Matvejević je, najkraće rečeno, pjesniku Mili Pešordi spočitnuo da je, svojedobnim napadom na kolegu Abdulaha Sidrana, postao „kvisling“ njihova zajedničkoga književnoga bratstva. Moglo se ponašanje toga poete označiti možda nekom drukčijom kvalifikacijom pa da zazvoni poput Josipovića koji uvijek daje na znanje da ne misli ono što bi eventualni protivnici njemu mogli zamjeriti. No, Matvejević ne bi bio živući književni klasik da materinski jezik nemilice troši na poruke: moglo bi biti, ali možda nije.
Unaprijed osuđen
Kad sam predsjednik države s javnošću komunicira kao da je utamničen u Kafkinom 'Procesu', jedan Matvejević unaprijed je osuđen na tužbu i konačnu presudu za klevetu. Sve je, naime, pravno postavljeno da bude tako, počevši od ravnodušnosti kojom Sud prihvaća lažne svjedoke i lažljive pokajnike. Jedino reagira na iskrenost i kada se stvari nazovu pravim imenom. Tako je bilo po pitanju ratnih zločina. Očevicima su bile ostavljene samo dvije mogućnosti: ili da ih opjevaju kao herojska djela ili da o njim šute. Treće je bilo pravosudno-klevetnički. Na isti se način postupalo s privatizacijskom pljačkom, pa je sada na redu javna polemika među književnicima.
Vječni trag pisanih slova
E, da je Bosna podijeljena, lako bi Pešorda s Matvejevićem izašao na kraj iz svoje politički pobjedničke pozicije. Ali nije. Vladajuće ideje stubokom su se promijenile od hrvatsko-muslimanskoga rata. Crno-na -bijelom ostao je dokazni materijal o svim tadašnjim motivima hajke na Sidrana. Za svakoga Hrvata učestalo promjenjive biografije i političkih stavova - krajnje nezgodno svojstvo spisateljskih aktivnosti da ostavljaju vječni trag.
Ipak, ponašanje suda ovdašnjega ne bi bilo toliku tugaljivo da je konačni pravorijek doživio realizaciju sve do zatvora ili novčane kazne. Moglo bi se reći: presuda je promašena jer pravnički fach-idiotizam ne razumiju prenesena značenja, nemaju pojma da je polemika jedan od pisanih žanrova u kojima se Matvejević proslavio. Ali, ako je pogriješio, časni Sud ima dovoljno samopouzdanja i sigurnosti da preuzme odgovornost za zatvorske posljedice svoje odluke. Takav sud rijetko griješi.
Kazna bez kazne
No, Sud je Matvejeviću propisao zatvor kao liječnički recept protiv Pešardine duševne boli, potrudivši se istodobno da terapija postane neizvediva. I eto još jednoga hrvatskoga skandala bez ikakvoga završetka. Da li je Matvejević zatvorsku kaznu zaslužio ili nije? Da li je Matvejević ona polovična vrsta klevetnika koja zaslužuje samo verbalnu sudsku osudu, bez njezinoga izvedbenog dijela?
Naravno da pravosuđe ne može objasniti ni smisao vlastite odluke, ni cilj vlastitoga ponašanja u slučaju Matvejević. Ali je nakon svega jasno: laž i istinu nećemo pronaći tragajući za njima po tužbama i sudskim presudama.
