Jedino svjetlo Roko Ukić, ostali bože-mi-oprosti!

Sigurno je bolno a vjerojatno i ponižavajuće kad hrvatska reprezentacija protiv Njemačke, Njemačke bez Nowitzkog, a bogami i Kamana, jedva izbori četvrtfinale Eurobasketa. A ako je bolno za gledatelja, pokušajmo se staviti u ulogu igrača i shvatiti koliko je za protagonista te mučne utakmice to tek bilo bolno.

Bolno je kad reprezentacija u naponu snage protiv reprezentacije u koju je uključeno pet klinaca od 20 do 21 godine, dok Ante Tomić, koji ima 22, na televiziji gleda sve to, drhti do posljednjih sekundi hoće li kakav lik neizgovorljivog prezimena opaliti tricu iz svlačionice kojom će ih sve poslati kući.

- Kad smo prvi put izgubili od Nijemaca, mnogi su se pitali 'zar se i tamo igra košarka' - kazat će izbornik Repeša, koji više i ne zna što bi rekao nakon što ga devet dana pratimo s mikrofonima i notesima

- Onda smo izgubili pet puta zaredom, ali sad smo ih dobili četiri puta zaredom.

Pa, hu-fakin'-ra, rekao bi Crna Guja... Takva su ovdje pravila igre, izbornik pliva kako zna i umije, pa šalje poruke na sve strane, do planeta Klingon ako treba, mi znamo da je tako, on zna da mi znamo, i tako se to vrti u krug.

Možda se i na njemu osjeti stres koji je napomenuo kao jedan od bitnih razloga 'mučenja' košarkaša. Možda. Možda se osjeti i da šest mjeseci nije vodio natjecateljsku košarku. Možda. Možda i reprezentacija ne reagira kako je reagirala na izbornika koji više neće biti izbornik s posljednjim tuljenjem sirene na posljednjoj utakmici Hrvatske u Poljskoj, bila ona za sedmo ili prvo mjesto. Možda. Možda Vujčić nije ni trebao ulaziti protiv Nijemaca, da čovjeku bude žao kad napravi tri p....rije u minuti. Možda.

Tankoćutni izbornik dobro je informiran što mi pišemo, što pišu negovi kolege treneri, dobro zna kakva mu je uloga kao izborniku, zadnji za nagradu - prvi za odstrel, a sigurno je znao što ga čeka još kad se ovog posla prihvaćao, ima tome četiri godine. Je li on imao (pre)velika očekivanja uoči Eurobasketa - dobro skriva. Tu mu se mora odati priznanje. Ali to je sigurno jedan od razloga zbog kojih ekipa pati, a ta su očekivanja bila logična.

No, jesu li? 'Terenski rad' pokazat će da je jedan jedini naš igrač napredovao - Roko Ukić. On jedini daje energiju i nepredvidivost našoj igri. Ostali su, božemiprosti, ili nazadovali ili stagnirali. Teorija je jedno, praksa drugo... Još se jedan dečko čeka, a Repeša zna zašto ga čeka iako mnogi misle da ga čekati ne treba. Zoran Planinić mora proigrati ako reprezentacija želi proći četvrtfinale. On igrače oko sebe čini boljima, i Repeša to zna, čovjek zna da bez njega nema šanse.

Zašto Planinić do sada nije proigrao? Malo čak i jest, protiv Makedonije... Propustio je dio priprema zbog pete, a prošlu je sezonu proveo kao 'back up' u vrlo kontroliranoj momčadi CSKA, igrajući na suprotan način od onog koji se ovdje od njega očekuje. Malo nezgodno, čekati nekoga za koga ne znaš hoće li se pojaviti, zvuči kao nesretne pubertetske ljubavi koje protagonistima ostavljaju traume za čitav život. Ali nema druge, još su dva dana čekanja preostala, a onda - nema više vremena.