Kako smo u prvom dijelu teksta spomenuli, preslikavanje života i politike starih Grka i Rimljana u moderni svijet bilo bi pogrešno. Današnjica je bitno različita od prošlosti. Direktna demokracija atenskog tipa bila je vrlo funkcionalna u relativno malom društvu u kojem nije postojala globalizacija, a čak ni veliki rimski imperij, u kojem možemo naslutiti današnju globalizaciju i multikulutralnost, nema neke bitne pojave koje definiraju moderno društvo, a koje su u vrijeme cezara i njihovih centurija bile posve nezamislive, subverzivne ideje koje podrivaju same temelje carstva (ukidanje ropstva, primjerice).
Pa ipak, čak i kad ne možemo preslikati povijest, možemo iz nje vući paralele sa današnjicom. To funkcionira, i često se iz tih paralela nešto vrijednoga može i naučiti.
Za početak, razjasnimo konačno što je to “elektoralna oligarhija” i koliko se razlikuje od jedine prave – direktne demokracije.
Vlast manje grupe ljudi
Pojam “oligarhija” označava vlast manje grupe ljudi. Sjetit ćete se popularnih novinskih naslova o “Ruskim oligarsima” - predsjednicima i bogatim Rusima opisivanim kao grupica ljudi koja u svojim rukama drži političku, gospodarsku i drugu sudbinu Rusije. Oligarh je medijski simpatičan naziv, da se rastegnuti u interpretaciji – od upravnog odbora velike (ruske) naftne kompanije, do (ruskog) Predsjednika/Premijera koji ima ovlasti kakve su nekad posjedovali samo Romanovi. I zvuči dovoljno daleko da o oligarhiji možemo lijepo raspredati, toj neobičnoj pojavi tamo negdje u hladnoj Moskvi.
Pojam “elektoralno” označava nešto što se bira, izbore. Elektoralna oligarhija je stručno složen naziv za ovo: svake četiri godine imate pravo na demokratskim izborima izabrati neku političku stranku koja će zatim svoj mandat iskoristiti da na ključne pozicije postavi svoje članove, progura vlastitu političku agendu i vlastite ciljeve, nevezano uz istinske interese nacije. Stranka će vlast čvrsto držati u svojim rukama, kontrolirati će sve vitalne aspekte države i prilagođavati ju vlastitom pogledu na svijet. Pri tome će interesi građana biti od drugorazrednog značaja. Njihov glas bit će nebitan u periodu između dvaju izbora, a sami građani moći će se vrlo teško ili nikako probiti mimo oligarhijske strukture vlasti.
Građani su tu zbog države, a ne obrnuto?
Oligarsi će mijenjati zakone i pravila igre onako kako oni žele, upravljat će državom kako oni žele, dijelit će proračun onako kako oni žele. Na kritiku reagirat će često neprihvatljivom drskošću i bahatošću, dajući građanima na znanje kako su građani tu zbog države, a ne obrnuto. U zaštiti svojih interesa neće se suspregnuti od guranja ruke u džep građana i vlastitog gospodarstva. U gospodarstvu, štitit će svoje prijatelje i one od kojih imaju koristi, a ostale će bez grižnje savjesti pustiti da propadnu.
Pogledajte oko sebe. Možete li sad stvari vidjeti drugačijim očima?
Robert Michels, njemački sociolog, teoretizirao je o tendenciji svakog društva da formira oligarhijsku vlast. Jedan od uzroka tog procesa je i jedna od najvećih zapreka modernoj direktnoj demokraciji – osoba sa pravom glasa je jednostavno previše da bi ih se za glasovanje moglo okupiti na dovoljno velikoj površini u razumnom vremenskom roku. Iz tog razloga nastaju političke hijerarhije, a pravo glasa se razvodnjava na jedan dan svake četiri godine, posve nedovoljno da izrazi istinsku volju naroda, ali dovoljno rijetko da omogući ograniziranje interesnih grupa i u politički prvi plan stavi njihove međusobne interakcije, a ne interese cijelog društva.
Niti direktna demokracija stare Atene nije bila imuna na pokušaje manipulacije, muljanja, tako ni na stvaranje interesnih grupa. Nakupljanje previše moći u rukama jednog čovjeka (ili deset strategoi) regulirano je čvrstim mehanizmima: mandat koji traje tek godinu dana, nakon čega ekklesia ocjenjuje rad izabranog vrhovnika, pa ako isti nije zadovoljio ima ga pravo kazniti čak i smrtnom kaznom. Oštro, ali efikasno.
Efikasno sredstvo protiv neodgovornosti
Vjerujem kako vam je odmah u umu iskočio potpuni nedostatak političke odgovornosti u današnjici, zbog čega političari rijetko bivaju kažnjeni i za najveće propuste ili pronevjere. U tom svjetlu posebno privlačno djeluje u prvom nastavku spomenuta arhaična, necivilizacijska i krajnje primitivna fora da predlagatelju lošeg zakona jednostavno – stegnemo omču oko vrata.
Direktnu demokraciju malog grčkog polisa zamjenjuje organizirana politika starog Rima – i tu nalazimo prve organizirane interesne skupine na vlasti (tj. oligarhije), primjerice veliku moć patricija protiv koje se pobunio Tiberius Gracchus. Također, u tom dugom periodu mijenjaju se i političke opcije, koje sve kasnije utječu na razvoj demokracije u zapadnoj civilizaciji.
Osim političkih, možemo povući i neke druge paralele. Primjerice, pad Rima – bolan proces koji je započeo iznutra. Atena i Rim bili su organizirani na mnogim danas neodrživim temeljima – jedan od važnih bio je i robovlasnički sustav, koji je u sprezi sa vojnim osvajanjima generirao mnogo jeftinog rada i veliki priliv dobara u zemlju. Tako nešto danas je nezamislivo, pa zato ne poznajemo pojam “ekonomskog robovlasništva", ali ni onog “običnog”. Imperijalizam, također, nismo vidjeli u posljednjih stotinu godina... ne.
No, što je zapravo uzrokovalo pad tog slavnog imperija? Razloga je bilo mnogo, ali čini se kako je poluga bila jedna jedina – ekonomska. Promatrajući ju, možemo izvući jake paralele sa današnjicom.
Uzrok propasti Rimskog Carstva
Rim je u jednom trenutku prerastao svoju snagu. Ekspanzionistička politika koja je donosila bogatstvo nije bila održiva, jer Rim iznutra nije imao neograničenu količinu resursa koji su nužni za neograničenu ekspanziju. Ogromnu granicu trebalo je održavati, a bez ulaza popljačkanih bogatstava i poreza pokorenih naroda državna je riznica počela pucketati. No, to možda ne bi bio toliki problem da se pritom vladari nisu počeli ponašati posve nerazumno. Tako je, primjerice, Neron nakon požara Rima dao sagraditi velebnu građevinu, optočenu zlatom i ukrašenu draguljima. Posve nepotrebna, ali skupocjena investicija. Oh, da, onako usput – u isto vrijeme Rim se borio sa pobunama u Britaniji i Judeji, te ozbiljnim sukobom sa Partijom. Tek tako da ne bude dosadno.
Samoubojstvom Nerona Rim pada u građanski rat, i već prve godine na vlasti se (nasilno) izmjenjuju četiri imperatora, a položaj postaje otvoren za bilo koga tko ima dovoljno moći i vojske da osvoji vlast.
No, najveći neprijatelj imperija nisu bili brzomjenjajući imperatori, već nešto što je započeo Neron, a nastavili njegovi nasljednici: generirati inflaciju.
Inflacija nije moderna pojava, očito. Nastaje kada vrijednost novcu pada. U vrijeme Rima vrijednost novca bila je čvrsto definirana količinom plemenitih metala u novčićima. Kako su rashodi imperija rasli (trebalo je održavati svu tu silnu vojsku, pa lijepiti zlatne listiće po palačama, hraniti sve zaposlene rođake i prijatelje u raznim službama, a uz sve to i narodu dati kruha i igara (inače – kvrc!), pritisak na državnu blagajnu bio je sve veći, kao i mogućnost pobune i posljedičnog – kvrc!
Imperator iz Vinkovaca
Nedostatak priljeva svježeg bogatstva imperatori su rješavali na dva načina – jedan je bio povećanjem poreza i oporezivanjem klasa koje do tad nisu bile oporezivane – tako je jednako rastrošni i vrlo ekscentrični Komodus (koji je, naravno – umoren, za sobom ostavio gotovo praznu državnu blagajnu) razrezao porez senatorima (i vjerojatno mislio kako će se živ izvući iz toga, jadni naivac). Porezni nameti natjerali su čak i neke Rimljane da sami sebe prodaju u roblje – jer robovi ne plaćaju porez. Ovu neobičnu rupu u zakonu koja je omogućavala građanima izbjegavanje plaćanja poreza ukinuo je imperator Valens (rođeni cibalaean, tj. Vinkovčan), proglasivši protuzakonitim prodavanje samoga sebe u roblje.
Drugi je bilo obezvrjeđivanje vlastitog novca. Prvi novčići imali su vrijednost u potpunosti pokrivenu u srebru, odnosno – novčić je sadržavao srebra onoliko koliko je i vrijedio. No, kako su potrebe rasle, a srebra bivalo sve manje, imperatori su se lukavo dosjetili plemenite metale u novčićima zamjeniti drugim metalima ili legurama, kako bi novčići zadržali na težini, perceptivno i na vrijednosti, ali u njima je bivalo sve manje i manje srebra. Na kraju trećeg stoljeća srebrni novčići sadržavali su samo 0.02% srebra.
Ovo bi bilo lijepo i krasno kada bi narod bio glup. No, taj prokleti plebs shvatio je kako je stvarne vrijednosti u novcu sve manje i manje, i jednostavnom ekonomskom logikom cijene roba počele su rasti kako bi uskladile stvarnu vrijednost novca sa svojom vrijednošću. To je pokrenulo spiralu inflacije koja je dovela do osiromašenja građana, kolapsa tržišta i (kao jedan od najutjecajnijih mehanizama) kolapsa samog imperija.
Za nas posebno zanimljivo, pogledate li link rasta inflacije, možete izabrati i pogled na broj provincija, koji se do urušavanja sustava utrostručio. Svaka provincija trebala je svog guvernera, njegove ljude, upravu, birokraciju, tajnicu i fikus (Ficus elastica). Neki povjesničari pretpostavljaju kako je povećanje broja provincija trebalo osigurati smanjenje moći pojedinačnih guvernera (posebno privlačan argument vladajućem imperatoru). Posljedica toga bilo je dodatno povećanje troškova države. Svaka sličnost sa našim principom “svako selo svoja općina” posve je slučajna.
Oh, kad smo već kod te interaktivne sličice – kliknite na “General model” i dobro zapamtite krivulje. Objašnjenje je jednostavno: “Kada troškovi države prerastu BDP, države mogu preživjeti samo iscrpljujući bogatstva zajednice.” Krizni porez, trošarine na mobitele, povećan PDV – kako vam to sad zvuči?
Rimljani su propali. Šuker kaže da mi nećemo.
Osvrnemo li se na cjelokupnu trilogiju, unatoč vjerojatnim nedorečenostima, pogreškama i drugim slabim točkama, vjerujem kako je više ili manje jasno što jest stvarna, direktna demokracija, a čak i površna svakodnevna analiza postojećeg političkog sustava (čitanjem dnevnih novina, primjerice) pokazuje kako zapravo živimo u tek prividu istinske demokracije, u elektoralnoj oligarhiji, gdje svake četiri godine biramo ekipu koja će onda u naše ime provoditi vlastite interese, o čemu se upravo prekrasno može čitati u novinama – tko je koga zaposlio, tko je kome namjestio posao, koja stranka neprincipijelno koalira sa kojom, koja grupa političara otvoreno zagovara korist koje grupe gospodarstvenika... uživajte u novoj spoznaji.
I, za kraj – je li zaista nemoguće ponovo imati direktnu demokraciju?
Dugo vremena odgovor bi bio – nemoguće, no ne i danas. I to zahvaljujući napretku tehnologije. Stari Grci mogli su svo pučanstvo skupiti na jednom mjestu, moderna država to nikako ne može. Odnosno, nije mogla sve do nedavno.
Izvorna demokracija je danas moguća - da li je želimo?
Rješenje je u pametno smišljenom, integriranom sustavu koji koristi moderne tehnologije kako bi svim građanima zainteresiranim za sudjelovanje u demokraciji omogućio brzo, pouzdano i jednostavno glasovanje. Za tako nešto bila bi dovoljna i inteligentna osobna iskaznica (idealno rješenje bilo bi bazirano na čipu, i koristila bi se kao sredstvo identifikacije i nositelj digitalnog potpisa) povezana sa odgovarajućim bazama podataka (policija, zdravstvo i druge službe – o uštedama u državnom aparatu koje bi se pravilnim korištenjem moderne tehnologije mogle ostvariti – bolje da i ne pričam) i kvalitetnim sustavom za elektroničko glasovanje, sposobnim podržati sve od državnih izbora do općinskog referenduma o zabrani plakatiranja lokalnog kioska. Zainteresirani građanin jednostavno sjedne za računalo, prijavi se na sustav koristeći svoju osobnu karticu, pogleda o čemu se glasuje, eventualno prouči javnu raspravu ili pojašnjenja, i kaže svoje da ili ne. I to je to.
Ovakav sustav bio bi povratak direktne demokracije. Svatko sa pravom glasa može (i treba) suodlučivati u svemu. Posve praktične prepreke koje su više od dvije tisuće godina sprječavale direktnu demokraciju moderna tehnologija može u potpunosti zaobići.
Političarima se to, dakako, ne sviđa. U jednu ruku čini njihovu funkciju redundantnom. U drugu ruku smanjuje manevarski prostor oligarhijama. Rezultat je potpuno poremećena politička karta i veliki dio moći ponovo u rukama građana.
Nažalost, stvar se vjerojatno ne bi previše svidjela ni mnogim građanima. Glasovanje postaje još jedna obaveza, a ljudi to ne vole. Dapače, često ne žele razmišljati o problematici jer ih ona uopće ne zanima, ili pak utučeno smatraju da oni ionako tu ne mogu ništa promjeniti – jer njihov glas baš ništa ne znači.
Implementacija direktne demokracije svakako bi proizvela efekt kojeg bi bilo vrlo zanimljivo gledati – što se dogodi kada pojedinac dobije opipljivu demokratsku moć u svoje ruke? Vjerojatno bi trebalo proteći nekoliko generacija da ta ideja “sjedne” u mentalni sklop društva, a dotle bi bilo zanimljivo promatrati kako društvo čini prve dječje korake, pa se netko sjeti kako bi Severina bila idealan Predsjednik, netko drugi kako bi se spor sa Slovencima dao riješiti kakvim blitzkriegom, Dalmatinci bi glasovali da se novci od turizma zadržavaju u Dalmaciji, Slavonci bi osnovali regiju u kojoj bi svi seljaci dobivali poticaj za žito na osnovu prihoda od turizma, Istrijani bi svake godine održavali referendume – jedne godine za priključenje Istre matici Italiji, druge godine za priključenje Istre matici Hrvatskoj...
Šalu na stranu, direktna demokracija je fantastična stvar koju treba shvatiti posve ozbiljno. Izvanredno oruđe, ali prvo bismo ga trebali naučiti koristiti. U međuvremenu nagledali bismo se grešaka i apsurda, ali vjerojatno ne puno više od političara koji nam se danas nude kao mudri i nezamjenjivi spasitelji nas bedastih od samih sebe. Što ćemo potvrditi tako da ih – izaberemo.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
