Markiz de Sade rođen je kao Donatien-AlphonseFrancoise de Sade 2. lipnja 1740. godine u Parizu. Živio je u jednom od najturbulentnijih razdoblja francuske povijesti, što će reći za vrijeme nasilnog raspada monarhizma i uspostavljanja moderne francuske države.
Danas je ovaj pisac poznat po pojmu sadizam, pojmu koji svoje korijene nalazi u engleskom jeziku, a odnosi se na seksualno zadovoljstvo potaknuto boli.
Međutim, markiz nije bio samo eksperimentator na polju seksa.
De Sade je bio pisac, progonjen tijekom najvećeg dijela svoga života, čovjek koji je proveo dvadeset i sedam godina u zatvoru. Razlog tomu bili su njegovi spisi o tamnoj strani ljudske požude i seksualnosti.
Godine 1772. de Sade biva osuđen na smrtnu kaznu zbog seksualnog zlostavljanja, međutim, uspijeva pobjeći. Kasnije postaje revolucionar koji će, čudom, uspjeti izbjeći giljotinu za vrijeme krvavog terora, kada tisuće ljudi bivaju pobijene zbog suprotstavljanja francuskim vladarima. Oslobođen u zoru trijumfa revolucije, opet biva uhićen na račun izdavanja erotskih romana. Zabranjen od strane Napoleonove administracije, de Sade provodi posljednje desetljeće života zatvoren u charentonskoj ludnici.
Nastrani mit Iako je njegov život postao mit, de Sadeova ostavština ostaje nedostižnim uzorom nastrane literature. Neil Schaeffer, piščev biograf, progovorio je o tome u New York Timesu: "De Sade je dirnuo ono najniže svojom pisanom riječju...ono najgore što možete zamisliti. Dobro je poznavati neprijatelja: poznavajući najnastranije u ljudskoj prirodi vrlo je dobar pokazatelj zdravstvenog stanja ljudi na kraju ovog nasilnog stoljeća".
De Sade je bio prepun ljudskih kontradikcija. U svojoj knjizi Kod kuće s markizom de Sadeom, Francine Du Plessix Gray navodi kako povjesničari pisca u isto vrijeme proglašavaju najlucidnijim junakom zapadnjačke misli i najfrenetičnijim i najneugodnijim sublimatom sviju zločina i opscenosti.
De Sadeovi najpoznatiji ro- mani su Justine, Juliette, 120 dana Sodome, Alina i Valcour, Filozofija u ženskoj spavaćoj sobi i Zločini iz ljubavi. Unutar književnih krugova, markiz je poznat po svojem ispovjedničkom i pitoresknom stilu, pri čemu se miješaju užas i seksualna opsesija.
Ovdje ne treba zaboraviti spomenuti njegovu misao kako se čin samopotiskivanja kosi s ljudskom prirodom. Iako Kaufmanov film fikcionalizira posljednje piščeve dane, mnogi su intrigantni elementi priče bazirani na činjenicama.
• De Sade je bio na izdržavanju kazne u zatvoru Picpus za vrijeme završnih borbi Francuske revolucije (jedan od kolega zatvorenika bio mu je Choderlos de Laclos, autor glasovitog romana Les Liaisons Dangereuses, Opasne veze), gdje je svjedočio velikom broju pogubljenja na giljotini, uključujući i onom Marije Antoinette. Jednom je svom prijatelju napisao: "Kazna koju sam izdržavao i giljotina ispred mojih očiju učinile su mi više zla nego li cijela Bastillea".
Pobožna supruga • De Sadeova supruga, Renne Pelagie ili markiza de Sade, bila je vrlo nedruštvena i pobožnaosoba koja je permanentno davala podršku suprugovom književnom talentu i borbi za slobodu. U jednom svojem pismu de Sadeu piše: "Što je moja ljubav prema tebi veća, to je ona sve neizdržljivija". Renne je bodrila markiza za vrijeme njegova boravka u Charentonu, prije nego što će umrijeti 1810. godine. • U šezdeset i prvoj godini života, nakon kratkog boravka na slobodi, markiz je uhićen od strane ozloglašenih snaga reda Napoleona Bonapartea. Razlog tomu bilo je sprečavanje izdavanja de Sadeova romana Juliette. Nije mu bilo suđeno. Kako bi se izbjegao skandal, de Sade biva strpan u sanatorij do kraja života.
• Charentonski je sanatorij smatran, u svoje vrijeme, primjerom među institucijama slične namjene. Nekoć samostan, sanatorij biva preuređen od strane Françoisa Simonet De Coulmiera, bivšeg svećenika, koji je sebi dao zadatak stvoriti utočište u kojem će se voditi briga o mentalno oboljelim ljudima. Što se tiče metoda liječenja, naglasak je bio na najmodernijim "psihološkim kurama".
• Standardni tretmani, u 19.
stoljeću, za mentalno oboljele ljude uključivali su ledene kupke, krvarenja, lance i "pročišćavanja". Mnogi su sanatoriji bili utočišta ne samo mentalno oboljelima, već i epileptičarima, fizički retardiranima, kriminalcima i svima ostalima koje je društvo odbacilo.
• Za razliku od Joaquina Phoenixa, pravi je Abbe Coulmier bio 120 cm visok grbavac. • Abbe Coulmier bio je prijatelj markiza de Sadea. Na račun toga prijateljstva, markizu je bilo dopušteno nadgledati charentonsko kazalište. U njemu će markiz postavljati komade u kojem će glumiti njegove kolege iz ludnice. Neke od predstava potpisuje i sam markiz, iako, u mnogo konzervativnijem stilu nego li što je onaj njegovih romana.
U dvosobnoj ćeliji
• Markiz je boravio u dvosobnoj ćeliji u Charentonu s pogledom na rijeku Marnu. U ćeliji se, ukrašenoj de Sadeovom privatnom umjetničkom kolekcijom, nalazila biblioteka s preko 250 knjiga. Za ovu privilegiju, markizova je obitelj plaćala 3000 livri godišnje.
• Antoine Royer-Collard, konzervativni doktor i moralist povezan s Napoleonovim režimom, stiže u Charenton 1806.
godine. Šokiran pronalaskom spisa i literarnih diskusija u de Sadeovoj ćeliji, Royer-Collard naređuje konfiskaciju većine materijala koji bivaju proglašeni serijom neizrecivih opscenosti, blasfemija i zala.
• U svojim memoarima, Napoleon Bonaparte spominje kako je prolistao najgrozomorniju knjigu ikad napisanu, knjigu najopakije mašte, knjigu koja je revoltirala javni moral te je stoga njen autor morao biti strpan u zatvor.
• 1810., četiri godine prije svoje smrti, de Sade je premješten iz svoje "udobne" ćelije.
Markizu je od strane Napoleonovog ministarstva unutarnjih poslova zabranjeno korištenje bilo kojeg sredstva za pisanje.
Careva je zatvorska komisija u svojem izvještaju napisala kako de Sade moli za kriminal u svojim govorima i spisima, te, kako bi morao ostati zadržan u zatvoru i biti uskraćen za bilo kakvu komunikaciju. Na prosvjed Abbeja Coulmiera, markizova je karantena prekinuta.
• Za markiza kažu kako se u Charentonu zaljubio u 17-godišnju pralju po imenu Magdeleine Leclerc, o kojoj se samo zna kako je redovito posjećivala de Sadeovu ćeliju u kojoj bi ju ovaj podučavao čitanju i pisanju. Posljednji se posjet događa tjedan dana prije Markiževe smrti. O posjetu pisac piše: "Magdeleine je provela dva sata sa mnom što me jako razveselilo".
• Markiz de Sade umire od dišnih problema 3. prosinca 1814. godine u Charentonu. usprkos svojim izričitim instrukcijama kad je u pitanju bila njegova sahrana, Markiz biva sahranjen na charentonskom groblju.
