Lada u press-prostoriji Europske komisije
U vremenima početaka procijenili su da je informiranje o onome što se zbiva kontraproduktivno: spin još nije bio izmišljen u Europi. Kada su se dosjetili da informacija, kao svjetlost u pjesmi Leonarda Cohena, nalazi pukotinu jer pukotina je uvijek tu negdje, bilo je kasno. Hrvatska je vrhuška pričala Europu, a ponašala se azijatski. Prepametni političari nisu uspijevali razlikovati Vijeće Europe (koje je u Devedesetima bilo popularno ali i tu su nas nerado primili) i Europsko vijeće. Nisu shvaćali politike, zbunjivale su ih silnice unutarnjeg tržišta, čak je i razdoblje zanosa reunifikacije Europe prošlo nezapaženo jer nije bilo atraktivno dok god su se premetale kosti i brojila krvna zrnca, a iza toga pri(h)vatizacijom gulilo nacionalno bogatstvo. Moja kolekcija najboljih, dakle neobjavljenih, članaka je rasla. Klasika. EU je ulagala lovu i u demokratizaciju medija: izračunala sam, ne bez zlobe, da je na jedan euro uložen u hrvatske išlo deset na one u Srbiji. Rezultat je spektakularan, zaista. Komentare prosutih para nikad nisam čula ni kod europarlamentaraca, onih koji se (ako je suditi po pitanjima upućenim nadležnim institucijama) više brinu o dobrobiti zeba s Korzike koje trpaju u mrak i amonijak da bi bile kulinarsko remekdjelo nego li običnih Zapadnobalkanaca. Bolje je sve pod tepih. Noj je omiljena ptica.
Sve je počelo savjetom Grka Papandreoua
S točke gledišta novinara, press-službe (kao naša veza s instuticijama) ponašale su se poput činovnika u organima javne uprave tranzicijskih zemalja, moli i ne očekuj ništa jer mi se ne radi. Plaćani su za rad, očito, s nekima a ne svima, pa su tako radili neformalni informacijski kanali, uvijek bi negdje procurilo. Još jedna korist proširene EU: netko će uvijek progovoriti.
Prije 11 godina, na summitu u Zagrebu, balkanskom je društvu obećana integracija, po vlastitim zaslugama, individualnim pristupom. Prije desetljeća potpisana je konačno bilaterala s EU, Sporazum o stabilizaciji i pristupanju, dokument dobro došao da ga turnete pod nos vlastima, recimo Nizozemske, da ih podsjetite na njihove preuzete obaveze. Ne znam koja je to bila inspiracija kada smo pitali Georgiosa Papandreoua, tadašnjeg ministra vanjskih poslova predsjedajuće Grčke, što misli o podastiranju zahtjeva za kandidaturom. Bilo bi dobro, odvratio je Grk. Sa šokantnom izjavom, toliko oprečnom "prijateljskim" savjetima s Otoka (do kojih je Hrvatska uvijek pretjerano držala), upoznat je šef Misije pri Eu Vlado Drobnjak. Budući glavni pregovarač nije vjerovao ušima dok mu se snimkica izjave nije odvrtjela nekoliko puta. (Još je čuvam kao dragu uspomenu!) Za tri dana, Ivica Račan jer u Ateni predao formalni zahtjev za članstvo. Bilo je to vrijeme lastavica, simbola grčkog predsjedanja, datum: 2. veljače 2003. godine. Uf!
Godinu kasnije, Europska je komisija Vijeću proslijedila pozitivnu preporuku za status kandidata, lipanjski summit prije sedam godina ju je prihvatio da bi na jesen iste godine summit objavio datum početka pregovora, 17. ožujka… Uz show tadašnjeg ministra vanjskih Miomira Žužula uvjerenog – kao i cijela hrvatska politička vrhuška – da je stvar riješena i da je suradnja s kaznenim sudom u Den Haagu čista igrarija. Tribunal je crpio informacije od stranih obavještajih službi, Britanci su i tu odigrali slavnu rolu, muljanja se nastavljaju i tek pouzdana informaicja gdje je zapravo Ante Gotovina otvara pregovore u noći s 3. na 4. listopada. Bio je zapravo 4. i Turska je u pregovore ušla prije nas – činjenica koja isključivo ide na sramotu EU.
Nevolje nikada ne dolaze same
Pregovori su trajali gotovo šest godina. Kao da se sve urotilo protiv Hrvatske ali i EU. Natezalo se oko ratifikacije Lisabonskog sporazuma, onda je udarila gospodarska kriza. U Hrvatskoj, trebalo je s riječi prijeći na djela, a ta disciplina aktualnoj vlasti nije baš polazila za rukom, iako nije ekonomija ili pravna država. Izborna je baza još uvijek žedno gutala brbljanje i obećanja, EU je htjela rezutate i da se ne ponovi slučaj Bugarske i Rumunjske. Da bi osokolio građane kandidatske zemlje, tadašnji je premijer Ivo Sanader snizio kriterije, na početku su uzori bile zemlje zapadne Europe, potom Češka i Slovenija, onda Bugarska i Rumunjska da bi nas na kraju tješilo da smo, eto, uspješniji od regije. Ajme.
Budući da nevolje nikada ne dolaze same nego najmanje u parovima ili u čoporu, uletjelo je dobrosusjedstvo. Pravu pozadinu priče vjerojatno nikada nećemo doznati – ali je u njoj bilo toliko nelogičnosti, gadljivog ucjenjivanja, gluposti i kratke pameti da je čak i za političare (od kojih po pravilu očekujemo svakakve bravure jer funkcioniraju u srednjoročju ciklusa predizbornih kampanja) to bilo previše. Slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel ušetao se u briselsko kolektivno pamćenje kao krupni bradonja koji jurca gradom s kartama i primjedbama da je crta lijevo ili desno. Tajništvo Europske komisije je, organizirajući ljupku izložbu svjetionika Hrvatske, provjeravala ima li na fotkama spornih, oprostili su svjetlosni mlaz Savudrije koji zadire do slovenskih voda, u suprotnom bi im zajapureni ministar grebao na vrata. Granični se spor od grudve gluposti prevorio u lavinu koja je sve pomela. I Hrvatskoj otela godinu dana zaleđivanjem većeg broja poglavlja koja su, po slovenskim dužnosnicima osjetljivim što melje Zmago plemeniti Jelinčić i ekipa pravnika – nacionalista, bila zaleđena ali nisu bila zaleđena i tako.
Usput je stradalo međunarodno pravo mora, zaplelo se na ZERP-u, na što se EU, kao zagovornica pravne države i zakona iznad svega, naravno nije obazirala. Na jednoj sam se Rupelovoj pressici pojavila s majicom s krilaticom francuskog instituta za oceonografiju "touche pas ma mer", ne diraj mi more. Ne treba ni govoriti da hrvatski novinari nisu puštani na slovenske pressice dok su neki hrvatski kolege uvijek, pogotovo kad to nije bilo predviđeno, na hrvatske dovlačili zainteresirane slovenske kolege. Na svako logično pitanje vezano uz spor odgovor je bio "to je bilateralno, ne utječe na pregovore". Ne postoji dakle. A pregovori su, naravno, stajali na ledu debljine arktičkog. Ili makar triglavskog ledenjaka. U patetici tzv. dobrosusjedstva malo će tko nadmašiti Levantince, pogotovo famozni grčki spor s Makedonijom oko imena. To je već za psihijatriju.
Nov okvir pregovora skrojen je da bi se zaustavilo Tursku
Pregovori su bili komplicirani i jer je Europska komisija, skupa sa članicama, kalibrirala nov okvir procesa, skrojen – ako ćemo baš govoriti neke kućne istine – da bi zaustavio Tursku sve do točke dok se potpuno ne europeizira. U stopiranju se čekala i Srbija, koja je, nažalost, sebi dozvolila luksuz gubitka cijelog jednog desetljeća. Godišnje analize napretka najoštrija su osuda pogubnosti Miloševićevog režima.
Pregovori su zaključeni zahvaljujući hunskoj tvrdoglavosti mađarskog Predsjedništva. Kada je sve bilo gotovo i otvorene boce pjenušca, našla sam Janosza Martonyja, šefa mađarske diplomacije, uručila mu čašu, zahvalila se na trudu i nazdravila mu. Oni su bili baš što iskreni, dobri susjedi trebaju biti – potpora. Njima je interes bila Hrvatska u EU, što prije – za razliku od Slovenije, prve predsjedajuće zemlja s tjeranjem vlastite, nacionalne agende na uštrb zajedničke europske, luksuz kojega sebi ne dozvoljavaju ni najveći.
Zato ostaje gorak okus u ustima.
Gorak je i jer se hrvatska politika ponašala tipično provincijalno, s figetinom u džepu, računajući da će zamazati oči "Bruxellesu". Proces su srećom vodili stručnjaci. Jednom sam zločesto izračunala omjer sposobnih i podobnih, prvi su nadmašili druge pet prema jedan. A posao je bio stravičan, mljeo je. Još nije gotov. Šteta da su se tokom pregovora osipali ljudi, neki su otišli ogorčeni, neki su neiskorišteni poslani na druge destinacije jer su se iz nekog razloga zamjerili Gazdi.
Nikada mi nije bilo jasno zašto se trebaju dogoditi pregovori da bi se državna administracija uvjerila da radi ono za što je plaćena, činiti zemlju boljom za golemu većinu građana, ne samo za uski sloj soja povlaštenih. O zdravom razumu građana najbolje govori činjenica da je famozna antikorupcijska metla, koja još uvijek stidljivo mete prvi sloj gnoja, nastala u Bruxellesu, a ne u Zagrebu, i ne bi se ni dogodila da nije bilo pregovora i deset mjerila za zatvaranje Pravosuđa.
Na kraju svega, Hrvatska je 9. prosinca 2011. zaista drugačija zemlja nego 3. listopada 2005. godine. Ugovor o pristupanju sadrži i datum ulaska Hrvatske u zajednicu, 1. srpanj 2013. godine. Dodatni dokument nosi detalje koji su potencijalne kočnice, jednako kao i eventualni problemi u ratifikaciji (nikada se ne znade kada će netko izjuriti sa zahtjevom poput austrijskih regionalaca da Hrvatska zatvori Krško do ulaska u EU ili nepredvidljivih slovenskih populista). Radi se o popisu zadataka vezanih uz reformu pravosuđa, antikorupciju, restukturiranje brodogradilišta. Prva analiza učinjenog slijedi u veljači, pozitivan nalaz pokrenuti će ratifikaciju Ugovora.
Da, fešta je bila dugo čekana. Mislila sam da je tako nešto nemoguće ali sam se rasplakala od sreće. Nisam vjerovala da će se ipak desiti i neću vjerovati sve do trenutka ulaska.
EU nije raj na zemlji, nije idealna zajednica, ona ima svoje mane i gluposti, pare iz proračuna ne kupe se lopatama i odvlače u kamionima već ih valja zavrijediti, no, kako reće predsjednik Ivo Josipović, Hrvatska "investira dio svog suvereniteta u Europu". Osobno, računam na silnice unutarnjeg tržišta. Džep je onaj koji će oživjeti gospodarstvo bolje od svih deklaracija. Naški rečeno, morat ćemo se reformirati da bismo preživjeli.
Stoga, kao u onom vicu, šuti i plivaj.
Lada Stipić – Niseteo dopisnica je 'Privrednog vjesnika' iz Bruxellesa. Izvještava svakodnevno i bez prekida iz EU i o EU od 1992. godine. Radila je za sve velike dnevne novine i za hrvatsku redakciju Glasa Amerike. Za kolumne na temu Hrvatske i EU "Bruxelles a la carte" u 'Eukonomistu' dobila je europsku nagradu "Robert Schuman". Kolumne naravno više nema.
