Ledenog pogleda i metalnog glasa obratio se prosvjednicima, stajalo je u izvještaju jednog medija s prosvjednog skupa. Mnogi ga u medijima prikazuju kao sumnjivog tipa sa sumnjivim namjerama, takoreći "Hitlera iz našeg sokaka". Isplivale su i informacije o njegovoj prošlosti ispunjenoj agitacijom svojih vjerskih uvjerenja... Od prvog prosvjeda, kada se Ivan Pernar pojavio na Markovom trgu s još dva prosvjednika, pa do mase od 10.000 ljudi koja smrzavajući se ustrajno hoda Zagrebom po pet sati tražeći ostavku Vlade i raspisivanje izbora, u medijima je plasiran niz vrlo diskutabilnih informacija, poput one da su ga "prosvjednici u Osijeku otjerali", što je temeljeno isključivo na reakciji jednog čovjeka u masi.
Je li Pernar doista lud?
Je li Pernar doista lud, opasan, nezreo i sve ono što mu pripisuju dežurni kritičari? Otvorio sam njegov blog i pronašao broj mobitela. Javio se nakon prvog zvona, predstavio sam se i rekao kako bih želio porazgovarati s njim uživo. Kada, odmah je uzvratio. Ne znam, danas iza 18 ili sutra tokom dana... Može, danas u 6 na Cvjetnom, brzo smo se dogovorili. Dočekao me je tamo povisoki mladić u zimskoj jakni i kapi u društvu jedne djevojke koja se odmah nakon toga odvojila. Predložio je da razgovaramo hodajući. Ok, što želiš znati, pitao me. Hmm, kako na to odgovoriti.... U principu, sve. Bez dodatnih potpitanja počeo je pričati o svom ocu i majci, svojim potencijalima, ambicijama da se bavi ekonomijom i kako je od toga odustao da bi završio školu za medicinske sestre, odnosno brata, čime je planirao pronaći posao u Njemačkoj. Razgovor su nam prekinule dvije djevojke, koju su ga oduševljeno pozdravile. Znam ih iz škole, tamo je bilo puno cura i jako malo dečki pa su me voljeli, pojasnio je kad smo krenuli dalje.
Čekajući tramvaj, prišao mu je jedan mladić, komentirajući neke "koji su mu se ubacili u prosvjed i radili sranja". Pernar gotovo da nije komentirao, udubljen u objašnjavanje svoje vizije promjene restriktivne monetarne politike. No, kasnije je zastao da iskaže svoje nezadovoljstvo potezima Crvene akcije, koja se pridružila prosvjedu, ali koja se otvoreno ne slaže s Pernarom. Jedne dnevne novine na svojim web-stranicama nisu mogle dočekati bolju priliku. Naslov je glasio: 'Buntovnici protiv samozvanog organizatora: 'Pernar je politički klaun i papak, on nije naš vođa'. Već ionako poprilično heterogena gomila prosvjednika, sastavljena od skupina ideološki utemeljenih od krajnje ljevice do krajnje desnice svakako nije nešto što bi se moglo držati na okupu dulje vrijeme i trenutno jedino što ih okuplja je želja za odlaskom aktualne vlade. Pernara je pogodilo što istupi skupina kao što je Crvena akcija donose, po njegovom mišljenju, razjedinjavanje prosvjeda. No, za razliku od njega koji je u prosvjede krenuo sa svojim imenom i prezimenom, Crvena akcija se skriva iza anonimnosti. Osobno, ako moram birati s kim ću popričati, uvijek ću prije odabrati nekoga tko nema straha da se predstavi svojim imenom.
Prosvjedi bez vođe i samo jedan cilj - rušenje vlade
Strah je moćan alat kojim se vladajuća garnitura osam godina postojano korijenila u ovoj državi. Od Sanaderovog autokratskog stava, kojemu se nisu usudili proturječiti niti ministri, do stanja u manjim sredinama gdje su ljudima govorili da paze za koga glasaju "jer se sve zna". Pritom se nikako ne mogu othrvati od primjera jedne žene u Gospiću, koja je, tek nakon što je pristala učlaniti se u HDZ, dobila posao čistačice. Iz tog straha koji je ovladao Hrvatskom, ljudi se dugo nisu odvažili dići svoj glas protiv jalove i korumpirane politike, čekajući da oporba to učini umjesto njih. No, čekanje se poprilično odužilo. I tada se pojavio jedan 25-godišnjak sa svojim smiješnim Facebook prosvjedom koji je pokazao ne samo odvažnost već i upornost da organizira sljedeći prosvjed nakon što se na prvom pojavilo tek dvoje ljudi. Nakon nekoliko stotina ljudi organizirao je sljedeći, na kojem se pojavio nekoliko tisuća. I dalje... Strah je i dalje prisutan, nitko od vlasnika kafića na Cvjetnom trgu nije želio prosvjednicima dati pristup struji. Na kraju je to učinio prodavač kokica na minijaturnom štandu. Moj poznanik je, na inzistiranje supruge, odustao od daljnjeg sudjelovanja u prosvjedu nakon što mu je poznanik rekao da ga je Karamarko (ministar unutarnjih poslova) pitao što to rade "oni njegovi" s druge strane barikade. Živimo u maloj zemlji, ovdje očito svatko nekog poznaje.
Pernar kaže da organizira prosvjede i da ih vodi, ali ne u političkom smislu. On je svjestan da mnogi ljudi koji sudjeluju u prosvjedima ne dijele njegove političke stavove. Međutim, njemu je važno da se prosvjedi održe i dosegnu svoj cilj - rušenje vlade - što može biti čak i pitanje dana, kako kaže. A što onda? Raspisat će se izbori na kojem će se kandidirati svatko tko želi i misli da može, i pobijedit će onaj tko dobije najveću podršku. Zvuči kao lekcija iz večernjeg tečaja demokracije, ali sudeći po nekim novinskim i televizijskim komentarima, nije naodmet utvrditi gradivo. A gdje je tu Pernar? On planira tada istupiti kao stranka, predstaviti svoju političku platformu i natjecati se za glasove birača.
"Razlog zašto tijekom prosvjeda ne iznosim svoj gospodarski program je u tome što znam da među prosvjednicima ima i ljudi koji se s time ne slažu. Smisao prosvjeda nije izlaganje političkog programa, nego rušenje vlasti. Onoga trena kada bih počeo izlagati svoj program, prosvjedi bi izgubili smisao. Prosvjed ne bi više objedinjavao sve društvene kategorije. A sa druge strane, budući da o tome ne govorim, nalazim se u situaciji da me neki zbog toga prozivaju, i zato mi je drago da sam dobio priliku objasniti što mi zapravo želimo", kaže Pernar. Neke skupine koje su se priključile prosvjedu doista ne žele da se Pernara više smatra voditeljem ovih prosvjeda. U najboljem slučaju, priznaju mu činjenicu da ih je pokrenuo, ali žele da tu priča završi, kao što je to otprilike eksplicirao filozof Srećko Horvat gostujući na Hrvatskom radiju.
Propala gospodarska politika
Dok smo se vozili prema Črnomercu u krcatom tramvaju u ponedjeljak popodne, okruženi umornom i šutljivom gomilom ljudi koji su putovali svojim domovima na rubu grada, Pernar mi je, ne trudeći se spuštati glas, ustrajno objašnjavao svoje poglede na HDZ i SDP, i to kako smatra da smjena jedne galerije likova drugom galerijom neće donijeti konkretnu promjenu, jer, po njemu, SDP nije spreman povući potrebne poteze. Koji su to potezi? On smatra da je potrebno promijeniti ulogu središnje banke koja je, po njemu sada samo mjenjačnica koja posuđuje eure iz inozemstva i plasira nam kune. On se zalaže za stopu inflacije od otprilike 10 posto kako bi se pokrenula ekonomija, crta mi prstima u zraku pod tramvajskim krovom grafikone iz ekonomskih teorija koje potkrjepljuju njegove ideje. Pokušavam održati koncentraciju.
Što je SDP napravio kad su bili na vlasti, ništa, nisu smanjili ni PDV, rezolutan je Pernar. Pa, ne znam baš, neke stvari su ipak napravili, pokušavam sudjelovati u razgovoru... Prekine nas postarija gospođa koja je ispred nas silazila s tramvaja na okretištu Črnomerec. Slažem se s vama, obratila se Pernaru, znam o čemu govorite, ja sam diplomirala bankarstvo na Ekonomskom fakultetu, kaže gospođa, ali Pernar već nastavlja o praksi banaka koje politikom visokih kamata porobljavaju ljude i tvrtke, usisavajući sve što je još živo od kapitala u domaćem gospodarstvu. Trguje on dionicama na burzi, prati tko je koga kupio i po kojoj cijeni, ne priča nesuvislo, ali bujica informacija postaje mi malo pretežak teret bez diktafona koji je ostao neuključen u torbi.
"Mi 20 godina vodimo propalu gospodarsku politiku i svakim danom je to sve vidljivije. Kriza kod nas nije počela 2007. ili 2008., ona je kod nas trajno stanje. Više je uzroka zašto imamo nikakav gospodarski rast i visoku nezaposlenost. Prvi je restriktivna monetarna politika, koja teži održavanju visokog tečaja kune i, sa druge strane, visoke porezne stope. Kada se to dvoje kombinira, nemoguće je ostvariti bilo kakav rast. Drugi dio problema je taj što ne postoji nekreditna emisija novca u opticaju. To znači da iako mi stvaramo nove vrijednosti, novi kapital, mi njih ne možemo pokriti nezaduženim novcem, nego sve što se stvori je nužno novi dug", kaže Pernar. Zamolio sam ga da to pojasni.
Država za dug mora 2011. dati više nego za zdravstvo
"Država novostvorene vrijednosti ne kompenzira puštanjem nezaduženog novca u opticaj, i zato jedini način na koji sada novac može ući u opticaj je novi dug. Domaće banke se zaduže kod stranih banaka za eure i onda te eure kod HNB-a promjene u kune. Tako HNB u Hrvatskoj nije centralna banka nego jedna velika mjenjačnica. Zato su svi kreditni plasmani vezani uz tečaj eura i sav novac koji se pušta u opticaj je ekvivalent vanjskog duga. Međutim, budući da je uvijek potrebno vratiti u inozemstvo više eura nego što je posuđeno, te da na taj način uvijek izlazi više kuna iz opticaja nego što je ušlo, banke se moraju sve više zaduživati kako bi održavale istu količinu novca u opticaju. U konačnici, kada se to spoji sa odljevom kapitala, budući da su stranci trenutno preuzeli sav profitni kapital, nalazimo se u situaciji da kreditnih plasmana ima za 71 milijardu kuna više od ukupno raspoloživog novca. I kreditni plasmani banaka rastu 4 puta brže od depozita građana i poduzeća. To znači da je razlika između ukupnog raspoloživog novca i kreditnih plasmana svakim danom sve veća i da je pojava "loših kredita" zapravo prirodna posljedica. Prošle godine bilo je takvih "loših kredita" 27 milijardi kuna. Svaki deseti građanin naše zemlje nalazi se doslovce pod ovrhom".
Da, i država zapravo živi od zaduživanja, primjećujem. "Država ne živi od zaduživanja, zaduživanje je dio problema. U ovoj godini država mora platiti 22,4 milijarde kuna za dug. Krediti mogu biti samo kratkoročno rješenje. U onom trenutku kada država vodi dugogodišnju politiku zaduživanja, dugovi postaju uteg oko vrata. Mi u ovoj godini moramo dati više za otplatu duga nego što moramo dati za cijeli sustav zdravstvenog osiguranja. Budući da ne postoji novac u opticaju i država nema novca, pojavljuju se ideje o uvođenju novih poreza. Međutim, novi porezi neće riješiti problem gospodarskog raspada kojeg imamo, nego će ga samo ubrzati", kaže Pernar.
U toj situaciji - visoka zaduženost, restriktivna monetarna politika, veliki udjel javne potrošnje... Gdje je tu rješenje? U tiskanju novca? "Jedino rješenje je u tome da se istodobno smanje porezne stope i da se vodi ekspanzivna monetarna politika, odnosno da se pušta novac u opticaj. Jer, ako ne dođe do povećanja ukupne količine novca u opticaju, ne može doći ni do gospodarskog rasta", odgovara Pernar.
Putovanje u gnijezdo revolucije
Vozimo se autobusom od Črnomerca prema njegovom naselju, gdje živi u novogradnji, u stanu kojeg dijeli s cimerima. Prilazi nam postariji čovjek sijede dvodnevne brade u "kvartovskom casual kompletu" ofucane jakne i prožvakane kape sa šiltom, podržava Pernarove riječi. Danas sam onom Bernardiću (SDP-ovom mladom lavu) bacio knjigu u glavu, kaže naš suputnik kojeg ostavljamo silazeći s autobusa u blizini Pernarove zgrade.
U stanu je već desetak ljudi i svakih pet minuta pojavljuju se neki novi, a neki odlaze vani pušiti, jer je u stanu pušenje dozvoljeno tek djevojkama. Zato što su u manjini, pojašnjava Pernar. Čekaju ga, treba dogovoriti detalje u vezi sutrašnjeg prosvjeda, kako će s opremom... Većinom mladi ljudi, ali tu su i dva prosijeda starosjedioca, jedan mladić duge crne kose zavezane u rep koji se obukao u odijelo s kravatom pa ga svi ostali spontano zezaju da se već obukao kao da će u Sabor. Došao sam u "gnijezdo revolucije". Pernar se pridružuje stolu, otvara svoj Facebook profil i klika prihvaćajući nove podržavatelje. Ulazi Paško Kaćinari, koji se želi sutra pojaviti na prosvjedu i počinje svoju tiradu protiv Zagrebačke banke. Može, prekida ga Pernar, ali to ne smije trajati duže od tri minute. Jedna djevojka stalno upada Kaćinariju u riječ, govori da nju ne zanima što se događalo 1974,. jer je rođena nakon 1985. Diže se graja. Pitam Pernara kako misli financirati organizaciju svoje buduće stranke. Diže se i pokazuje mi fotokopirani plan općine Stenjevac. Tu je o svom trošku fotokopirao 800 letaka i sam ih uručio ljudima s kojima je usput razgovarao, te tako osvojio vijećničko mjesto na Zelenoj listi. Nije mi problem, kaže, kad me nešto zanima, uopće se ne umaram dok to radim.
Jeli to njihov interni sastanak, trebam li otići? Ne, inzistira on, ja sve pričam otvoreno, takav sam, nema kod mene skrivanja, kaže. Ipak, želio bih na miru snimiti razgovor na diktafon, kažem. Vodi nas u susjednu sobicu, samo krevet i radni stol s kompjuterom. Pričamo o valutnoj klauzuli. "To je osnovno pitanje", odgovara Pernar. "Mi smo trenutno taoci restriktivne monetarne politike i visokih poreznih stopa što rezultira niskim gospodarskim rastom i visokom nezaposlenošću, zato jer strane banke kontroliraju cjelokupni financijski sektor zbog valutne klauzule. Bez nacionalizacije banaka, otpisa velikog dijela dugova i ukidanja valutne klauzule, mi jednostavno nikada nećemo moći promijeniti monetarnu i poreznu politiku. I to je ta najveća tragedija. Onaj tko želi stvarni prosperitet našoj zemlji ne može prihvatiti polovična rješenja nego će morati ići do kraja. A političke elite se na takav potez nikada neće usuditi. Zato izmjena HDZ-a i SDP-a na vlasti neće donijeti Hrvatskoj nikakve promjene osim zamjene lica."
Nema boljeg života s postojećim modelom
Kada bi, recimo, Pernar postao premijer, kako bi u kontekstu ovog velikog napora Hrvatske da uđe u EU, odjeknula politička ideja da će Hrvatska nacionalizirati banke? Kako bi to odjeknulo u Zapadnoj Europi, pitam Pernara. "Mi trenutno imamo samo dva izbora pred sobom. Jedan je da stranci posjeduju sav profitni kapital i da imaju u svojim rukama 92% financijskog sektora i da izvlače novac iz zemlje. Ukoliko mi uđemo u EU bez da provedemo ove promjene, ostat ćemo njihovi robovi i sluge. Znači, nećemo imati visok gospodarski rast. Smisao ulaska u EU je bolji život. Nama trenutni model neće ponuditi bolji život, bez obzira ušli mi u EU ili ne. Sve zemlje istočne Europe koje su imale gospodarski rast na osnovi dužničkog kapitala, pod time mislim na, primjerice, Mađarsku ili baltičke zemlje, suočile su se prošle godine s potpunim raspadom ekonomije i drastičnim padom BDP-a. Znači, EU ne znači nužno visoki gospodarski rast i bolji život. Primjeri svih zemalja Europe to dokazuju. Jer, niti jedna europska zemlja trenutno nema visoki gospodarski rast. Ponavljam, razlog tome je restriktivna gospodarska politika i visoke porezne stope. Posljedica toga je da imamo enormnu nezaposlenost, koja je u jednoj Španjolskoj preko 20%, a u jednoj Italiji imamo nezaposlenost kao i u Hrvatskoj. U Francuskoj je također velika nezaposlenost itd..."
Na jednom sam pitanju i dalje inzistirao - bi li nacionalizacija banaka bila prepreka ulasku Hrvatske u EU? "Samo privremeno, dugoročno ne. Pazite, vi nemate samo pitanje da li stranci sve kontroliraju, nego imate pitanje možemo li se mi razvijati. EU kaže da onoga trena kada mi uđemo, ne smijemo zasaditi, primjerice, nove poljoprivredne površine - vinovu lozu, masline... Jer, zemljama EU nije cilj napraviti si konkurenciju, nego osigurati sebi neko novo tržište. Neka vrsta kolonijalizacije. Nije njima u cilju da mi ostvarimo visoki gospodarski rast i da budemo njima konkurentni, nego da prošire svoju zonu utjecaja. Jedini po meni prihvatljivi način za ulazak u EU je da Hrvatska može kreirati vlastitu monetarnu i gospodarsku politiku. Ukoliko nama EU ne priznaje pravo na vođenje vlastite monetarne i gospodarske politike, mi od EU nemamo nikakve koristi."
Otvaraju se vrata, vani stoji nekoliko njih i zovu ga da dođe intervenirati, djevojka koja je "prala" po Kaćinariju opet radi probleme. On izlazi van i brzo se vraća, nastavljajući započetu rečenicu.
Slavko Kulić bi mogao biti u novoj vladi
Pitam ga, recimo da u svega nekoliko mjeseci registrira i organizira svoju stranku, te se kandidira na izborima i dobije nekim čudom premoćnu većinu, koji bi bili ljudi koje bi angažirao. Da li bi to bili neki novi mladi ljudi ili neki postojeći? "Postoje ljudi koji su dio postojećeg sustava i oni koji se bore protiv tog sustava. Svaki čovjek koji se bori protiv trenutnog modela, koji nas sve vodi u propast, na našoj je strani. Primjerice, Slavko Kulić je dobar ekonomist i ja ga vidim kao osobu koja bi mogla utjecati na vođenje gospodarske politike. Znači, nisam zatvoren prema nikome tko želi promjene, bez obzira na njegovu dob. Ali, svi oni koji grčevito održavaju postojeći model, za njih neće biti mjesta u novoj vladi", odgovara Pernar.
Kada bi postojeći model nama nudio prosperitet, nisku nezaposlenost i visok gospodarski rast, Pernar kaže da bi ga prvi branio. "Međutim, budući da vidim da postojeći model vodi državu i građane u dužničko ropstvo, da ljudi ostaju bez posla, da poduzeća nisu likvidna, jednostavno mi je jasno da ćemo, ukoliko nastavimo smjerom kojim idemo, loše završiti", tvrdi Pernar.
Koji bi bili Pernarovi prvi konkretni potezi kada bi pobijedio na izborima?
"Prvi potezi su nacionalizacija banaka, otpis dijela dugova, puštanje nezaduženog novca u opticaj, znači inflacija od otprilike 10 posto i istodobno veće smanjenje poreznih stopa. Te mjere će imati više korisnih efekata. Prvi je povećanje likvidnosti. Devalvirat će kunu, ali budući da će ljudi imati više novaca imat će jednaku kupovnu moć s time da će naši proizvodi biti povoljniji od uvoznih. I naravno, ljudi koji se nalaze u dužničkom ropstvu biti će iz toga oslobođeni. Ukoliko se ne promjeni monetarni sustav, budući da kreditni plasmani rastu četiri puta više od depozita, svakim danom će ljudi sve više upadati u dugove iz kojih neće moći izaći."
Svjesni smo da vanjski dug ne možemo otplatiti
Kad je riječ o otpisu dijela dugova, je li realno očekivati da će vjerovnici hrvatske države, među kojima su banke u stranom vlasništvu, samo tako na to pristati? Pernar odgovara: "Banke, domaće koje su ustvari strane, spremne su potkupiti bilo koga s koliko god treba novaca. Jedini način da se provede nacionalizacija banaka je da na vlast dođu ljudi koji su nepotkupljivi. Članovi političkih elita to nisu. Što se tiče vanjskog duga, mi smo svjesni da mi njega ne možemo otplatiti i da je jedini način na koji ga otplaćujemo je da ulazimo u sve veće dugove. To u praksi znači da vanjski dug raste po stopi više od 19 posto i da se vanjski dug udvostručava svake četiri godine. Ako nastavimo ovakvim tempom, bit ćemo svi na koljenima. Jedini način za rješavanje vanjskog duga nije novo zaduživanje, nego dogovor sa vjerovnicima. Argentina je svojedobno napravila takav dogovor, gdje je ponudila otplatu 30 posto duga i oprost 70 posto. Ne zato jer nisu htjeli platiti nego zato jer nisu jednostavno imali od čega, kao ni mi. Znači, vanjski dug će biti riješen na način da se u dogovoru s vjerovnicima smanji na neki razuman iznos i da se krene ka njegovoj otplati, a ne novom zaduživanju."
No, nacionalizacija banaka i tvrtki u stranom vlasništvu bila bi u principu loša poruka potencijalnim ulagačima - da nismo država od povjerenja, te da smo neprijateljski nastrojeni prema stranom kapitalu? Odlično pitanje, odgovara Pernar u maniri pravog retora. "Takav stav bi mi mogli zauzeti u trenutku kada stranci posjeduju recimo 10 posto profitnog kapitala, a mi imamo za prodaju još 90 posto. Međutim, mi danas imamo situaciju u kojoj su stranci preuzeli doslovce sav profitni kapital. To znači da su sva profitna poduzeća u stranom vlasništvu, počevši od Plive, HT-a, Lure, Tankerske plovidbe... Budući da Hrvatska vodi propalu poreznu i monetarnu politiku, kod nas se proizvodnja ne isplati. Tako da stranci kod nas ne ulažu u proizvodnju, osim rijetkih iznimaka, nego kupuju samo profitni kapital koji donosi dobit."
Stranci nemaju više što kupiti
Drugim riječima, nema greenfield investicija? "Točno. Smisao nacionalizacije nije uništiti strance koji su uložili novac ovdje u proizvodnju i zaposlili ljude, koji su stvorili ovdje novi kapital, nego kazniti one koji su ispod cijene kupili sav profitni kapital, a naše ljude pretvorili u njihove robove."
Ali, čim kažnjavate neke koji su uložili, time šaljete poruku da tu postoji nesigurnost ulaganja? "Upravo tako. Međutim, stvarnost jest da stranci kod nas više nemaju u što ulagati. Jedino što još mogu kupiti su tzv. nacionalna bogatstva, odnosno infrastruktura, šume, vode... Stranci su u Hrvatskoj kupili sve što je isplativo i mi više u Hrvatskoj nemamo stranih investicija osim ako se na kredite ne gleda kao na investicije. Šteta od nenacionalizacije je puno veća nego šteta od nacionalizacije. I to je bit cijele priče. "
