I dok tako većina nepušača trpi teror pušačke manjine u Lijepoj Našoj, u iUSA je Apple otišao u drugi ekstrem: kupcima Macintosha koji puše u blizini računala prestali su uvažavati garancije. Kupci su se žalili, ali odgovoreno im je da dim cigarete predstavlja biološku opasnost i da Apple neće svoje radnike izlagati zdravstvenoj pogibelji, unatoč činjenici da garancija nije istekla.
I tako su pušači popušili garanciju.
Iako borben nepušač, i osobno mislim kako je ovim potezom Apple vjerojatno pretjerao. Poništiti kupljenu garanciju samo zbog toga što je korisnik računala pušač je pretjerano. Neki ljudi puše, i što sad? Puše u vlastitom domu, uz vlastito računalo, ne smetaju nikome (osim možda ukućanima). Oduzeti im pravo na garanciju samo zato što je računalo u istoj prostoriji u kojoj se puši vrlo je nepravedno.
S druge strane, u onim ekstremnim slučajevima razumijem poziciju Apple-a. Rođen prekasno da bih radio u vrijeme kada je pušenje na radnom mjestu bila normalna, dapače poželjna pojava, a prerano da bih izbjegao susret sa računalima u takvim uredima, mogu i sam posvjedočiti što pušač može učiniti računalu.
Pušenje uz računalo nekako je bila prirodna stvar u to vrijeme moje rane mladosti. Mi klinci naravno nismo pušili uz računalo (ali su neki pušili izvan doma), ali stariji fakini i ljudi zaposleni u OUR-ima koji su imali pristup do računala – većinom su pušili. I to onako, muški – cigaretu za cigaretom, pepeljara s desne strane tipkovnice (miševi i GUI još nisu bili omasovljeni pa je čikobernica stajala desno od tipkovnice, a računalo ispred tipkovnice, na računalu monitor – tko se sjeća prvih IBM PC-a), dim koji leluja oko monitora, nijansu žućeg sa te strane. Neki su ostavljali cigarete po tipkovnicama, pa bi se na tom mjestu spalila plastika; to je bio nekakav plemenski žig te osobe, po tome bi se znalo tko tu sjedi.
Nekoliko takvih računala preživjelo je dovoljno dugo da mi padne u ruke kad sam već malo stasao i pomalo se počeo baviti sitnijim servisima računala. Kako je u to vrijeme već krenulo samoinicijativno izbjegavanje u mnogim tvrtkama, te u pripremi bila i službena zabrana pušenja na radnom mjestu - a otpisana računala su relativno često mijenjana novima – tako se nisam imao prilike baš prečesto susresti sa računalima pušača. No, i ono malo što sam vidio bilo je posve gadljivo.
Računala po svojoj prirodi skupljaju prašinu. Zatvorene kutije sa ventilatorom i velikim površinama upravo idealnim za hvatanje prašine, a koje se pritom i rijetko ili nikada otvaraju radi čišćenja, računala tijekom svog životnog vijeka mogu prikupiti popriličnu količinu nečisti. Ponajviše se zapraše računala koja se nalaze na podu, posebice dobro se zapraše računala koja se nalaze u prostorijama sa puno tepiha ili velikom prolaznošću. Već nakon par godina upotrebe postaju vidljive naslage na otvorima za hlađenje napajanja ili ventilacijskim otvorima – sitne sive nakupine prašine znak su da biste zaista trebali otvoriti i malo ispuhati ili (oprezno!) usisati računalo. Ako ne živite u tvornici cementa ili okruženi perzijskim sagovima, u računalu će biti zamjetna, ali ne posebno alarmantna količina prašine koju ćete lako ispuhati. I tako svakih godinu, dvije.
No, računalo pušača izgleda drugačije. Dim cigarete sadrži mnoge otrovne stvari, pa tako i katran. Pravi pravcati ljepljivi katran, ali raspršen u sitne čestice. Vremenom se čestice natalože – na prstima, na zubima, na tipkovnici... ali posebno gadno u računalu. Katran se taloži na sve površine unutar računala, i da bi nesreća bila veća, privlači i čvrsto povezuje i prašinu, time ubrzavajući proces nagomilavanja odvratne ljepljive mase po matičnoj ploči, ventilatorima, karticama, diskovima...
Ventilacija pritom i ubrzava nakupljanje katrana i druge prljavštine na dijelove računala, a krajnji rezultat je odvratna ljepljiva masa posvuda u unutrašnjosti računala. Posebice opasna je za ventilatore procesora, koje može u potpunosti zaustaviti. Pregrijavanje uzrokovano nagomilavanjem katrana može uništiti računalo, a moguć je i kratki spoj, pa i požar.
Iako sam u životu otvorio tek nekoliko računala za kojima je sjedio strastveni pušač, mogu posvjedočiti da pri pogledu na unutrašnjost prolazi svaka, pa i najbolja namjera za pomaganjem prijatelju u nevolji.
Da bi stvar pritom bila gora, nagomilani katran značajno otežava svako mijenjanje konfiguracije računala – kartice mogu biti čvrsto “ulijepljene” u svoj slot, a oni prazni slotovi toliko su se “najeli” katrana da je umetanje kartica u njih uzaludan posao – katran izolira konektore. Ili bi kartica malo radila, pa malo ne bi, a nezadovoljni vlasnik računala smatrao bi kako ste vi odgovorni za loše ponašanje računala. Nakon takve intervencije problemi bi mogli nastati na nekom drugom dijelu ionako već napaćenog, smrdljivog i pregrijanog računala, ali za sve nedaće nastale nakon vašeg otvaranja računala, vlasnik će naravno okriviti – vas.
Zato se ne isplati popravljati računala strastvenih pušača. I u tom smislu razumijem Apple, jer sam i sam vidio na što liče računala takvih ljudi. Čišćenje takvog računala nije daleko od iskustva ispumpavanja septičke jame, a mogućnost da nešto i nehotice pokvarite je poprilična.
Ako su računala koja je Apple odbio servisirati bila u takvom stanju, onda u potpunosti opravdavam njihovo odbijanje popravka. Usporedivo je to sa vraćanjem monitora u servis jer se na njemu pojavila velika žuta mrlja koja se ne može očistiti nikakvim sredstvom za čišćenje a kupac se žali na lošu kvalitetu slike koja je pri rubovima u redu, ali prema sredini dobiva nekakvu žutu nijansu i “neka serviser nađe neke drivere koji će to ispraviti”...
S druge strane, diskriminirati korisnike računala samo zato što puše, ili samo zato što se računalo nalazi u prostoriji u kojoj se puši, to je ipak pretjerano. Ali hej, u pitanju je Apple! Jako bi me začudila takva praksa bilo kojeg drugog proizvođača računala, ali od Applea me baš nimalo ne čudi. Uostalom, ako Jobs ne puši, zašto biste trebali vi?
P.S. Sol na ranu posut ću izvješćem o crvu za iPhone koji napada “jailrootane” iPhone telefončiće, upadajući kroz SSH (koristeći lozinku koja je uglavnom ista na svim telefonima), šireći se na sličan način. Tako vaš “razbijeni” iPhone može postati sretnim članom nekog botneta, a usput vam i pokupiti sve vaše podatke. Preporučena zakrpa – vratiti se na originalni Apple-ov firmware. Tko ne može, može promjeniti lozinku na svom H4X0Rskom iPhoneu. Ako zna. Ako ne zna, neka se ne igra H4X0R4 i izvoli koristiti iPhone kako mu je Apple odredio.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
Reakcija čitatelja
Poštovani kolega Dejanović
Zahvaljujem Vam na članku o "pušačkim računalima". Servisiram računala od 1969. Prvo su to bili mehanografski strojevi, firme: Friden computyper (radili su s bušenom trakom), Singer, zatim Tealtronic, ICL IBM, Digital, slovenska Delta, na kraju šarenilo PC-a.
Premda volim svoj posao i radim ga duže od 40 godina, uvijek mi je najveći problem bio raditi u prostoriji gdje se pušilo.
Danas još rijetko naletim na računalo pušača koje mi zasmrdi ured čim ga uključim. Sada si konačno mogu dopustiti da odbijem servis takvih računala.
S poštovanjem,
Mladen Cikuša, dipl.ing.
