Johnny je pobjegao s Balkana, ali Balkan nije pobjegao iz njega

Karijera Branimira Johnnyja Štulića, alfe i omege Azre, najznačajnijega hrvatskog (tad i jugoslavenskog) rock sastava, raspala se prije nego Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija ili nekako paralelno s njom. Još 1986. Štulić se odselio u Nizozemsku. Snimio je ondje iste godine trostruki album svojih pjesama, koje nije htio nitko.

Nekoliko hitova iz druge polovice osamdesetih i s početka devedesetih, kad je započeo samostalnu karijeru, s albuma “Balkanska rapsodija” (1989.) i “Balegari ne vjeruju sreći” (1990.) tek su plod slijeganja jednoga eruptivnog talenta koji se zapravo vrlo brzo ugasio.

Branimir Johnny Štulić, danas 56-godišnjak, kao rock autor, pa čak i kao pjesnik i vizionar, više ne postoji. Premda je za umjetnika, rekli bismo, u najboljim godinama, Štulić se bavi djetinjarijama. Navodno je postao veliki filolog i genijalan prevoditelj. Navodno je naučio starogrčki pa s izvornika preveo i “Ilijadu” i “Odiseju“”, i Herodotovu “Povijest”, i Tukididove “Peloponeske ratove” - i još trista čuda. Zanima me samo s kojeg je jezika preveo Lao Tsea te dijelove sumerskih, hetitskih i egipatskih mitova. Primjerice, u cijeloj Hrvatskoj, koliko mi je poznato, hetitski dobro poznaje jedino Ranko Matasović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a egiptologa u cijeloj pisanoj povijesti (čitaj: u devetnaestom i dvadesetom stoljeću) nismo imali više od pet, od Šime Ljubića pa do Petra Selema. Klasični filolog koji je spreman da prevodi Homera u nas se pak rađa otprilike svakih dvjesta godina.

Više i ne zna svirati

Sam Štulić, u dalekoj Nizozemskoj, opremljen neograničenim količinama vremena i marihuane, postigao je dakle za ciglih dvadeset godina ono što nije pošlo za rukom ni jednom Hrvatu (ili, ako hoćete, Srbinu, u povijesti): preveo je ključna djela cjelokupne klasične starine na novoštokavski. Potpuno je nevjerojatno da još nitko nije javno konstatirao da Štulić naprosto bulazni. Bit će da je stvar išla ovako: uzeo je u ruke stare hrvatske i srpske prijevode pa po njima mrčio vlastite rečenice. Potpuno je nemoguće da prevoditelj koji tvrdi da se muči sa svakim zarezom, jer ih ne zna stavljati, može prevesti bilo što sa starogrčkog ili hetitskog. No, još je nevjerojatnije da se javljaju izdavači koji su spremni to Johnnyjevo kupusarenje objaviti kao njegova sabrana djela. Međutim, ovih dana beogradska izdavačka kuća Plato reklamira izlazak 14 Štulićevih knjiga, sedam velikih i sedam malih. Nedostaje još samo Snjeguljica. I sedam patuljaka, od kojih jedan govori starogrčki, drugi hetitski, treći srpski, četvrti makedonski...

Ukratko, Branimir Johnny Štulić je možda pobjegao s Balkana, ali Balkan nikad nije pobjegao iz njega. Sve ono čemu se u doba zrelog socijalizma rugao, i što ga je opravdano plašilo, dakle agresivna glupost, trijumfalizam i voluntarizam, sad i sam predstavlja.

Zdenko Antunović, direktor Arene Zagreb, pozvao je Štulića da nastupi tri dana zaredom, a on će mu za to platiti milijun kuna. Neka sam odabere i prateće muzičare i neka ih slobodno nazove Azra. Njegovo je samo da dođe i da nastupi. Štulić je potkraj sedamdesetih lutao Zagrebom u potrazi za muzičarima koji se neće zadovoljiti jednom ili dvjema probama tjedno. Tragao je za posvećenim manijacima koji će vježbati svakodnevno nekoliko sati. Ponajprije po tome, po želji da radom dostigne savršenstvo, Štulić se razlikovao od balkanskog mentaliteta “lako ćemo”, a koji je bio jednako dobrodošao i u socijalističkoj privredi i u socijalističkom rock’n’rollu. Upravo je dakle predan i iskren rad ona kvaliteta više koja je Štulića izdigla iz mase. Sad je poručio Antunoviću, doduše oklijevajući, da ga nastup ne zanima jer više ne svira. Valja biti doslovan: Štulić je htio reći da više i ne zna svirati, ili barem ne dovoljno dobro da se popne na stage. Ukratko: Branimir Johnny Štulić danas može održati koncert jednako tako kako i Muhamed Ali može izići u ring. Svjetina bi se sjatila da se naslađuje, pa čak i da ga obožava, uživajući u njegovim trzajima uprazno.

Management Arene ponudio je dakle Štuliću da nastupi tri dana zaredom. Nikakav problem što je zahrđao: svirka i pjesma ovdje su najmanje važni. Važno je jedino da Štulić dođe i da se okrenu neke pare jer ta Arena, po riječima direktora Antunovića, i ne može biti profitabilna ako nije iznajmljena barem 212 dana godišnje. Naime, godišnja rata kredita, koju popola plaćaju Republika Hrvatska i grad Zagreb, iznosi 53 milijuna kuna! Puta 28 godina, koliko će trajati to javno-privatno partnerstvo s konzorcijem Ingra-Trigranit. Trebalo bi dakle izmisliti barem stotinu Štulića godišnje e da bi se zakrpale financijske rupe koje smo stvorili vlastitom kriminalnom megalomanijom.

I to je danas jedino što povezuje Branimira Johnnyja Štulića i Hrvatsku: megalomanija bez pokrića. Arena Zagreb idealan je simbol te megalomanije. Podignuta je zapravo samo zato da bi se u njoj moglo održati Svjetsko rukometno prvenstvo, samo zato da građevinski lobi okrene novac i samo zato što slične dvorane imaju sve evropske metropole, pa čak i Beograd. Zagreb međutim nije metropola, nego tek oveći, provincijalan grad na evropskoj periferiji, jednako kao što Branimir Johnny Štulić nije klasični filolog nego bivši rock muzičar.

Nastupi li ipak u Areni, premda je već, doduše oprezno, otklonio takvu mogućnost, Branimir Johnny Štulić doživjet će ovacije. Doživjet će, štoviše, apoteozu, no to neće ni za milimetar promijeniti činjenicu da će to biti šuplja zabava, nepodnošljiv koktel krivih tonova i “krivog srastanja” za znatiželjne tinejdžere i bolećive 50-godišnjake.

Neshvaćeni Fantom

Dakako, i ja bih htio da Branimir Johnny Štulić ponovno nastupi u Zagrebu. Ali u Kulušiću ili u Studentskom centru. Koncert uopće ne bi trebalo najaviti niti na bilo koji način oglasiti u medijima. Neka na njemu budu slučajni namjernici, a ulaznice neka prodaje samo jedna teta na blagajni nekog kazališta i neka svaka stoji trideset kuna. Još bi pak, po meni, privlačnije bilo da se Johnny ukaže samo kao prolaznik, s gitarom pod rukom, možda u pothodniku kod Glavnog kolodvora, kao nekad, kao Fantom Slobode, koji uporno pjeva premda ga baš nitko ne shvaća previše ozbiljno.

Nastup u Areni bio bi tek patetičan kič, sitna korist bez pokrića, ljigav pokušaj da se ožive prošla vremena, kad su ulice naših gradova bile prašnjave i sive, a u cijelom Novom Zagrebu nakon deset sati navečer nisi mogao vidjeti upaljena svjetla na više od tri prozora. Johnny je nekad bio glasnik novog doba, a danas je tek jasno da se u tom novom dobu nije snašao ni on, ni većina njegovih obožavatelja.