konferencije ili uz tehnologiju tvrtke koja je organizirala konferenciju. Novi sajam Info, dakle, treba biti mjesto na kojem će tvrtke imati odriješene ruke da predstave svoj proizvod ili neku svoju ideju bez obzira na ostale suizlagače i što oni planiraju predstaviti. Sukladno tome, izbjegava se i vendor lock-in, odnosno pritisak na izlagača da prikaže samo one tehnologije koje favorizira organizator manifestacije.
Tu je prilika Velesajmu da organizira manifestaciju kojoj u fokusu neće biti određena tehnologija ili određeni proizvođač, već izlagač i njegov proizvod – a kako je proizvod nastao – je li nastao na Microsoftovoj platformi, ili je možda riječ o proizvodu za Linux računala, ili pak Android aplikaciji ili iOS uratku: posve je irelevantno.
Veliki će doći kad vide male
Sajam, dakle, mora biti tehnološki agnostičan. Treba okupiti sve zanimljive izlagače s njihovim zanimljivim proizvodima. Naravno, tako agnostičan sajam u startu je nezanimljiv "velikim igračima", ali: koga nema, bez njega se može. Ionako bi, ako se sajam pokaže uspješnim, veliki igrači dokapali jedan za drugim; sve što je za to potrebno je odgovarajuća točka prijeloma, ništa drugo doli dovoljan broj malih, nezavisnih izlagača.
A izlagači su najzanimljiviji kad su mali. Istina, bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti demonstraciju Windowsa 8 ili kakav iPhone 5 na sajmu, ali jednako tako vrlo zanimljivo je vidjeti novog Serious Sama ili blentavu aplikacijicu za iPhone kojom su autori već u svojim mladim godinama – zaradili za mirovinu.
Da, svakako su zanimljivi veliki proizvodi velikih proizvođača, ali ništa manje intrigantni nisu ni zanimljivi proizvodi malih proizvođača. Dapače, o njima ćete teško pronaći informacije na Internetu. Maloj tvrtci mjesto je na jednom takvom generičkom IT sajmu. Tamo se može predstaviti, uspostaviti kontakt s drugim malim tvrtkama i s posjetiteljima, a posjetitelji mogu saznati pametne i zanimljive stvari koje zaista ne mogu pronaći na Internetu. I susresti zanimljive ljude – one što su se obogatili (u ovoj zemlji, hej!) snagom vlastitog intelekta i truda, one što sjede ovdje a rade za strance (pa ih pitajte što misle o životnom standardu), one što imaju fantastične ideje i izvrsne projekte; buduće uspješne poduzetnike, već etablirane uspješne poduzetnike za koje ne znamo jer se ne eksponiraju, ili pak medijima nisu dovoljno interesantni, skandalozni, za Remetinec spremni...
Zanimljiva i pametna rješenja iz Hrvatske
Možda vam je promaklo, ali meni nije: malih informatičkih tvrtki sa zanimljivim i pametnim rješenjima ima i kod nas. Od one man bandova do sitne ekipe vrhunskih stručnjaka, među nama su te male tvrtke koje ne primjećujemo, a ponekad ni one nas: pronašavši svoju sreću u radu za strance, nemaju nekog interesa osvrtati se na jadno domaće tržište. No, svi oni mogu ispričati zanimljivu priču i pokazati zanimljive produkte domaćeg znanja – a to je ono što publika zaista želi! Nikakve matične ploče i procesore o kojima svi znaju sve, već priče, iskustva, memoare svojih sugrađana koji su svoje znanje i iskustvo pretočili u dobar posao i kvalitetne proizvode. Nikakvog Billa Gatesa, već uspješnog susjeda iz zgrade. Ili kvarta. Ili grada. Ili susjedne države.
Zato mislim da bi pobjednička kombinacija nekog novog sajma Info bila u okupljanju malih tvrtki koje bi se kroz sajam predstavile i pričale o svojim proizvodima i tehnologijama, priče po koje bi posjetitelji dolazili zato jer su zabavne, informativne i zato što ih nigdje drugdje ne mogu čuti sve na jednom mjestu, i naravno – umjesto dosadnih štandova veselo komešanje, entuzijazam, dobro raspoloženje i networking, networking, networking!
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
