Jesu li »pacifisti« iz Čačka prvi srpski antiratni virus od Miloševićeva uspona?

U procjepu između tvrdnji visokih časnika da je Vojska Jugoslavije na početku trećega mjeseca rata sačuvala svoje ljudske i materijalne resurse i ispunila borbene zadatke, te potpuno suprotnih ocjena iz NATO-a kako jugoslavenska vojska trpi velike gubitke i da će za dva mjeseca biti uništena i u bijegu, Srbiji se sve češće događaju proturatni prosvjedi.

Najenergičnije protivljenje službenoj politici beogradskoga režima zabilježeno je u Čačku, gdje je svojedobno utemeljen Građanski parlamet na čelu sa čačanskim gradonačelnikom Velimirom Ilićem, oporbenjakom koji je bio prisiljen naći svoju opciju nakon što se razišao s oporbenim liderima Vukom Draškovićem i Zoranom Đinđićem.

Nakon prosvjeda u kojemu su sudjelovali rezervisti i proturatni aktivisti, optužen da poziva narod na oružani ustanak, Ilić je morao »nestati«, ali agencije javljaju da je četvero Čačana podvrgnuto prekršajnom postupku zbog nepoštivanja uredbe o zabrani javnog okupljanja, a najavljeno je i suđenje rezervistima.

Vlasnici beogradskih fotelja posebno su se »narogušili« zbog potpore koju je Građanski parlament dao crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću, a nije zanemariva ni mogućnost da se virus antiratnog raspoloženja proširi, budući da je tih naznaka već bilo u Kruševcu, Aleksandrovcu i Raškoj. Koliko je ta opasnost po vlast realna, treba prosuđivati oprezno i u svjetlu trenutačnih motiva. Naime, tisuće su prosvjednika (točnim je brojkama sudionika teško ući u trag) prošloga vikenda zahtijevale povlačenje rezervista s Kosova, a ne prekid sukoba uz uvažavanje uvjeta koje je postavila međunarodna zajednica. Po njima, dakle, redovna vojska i policija trebaju nastaviti s poslom, a rezervisti biti pušteni kućama.

U mjestima južne Srbije, onima bliže Kosovu od srca Šumadije, u zahtjevima se otišlo i korak dalje u nečemu što nema veze s proturatnim raspoloženjem; prosvjednici su tražili da umjesto »njihovih« rezervista na Kosovo idu vojnici iz Beograda ili barem iz Miloševićeva rodnog Požarevca.

Stječe se dojam da, u nemoći utjecanja na ključni tijek ratnih događaja, u Srbiji raste broj ljudi koji se počinju brinuti samo za osobnu sigurnost i osiguranje svakodnevne egzistencije, a da kolektivni duh posustaje. Nepopularne su i egzemplarno drastično kažnjene pljačkaške epizode koje rezervisti priređuju na Kosovu, kao i česti, obično kavanski sukobi s lokalnim stanovništvom u Crnoj Gori.

Prema nekim viđenjima, ni antiratni prosvjednici ponekad nemaju milosti, pa ruše sve pred sobom i premlaćuju lokalne režimske čelnike. Kakve sve apsurdne situacije mogu nastati, ilustrira primjer demoliranja sjedišta Demokratske stranke Zorana Đinđića u Beogradu u povodu njegovih zalaganja za okončanje rata i kooperativnost sa Zapadom. Bacano je kamenje, ali i jaja i jagode, a to je, kao uzaludno trošenje prehrambenih artikala »dok vojska gladuje«, naišlo na žestoku osudu nekih njegovih političkih konkurenata.

U svakom slučaju, daleko je još do »kritične mase« antiratnih prosvjeda u Srbiji, a ranija iskustva, kad je rat bio u tuđim dvorištima, pokazuju da ona i ne mora biti od presudne važnosti.