Objašnjavajući zašto se zalagao za privatizaciju strateškog paketa, Jurčić je ustvrdio da Inom nikada nije upravljala politika, nego različite interesne skupine "koje su se zaklinjale u dobrobit države".
"Bio sam za strateškog partnera jer politika nikada nije upravljala Inom, već 10 do 15 interesnih grupa", rekao je Jurčić, naglasivši da nije vidio drugoga načina da se uredi situacija u Ini, nego da u kompaniju uđe strateški partner koji bi, zbog zaštite svojih uloga, imao velik interes za što bolje poslovanje kompanije.
Na pitanje Ane Lovrin (HDZ) jesu li svi ponuditelji znali za rezervirana pitanja i činjenicu da će strateški partner imati direktora za financije, Jurčić je rekao da su svi ponuđači u trenutku podnošenja ponude imali definiran ugovor, u kojem su bila sva rezervirana pitanja i klauzula po kojoj će strateškom partneru pripasti po dva mjesta u Upravi i Nadzornom odboru.
Da će se strateškom partneru ponuditi mjesto direktora za financije Savjet za privatizaciju Ine odlučio je 12. lipnja 2003., izvijestio je Jurčić.
Na pitanje Zlatka Koračevića je li MOL platio premiju za upravljačka prava, Jurčić je odgovorio, "Uvijek se plaća premija za upravljanje, svi smo odrasli ljudi".
Nije, međutim, odgovorio na Koračevićevo pitanje je li strateški partner platio upravljačku premiju i za posljednju izmjenu Dioničarskog ugovora kojim je MOL stekao upravljačka prava kao da je većinski vlasnik. "To sami istražite", rekao je Jurčić i dodao da je osobno vladi sugerirao da proda većinski paket, kako bi izbjegla nagađanja o malverzacijama vezanim uz taj ugovor.
Nije želio komentirati ni napise da je dionica Ine nuđena kao jamstvo za kredit Podravke u mađarskoj OTP banci, iako ta kompanija u svom portfelju nema Inine dionice. Objasnio je da ga kao predsjednika Nadzornog odbora Podravke, veže poslovna tajna.
Odbacio je tumačenja da su upravljačka prava koja je tim ugovorom dobio MOL nesrazmjerno velika s obzirom na kupljeni paket, Jurčić je kazao kako kupnja 25 posto dionica ne znači isto što i kupnja 23 ili 24 posto, budući da se s 25 posto kupuju i određena upravljačka prava.
Naglasio je, međutim, da je hrvatska strana i dalje mogla donositi sve odluke vezane uz proizvodnju i razvoj, a da su Mađari dobili pravo na rezervirana pitanja te po dva člana Uprave i Nadzornog odbora samo zato da bi mogli zaštititi svoj ulog.
"Do 23 ili 24 posto dionica je jedna cijena, a dalje je poznato da kupujete upravljačka prava", rekao je Jurčić, kojemu je logično da strateški partner suodlučuje u poslovima, "kako se ne bi dogodilo da bratići i rođaci u Hrvatskoj dogovaraju rabate na štetu kompanije".
Gordana Marasa (SDP) zanimalo je jesu li buduće vlade mogle raskinuti ugovor s MOL-om ako se taj strateški partner ne drži ugovorenih obveza, poput modernizacije rafinerija, na što je Jurčić odgovorio da to nije bilo moguće, jer je to bila stvar Ine, dakle njezinog Nadzornog odbora i Uprave u kojima je većinu držala hrvatska strana. "To je posloženo tako da je to stvar Ine, a ne strateškog partnera", rekao je Jurčić.
Na Marasov upit je li vlada Ive Sanadera 2009. trebala raskidati stari ugovor kako bi nastavila privatizaciju Ine, odgovorio je da to nije bila obveza, ali i istaknuo da je kao svjedok pozvan samo za razdoblje od 2000. do 2003. te da ne želi davati ocjene o onome što je uslijedilo nakon toga.
Pred istražnim povjerenstvom za privatizaciju Ine nastavio je svjedočiti bivši predsjednik Uprave Ine Tomislav Dragičević. (H)
