Nekoliko napomena koje ću ovdje iznijeti o petom izdanju netom izašloga Hrvatskoga pravopisa izazvano je ponajviše burom i galamom oko ovoga izdanja koje je postalo odjednom tako važno da je dospjelo čak na prve stranice našega tiska. I u mnoštvu informacija, objavljenih s time u vezi, izneseno je toliko bezveznosti, neistina i neznanja koje su išle čak tako daleko da je prof. Babića i mene nekoliko osoba priupitalo koji je telefon i gdje bi mogle porazgovarati s akademikom Božidarom Finkom (preminuo, na žalost, 1999. godine). To znači da nisu ovu pravopisnu knjigu ni pogledali. I u trenutačnom kovitlacu ponajviše je zapravo onih koji su, senzacionalistički dakako, pisali ili govorili o knjizi koju, po svemu sudeći, uopće nisu imali u rukama.
Drugi, tobože učeniji, iznosili su tezu da nam je pravopisna situacija takva zato jer nam jezik nije standardiziran. Pri tom, naravno, nisu ni mislili da izjavljuju koještarije. Ako, naime, hrvatski jezik nije standardiziran, ako ne postoji hrvatski jezični standard, onda hrvatskoga jezika jednostavno nema. To znači da su volens-nolens stali na stranu onih koji nam već preko jednoga stoljeća tvrde da mi Hrvati zapravo svoga književnoga jezika i nemamo, odnosno da smo ga posudili od njih. Ni sjetili se, dakako, nisu, da postoji, na primjer, ustavna odredba prema kojoj postoji hrvatski jezik koji je službeni jezik u Republici Hrvatskoj.
Treći su pak uzeli poštapalicu da se tako, kako piše u pravopisu, ne govori, tj. da se ovim pravopisom ne poštuje dobro staro načelo "piši kako govoriš". Pri tom su, najčešće, ispuštali, bar zasada, ime Vuka Karadžića kao autora spomenutoga načela.
Kao prvo, načelo o kojemu je riječ iznio je prvi njemački gramatičar Adelung i u izvorniku glasi: "schreib wie du sprichst und sprich wie du denkst". Pouka je: "schreib wie du denkst", dakle "piši kao što misliš", što znači: piši jezikom kojim misliš jer je jezik uvijek misao, mozak. Zaboravivši ili, još bolje, preokrenuvši smisao Adelungova načela, vukovski su epigoni počeli utuvljivati u pamet da je tek onaj pravopis dobar kojim se piše kako se zaista izgovara. A takva pravopisa jednostavno nema.
Ne postoji, ili bar meni nije poznat, pravopis kojim se piše onako kako se nešto izgovara. Jer, nitko od nas ne će, primjerice, napisati gracki i hrvacki sa c, tj. tako kako izgovara i kakav je izgovor jedino ispravan, nego će napisati gradski i hrvatski. Mislim da ćete me svi razumjeti kad kažem: Mušće doći i mušće kravu, ali svatko će to što sam izgovorio pretvoriti u pismu u: Muž će doći i must će kravu. Prema tome, misli izražavamo u govoru jednim nizom glasova, a u pismu drugim nizom slova. Neki se dijelovi u tim nizovima poklapaju, a drugi ne. Tako je, uostalom, i u drugim jezicima.
Važno je da treba uvijek polaziti od dotičnoga jezika i da se prema tomu jeziku ravna grafija odnosno pravopis, a ne obrnuto.
Kad se ne bi poštivao taj redoslijed, moglo bi doći do grotesknih slučajeva. Prisjećam se jednoga primjera prof. Josipa Hamma, što ga je svojedobno iznio. Kad bismo hrvatsku rečenicu: Htjeti će i smjeti jesti i drugome dati pretvorili u drugi jezik i njegov pravopis, onda bi ona glasila: Hteće i smeće da jede i da drugome dade. Za hrvatske govornike druga rečenica dobiva sasvim drugi smisao.
S govorenjem i pisanjem u vezi je i silna buka oko rastavljanoga pisanja ne ću. Bio sam u prilici da mi se predbaci kako neću treba pisati zajedno jer se tako zajedno, kao jedna akcentska cjelina, izgovara. Pa i ne znaš se izgovara kao jedna akcenatska cjelina, ali se negacija piše rastavljeno od glagola, kao i u stotine drugih slučajeva.
Daljnji je prigovor da naš pravopis u velikoj mjeri napušta tradiciju i donosi nešto novo. Razmotrimo i taj prigovor.
Poznato je da je dr. Ivan Broz objavio knjigu pod naslovom Hrvatski pravopis 1892. godine "po određenju kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu". Taj pravopis počiva na fonološkome (stariji bi jezikoslovci rekli: fonetičkome) načelu. Time su bile završene mnoge polemike u vezi s grafijom, ali i u vezi s odnosom izgovorenoga i napisanoga hrvatskoga teksta.
U skladu s tim pravopisom napisan je npr. Maretićev članak pod naslovom Crtice o rječniku naše Akademije objavljen 1916. godine. Tamo nailazimo na ovakve rečenice: Ima cedulja i s ovakvim pogrješkama, Mnogo više muke zadaju obrađivaču pogrješke ispisivača, Te pogrješke mogu potjecati iz neznanja prepisivača, Na ceduljama je pogrješno napisana temeljna riječ ili Govor kajkavski ne će ući u rječnik ili Ja držim za cijelo da su... itd. Zato je bilo normalno da se u 9. knjizi Akademijina Rječnika (1917.) nađu samo natuknice: ogrjev i ogrjevan s odgovarajućim primjerima.
I tako je potrajalo do 1921. kada dolazi do prvoga udara na Brozov Hrvatski pravopis.
Tada, naime, Dragutin Boranić ispušta s naslovnice Brozovo ime, a pravopisu daje naslov: Pravopis hrvatskoga ili srpskog jezika. Tu počinje i pravopisna ekavizacija (da uzmem pars pro toto): ogrjev se mijenja u ogrev, a pogrješka u pogreška. Odgovor na taj udar dolazi već iste godine; slabašan ali ipak. Milovan Gavazzi objavljuje 1921. godine knjižicu Pravopisni rječnik s pravopisnim pravilima opredjeljujući se za kontinuitet: grješnik, grješnički, ogrjev, ogrjevan, pogrješka, pogrješan, ne ću. U Akademijinu se rječniku (knjizi X., 1931.) navodi da napr. riječ pogreška "u južnom govoru ima je-", pa se navode rečenice i za pogrješka, i za pogrješnost, i pogrješljiv.
Nade da će se tradicija održati bile su kratkotrajne. Godine 1929. dolazi do drugoga udara na Brozov Hrvatski pravopis pojavom Pravopisnog uputstva za sve osnovne, srednje i stručne škole tadanjega Ministarstva prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Pravopisno je uputstvo jasno: U svim se školama naše zemlje upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića (...) Ovaj se način pisanja ima uvesti u sve naše škole. Na osnovi te odredbe Dragutin Boranić objavljuje 1930. godine 5. izdanje svojega pravopisa "prerađeno prema propisima Ministarstva prosvete". Ekaviziranju jezika u Hrvatskoj bila su tako širom otvorena vrata. Taj je proces bio donekle zaustavljen za vrijeme Banovine Hrvatske, kada se Boranić vraća na svoje staro 4. izdanje pravopisa.
Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata dolazi do novoga udara, odnosno do potpunoga prekida s fonološkim pravopisom, jer Hrvatski državni ured za jezik objavljuje najprije knjižicu Koriensko pisanje (1942.), a zatim i Hrvatski pravopis (1944.) na istome načelu.
Nakon Drugoga svjetskoga rata željelo je Hrvatsko filološko društvo izraditi novi pravopis na fonološkom principu. Međutim, tada se organizira Novosadski dogovor, a 1960. pojavljuje novi Pravopis hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog književnog jezika. Bijaše to novi udar na Brozov Hrvatski pravopis. Riječi tipa pogrešan i pogreška, odnosno ogrev i ogrevni dobivaju oznaku da su ekavske i ijekavske, a ako baš tko napiše pogrješka, ne bi mu se, tobože, to smjelo ispravljati, neću se mora pisati zajedno itd. Jezičnim utjecajima s istoka otvorena su tako sva vrata. Najveći broj današnje srednje i postarije generacije tako je i školovan.
Zbog nesnošljiva stanja dolazi do Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.), a 1971. i do Hrvatskoga pravopisa trojice autora (Babić-Finka–Moguš). Taj je pravopis zabranjen (opet udar!), a gotovo cjelokupna njegova naklada uništena. Istina, pojavljuje se njegovo inozemno, londonsko izdanje, a 1990. godine i njegov pretisak u domovini kao legalno 1. izdanje. I dok je tzv. londonac bio u domovini ilegalan, ali u srcima ipak prisutan, dolazi do još jednoga udara na Hrvatski pravopis pojavom Anić-Silićeva Pravopisnoga priručnika hrvatskog ili srpskog jezika 1986. godine, koji i u svome 3. izdanju 1990. godine nosi isti naslov.
A paralelno s pojavom spomenutoga Pravopisnoga priručnika dizala se na naš Hrvatski pravopis neprestance kuka i motika.
Predbacivalo nam se svašta. Na pojedinačnim propusima, često i tiskarskima, donosile su se negativne ocjene za sve ono što je između korica našega pravopisa bilo napisano. Umjesto staložene stručne rasprave išlo se u ružne postupke, pa nas se, zbog političkih kvalifikacija ili diskvalifikacija, često optuživalo kako uvodimo ili bar šurujemo s korijenskim pravopisom. Ali u laži su kratke noge, kaže narod. Naime, u svim izdanjima našega pravopisa, pa i u ovome, konsekventno provodimo fonološko načelo: vrabac, vrapca, sladak, slatka, kositi, kosidba, svjedočiti, svjedodžba itd. Kad se spomenutim "korijenskim" ocrnjivanjima nije ništa postiglo, onda su počele priče da uvodimo pisanje ie umjesto ije. Novo ih izdanje može i u tome demantirati. Svugdje su primjeri samo tipa mlijeko, dijete, lijep.
Išlo se i dalje. Nikoga nije smetalo što se npr. u riječi predsjednik piše d uz s, ali se buka diže kad predlažemo d ili t uz c ako želimo znati radi li se o množini riječi mladac (mladci) ili mlatac (mlatci). Pa zar je grijeh znati što pisac želi pismom iskazati, bez obzira kako se to izgovaralo? Pisanje riječi tipa pogrješka nismo napuštali, nego dopuštali dvostrukost zbog čega smo dobivali mnogo kritika. Sada, kad smo se, poštujući pravopisnu tradiciju u Hrvata, odlučili za jedno rješenje, opet nije dobro.
O problemu sastavljenoga i rastavljenoga pisanja riječi kao eklatantno pravopisnoga problema, muku muče, kako sam se uvjerio zagledajući i u druge pravopise, i drugi jezici. Zato smo istraživali problem sami ili potakli na istraživanja nekoliko suradnika.
Uvjerili smo se da se treba držati osnovnoga načela: ako se isto značenje može iskazati kombinacijom jedinica koje već postoje u jeziku, nije potrebno uvoditi nove jedinice. Osobito je pak bila važna spoznaja da se frazemi, baš zbog svoga nepromijenjenoga sastava, pišu rastavljeno. Ne može se, kao što neki hoće, u frazi ići niz dlaku samo riječi niz dlaku pisati zajedno (nizdlaku), nego bismo, ako želimo biti dosljedni, trebali cijelu frazu napisati zajedno (ićinizdlaku) jer je dio frazema niz dlaku nedjeljivo vezan sa ići. Sve su to problemi kojima smo posvetili mnogo pažnje. Zato smo uvjereni da će i ovo izdanje našega pravopisa pomoći stabilizaciji i afirmaciji hrvatskoga književnoga jezika, stabilizaciji koja počiva na pravopisnoj tradiciji. A da u tradiciji može biti i simbolike, podsjetit ću na istinu: u hrvatskoj pravopisnoj povijesti fonološke orijentacije, dugoj u Hrvata preko jednoga stoljeća, samo su dva pravopisa imala isti naslov Hrvatski pravopis. Brozov i naš.
