Janica u zemlji čudesa

ST. ANTON (Od Vjesnikova posebnog izvjestitelja) – Slalom skijašica na Svjetskom prvenstvu u St. Antonu bio je vrlo traumatično iskustvo za sve koji su u njemu sudjelovali ili su ga na bilo koji način pratili. Zbog izrazito mekane, loše i vrhunskom natjecanju neprimjerene staze, nadmetanje za odličja pretvorilo se u teško gledljivo mučenje koje je više od 50 posto prijavljenih skijašica završilo odustajanjem. Janica Kostelić nije odustala, ali je u svojoj elitnoj disciplini ostala bez medalje.

Favoritkinja s pet zvjezdica (tako, naime u "Kronen Zeitungu" označavaju najveće favorite pojedinih disciplina), natjecanje je završila na petom mjestu. Neodređeno raspoloženje koje se u hrvatskom taboru moglo osjetiti nakon Janičinog petog mjesta nalikovalo je onome nakon osmog mjesta Gordana Kožulja na 200 metara leđno u finalu Olimpijskih igara u Sydneyu.

Uistinu, ima u tim nastupima dosta sličnosti između Janice i Gordana. Janica je tako bila apsolutno najveća favoritkinja slaloma na Svjetskom prvenstvu, a od Gordana se na 200 metara leđno u Sydneyu očekivala barem brončana medalja. Nadalje, Janica je prethodno pala u kombinacijskom slalomu, u trenutku kad je bila korak do pobjede, a Gordan je zbog neobične pogreške ispao u polufinalnoj utrci na 100 leđno, nakon prolaznog vremena koje je jamčilo rezulat vrijedan medalje u njegovoj "lošijoj" disciplini. Konačno, ni Janičino peto mjesto na Svjetskom prvenstvu, baš kao ni Kožuljevo osmo mjesto na Olimpijskim igrama, ne može se nazvati neuspjehom. Naprotiv.

Postoje, medutim, i razlike izmedu ova dva slučaja. Kožulj uoči olimpijskog finala nije krio da je umoran, da osjeća veliki pritisak i da teško može jamčiti rezultat koji bi ga doveo do pobjedničkog postolja.

Nakon natjecanja, pak, nije krio nezadovoljstvo ostvarenim, kao ni pogrešku u tempiranju forme za Olimpijske igre. Takav odnos prema sportu kojim se bavi, ali i javnosti koja ga pažljivo prati, napravit će nekoliko mjeseci kasnije od Gordana Kožulja najpopularnijeg hrvatskog sportaša, pobjednika Svjetskog kupa i svjetskog rekordera te medijsku zvijezdu bez premca.

Kod Kostelića je slučaj ipak nešto drukčiji. Mjesecima su, naime, uvjeravali sebe i druge kako im je Svjetsko prvenstvo sasvim nebitno natjecanje, da bi se u St. Antonu i te kako osjetilo da to jednostavno nije tako i da im je, kao i svima ostalima, silno stalo do dobrog rezultata. Svjetsko prvenstvo ne može ni jednom vrhunskom sportašu biti nevažno natjecanje, bez obzira što netko o svjetskom prvenstvu mislio.

Uoči slaloma Kostelići su iz "psiholoških i taktičkih razloga" držali u tajnosti da se Janica ozlijedila prilikom treninga u Innerkremsu, a i nakon utrke su to jedva priznali, "jer se nisu htjeli izvlačiti na ozljedu". Kao da je sramota biti ozlijeđen i kao da nije izniman uspjeh osvojiti peto mjesto na svijetu s napuknutim butnim mišićem. U jednom trenutku sve je otišlo toliko daleko da je Ante Kostelić hrvatske novinare proglasio nepoželjnima i nepotrebnima, kao i glavnim krivcima za ozljedu koja se dogodila u Innerkremsu, 300 kilometara udaljenom od najbližeg hrvatskog novinara. Ako su novinari za nešto krivi, onda je to iznimna popularnost i prava skijaška euforija koja je zahvatila Hrvatsku. Jer, novinari su bili "oči i uši" hrvatske javnosti na skijalištima na kojima je Janica pobjeđivala, a bit će to i ubuduće, bez obzira slagao li se Ante Kostelić s time ili ne.

Uspješnim ulaskom Nike Fleiss u svijet vrhunskog skijanja i, nadamo se, jednako uspješnim povratkom ozlijeđenog Ivice Kostelića u taj isti svijet, hrvatska skijaška reprezentacija izrasta u instituciju koja će morati ostvariti daleko bolji kontakt s novinarima negoli je to na trenutke bio slučaj u St. Antonu. U suprotnom će se Kostelići stalno osjećati poput Alice u zemlji čudesa, kojoj su sasvim nejasni i neobjašnjivi postupci likova oko nje. Ako tih likova oko Janice Kostelić trenutno uistinu ima previše, to zasigurno nisu novinari. Jasno je to svakome tko je bio barem na jednom natjecanju na kojem je Janica nastupala.

Za odrastanje uvijek treba vremena. St. Anton je u odrastanju Janice Kostelić tek jedna "pubertetska godina" u kojoj su i ona i svi kojima je do nje stalo shvatili da u sportu ne postoje nepobjedivi, nepogrešivi i nedodirljivi. Postoje tek uspješni i neuspješni, ovisno o tome jesu li u poslu kojim se bave uknjižili više pluseva ili minusa. Sa samo 19 godina Janica je na svoj sportski račun već ubilježila toliko pluseva da ju povremeni i neizbježni neuspjesi nikako ne mogu izgurati iz društva uspješnih. Kao ni sve ostalo, ni to nije nikakva novinarska izmišljotina, već jednostavno – istina.