Jedini navijački suvenir

Mnogo je mjesta na svijetu koja nisam vidio i zacijelo nikad neću vidjeti, ali u Bratislavi sam slučajno bio dvaput. Jednom sam došao kao reporter, vlakom iz Splita, ubijen od osamnaestosatne vožnje i rakijanja s kondukterima. Naši jezici pretjerano ne nalikuju jedan drugome, ali nakon boce viljamovke, negdje iza ponoći u Mađarskoj, osoblje vlaka zaprepašteno je otkrilo da govori hrvatski, a ja sam zagonetno ovladao slovačkim. Prešutio sam ipak ove čudesne moći nekoliko godina kasnije, kada sam gostovao na jednom slovačkom književnom festivalu. Tada sam ostao trijezan, talent za jezike me napustio pa su mi dodijelili prevoditelja.

Slovaci su u mojoj uspomeni ugodni, susretljivi ljudi s kojima možete o mnogočemu pričati. Povijesna iskustva, napokon, vrlo su nam slična, jednom davno čak smo živjeli u jednoj državi, a onda smo i mi i oni završili u zajednici naroda s kojom nismo uvijek bili sretni. Istodobno smo se odlučili za državnu nezavisnost, i jedni i drugi preživjeli smo teške godine socijalizma i jednako stradavamo u tranzicijsko vrijeme. Povrh svega, kad Slovaku rečete da ste iz Hrvatske, znatna je vjerojatnost da će se on razdragano osmjehnuti i kazati: “O, Primošten!” Ne znam da sam upoznao ijednoga da nije bar jednom ljetovao na našoj obali i s nje ponio krasne uspomene.

‘A je to’

Poznajući sve ovo, ne mogu se pravo načuditi da su navijače Hajduka, na gostovanju njihova kluba u prvom pretkolu Kupa Uefe, slovačke snage reda sadistički, bez jasnog povoda, divlje isprebijale. Što se tamo zaista dogodilo? Slobodna Dalmacija nekoliko je dana za redom donijela nekoliko stravičnih tekstova, sve jedan gori od drugoga, o neviđenoj policijskoj okrutnosti. Slovački policajci, tvrde, nekakvi su uniformirani manijaci, patološki nasilnici, zvijeri sa značkama koje se, zbog nečega, užasno razgoropade kad im kažeš da si Hrvat. Hrvate i Hrvatsku u štampi ne mogu vidjeti.

Čitam Torcidine gnjevne dojmove s gostovanja, zgranuto gledam njihove modre masnice i ne uspijevam povezati, gdje su oni ovo, zaboga, bili? Je li se to zaista dogodilo u jednakoj onoj zemlji koju sam i ja posjetio? Da nisam ja negdje pogrešno skrenuo, ili su možda njih neuke nekamo krivo doveli? Ako su ove krvave glave stvarno slovačke rukotvorine, zašto ih i ja nisam dobio? Kad sam u Bratislavi kupovao suvenire, izabrao sam keramičke figurice one dvije šeprtlje iz crtića “A je to”, nitko me nije upozorio da mogu za uspomenu dobiti i slomljenu čeljust.

Zaista, otkud to da smo navijači splitskih bijelih i ja upravo oprečno doživjeli jednu zemlju, da se ja sjećam senzacionalnih kolača i pečene patke sa šufiganim crvenim kupusom, nasmijanih žena, jeftinog taksija, izvanredno gostoljubivog naroda, a navijači su se proveli kao talibani u Guantanamo Bayu? I kako to da se Torcidi, baš kao i Bad blue boysima, Armadi ili bilo kojoj drugoj navijačkoj skupini, to dogodi zapravo svugdje? Gdjegod otputuju, njihove impresije uvijek su jednake, pendreci, dreka i jauci i mahnito bježanje pred policijskim snagama. Većina se ljudi iz Londona vrati sa slikom Big Bena, iz Pariza donesu mali gipsani Eiffelov toranj, a iz Rima pepeljaru u obliku Koloseuma, a navijači i iz Londona i iz Pariza i iz Berlina donesu uvijek istu, monotono jednaku, duguljastu crnu masnicu između lopatica. Kako im više nije dosadilo sa svih gostovanja nositi istu uspomenu?

Let plastičnih sjedalica

Ne znam, lako može biti da je slovačko redarstvo prije nekoliko dana uistinu prekoračilo ovlasti i ponešto se žustrije nego je običaj obračunalo s našim momcima, ali nisu li naši momci sličan problem imali prije koju godinu i na Malti, kada su otrgnute plastične sjedalice frcale u teren? Ili ono u Italiji, kad su se na tribini tijelima složili u kukasti križ. Slabije pamtim ove nemile događaje i nisam više siguran tko je gdje činio pizdarije, navijači Hajduka, Dinama, Rijeke i Osijeka u sjećanju su mi se pomiješali u kakofoničnu, vandalsku gomilu. Teško bih zamijetio suptilne razlike među njima, nemam pojma ni čije se zastave vijore ni koje se pjesme čuju, ali jednu bih stvar, mislim, o svima mogao nepogrešivo kazati. Kad god ih puste preko granice, s razlogom možete vjerovati, gotovo je neizbježno da će nas ti omladinci osramotiti.

I zato danas s priličnom ravnodušnošću gledam fotografije prebijenih navijača u Slobodnoj Dalmaciji. Ako slovačka policija i jest prekoračila ovlasti, a zacijelo jest, ne osjećam veliku ljutnju i konsternaciju i ne bih pisao Hrvatskom helsinškom odboru zbog ovoga slučaja. Premda se izjašnjavam kao liberal, ovo nije u obzoru mojih nazora. Naprosto, ne mislim da bih se trebao osobito zauzimati za građanske slobode za osobe koje ne drže do boljih građanskih običaja.

Ponešto je nesvakidašnje, ali u ovoj ću priči žaliti policiju, sve one nesretne momke, često i mlađe od divljaka na tribinama, koji kroz prozirne plastične vizire malodušno gledaju kako majmuni tresu rešetke i u sebi se mole da ograda ne popusti i nijedan ne utrči u teren, koji samo žele odraditi smjenu i otići kući ženi i djeci. Suprotno navijačkom vjerovanju, policajcima nije drago kad otrgnute plastične sjedalice lete oko njihovih glava. Vjerujte, ne sviđa im se to uzbuđenje. Također, čudno će vam možda zvučati, ali policija mrzi kad navijači razbiju piceriju. Ne znam zašto, ali, eto, nije im drago kad se to dogodi. Ne očekujem da navijači budu akademici, ali nakon tolikih ružnih iskustava, mogli su naučiti da se redarstvo raspizdi kad vidi zapaljen autobus.

Naučite li tih nekoliko jednostavnih pravila, posjet Republici Slovačkoj, osvjedočio sam se, može vam biti vrlo ugodno iskustvo. A i Italija zna biti zgodna, baš kao i Austrija ili Švicarska, svijet je, da ne duljim, pun nekih normalnih, prijateljski raspoloženih ljudi, koji će se rado zaustaviti i razgovarati s vama, ljubazno vam pokazati put do stadiona. Prilično sam uvjeren da je i Torcidina epizoda u Slovačkoj mogla tako završiti, samo da su oni zaista željeli da im bude lijepo.