Jello Biafra zasigurno neće odustati

Jello Biafra ne želi odustati! Iako je to jasno svakome tko je imalo pratio njegov rad sve ove godine on je to odlučio glasno i doslovno ponovit još jednom. Pomislio je Biafra ako može Iggy Pop u šezdesetoj mogu i ja u pedesetoj, zar ne? Naravno, bio je u pravu u što su se mogli uvjeriti svi posjetitelji koji su vrlo dobro popunili Boogaloo u iščekivanju da čuju što to ovaj put muči Jello Biafru. Takvih stvari je mnogo: Bush, Obama, Irak, Europska unija, siromašni, bogati… kroz sve ove godine popis samo raste, a raste i Biafrina želja da dotakne gotovo svaki problem koji iskrsne u svijetu.

Za razliku od stadionskih rokera koji najčešće niti ne znaju u kojoj državi/gradu sviraju prekaljeni pankeri poput Biafre uvijek dobro odrade domaću zadaću i prođu kroz probleme koji muče lokalnu zajednicu (na red je došao i već sad pomalo zaboravljeni Milošević, problem s Romima u susjednoj nam Italiji…), ali ipak na kraju dana drže onu svoju staru koja im najviše pecka ranu: ne jedite u McDonaldsu, ne pijte Coca Colu. Koliko god Biafra želio prosvijetliti svakog pojedinačnog posjetitelja njegovih koncerata i potaknuti ga na razmišljanje po tom je pitanju ipak malo bio izgubljen u prijevodu jer su većinu publike činili klinci s rokezama (koji su došli čuti pjesme Dead Kennedysa) i Biafrini vršnjaci (koji su došli čuti pjesme Dead Kennedysa).

No, na svu sreću koncert nije bio paravan za isisavanje love na račun Dead Kennedysa već je stvarno bio posvećen predstavljanju albuma „The Audacity of Hype“. Odsviravši sve pjesme s albuma i još pokoju uspješnicu Dead Kennedysa zaokružili su sat i pol furiozne pank svirke protkane Biafrinim angažiranim govorima između svake pjesme. Iako svi članovi benda, osim mlađahnog ritam gitariste, spadaju u kategoriju veterana pokazali su da još uvijek itekako imaju što za reći.

Godine, da ne kažem desetljeća, sviranja po raznim kultnim alternativnim bendovima čine Jello Biafra and the Guantanamo School of Medicine opako usviranom mašinom koja ne ostavlja niti sekunde za disanje. Sve pjesme sviraju na daleko više BPMa nego na studijskim uradcima i pri tom se zabavljaju kao da sviraju prvi koncert. Uz to Biafra se trudi svaku pjesmu i odglumiti u svom prepoznatljivom teatralnom stilu koji rijetko koga može ostaviti namrgođena lica. Kako se koncert bližio kraju Biafra je samo još više podizao atmosferu skokovima u publiku i sve agresivnijim komentarima na račun moćnika koji nas sve pritišću.

Nakon dva bisa koncert završavaju pjesmom I Won't Give Up koja je ujedno i zadnja pjesma na albumu, te Biafrin manifest i epitaf. Jello Biafra već preko 30 godina pokušava promijeniti svijet i koliko god se to nekome činilo pucnjem u prazno, on zasigurno neće odustati jer to za njega nije opcija ili, njegovim riječima: I won't give up, I won't give up, I won't give up, It's not an option!