Nije jedini – čini se kako strašne individue sa Facebooka prijete i Predsjedniku Srbije Borisu Tadiću.
Kako se postaviti prema ovome? Da, dragi moj gospodine Mesić i cenjeni gospodine Tadiću, ono što možda niste do sad uočili, građani obje te ubave zemljice već dugi niz godina posve neometano, pred nosom nezainteresirane države, šire govor mržnje, rasnu, nacionalnu i spolnu netrpeljivost, o vjerskoj da se i ne govori!
Istina, sam Mesić otvoreno kaže kako ga ne plaše zaista te huškačke grupe na Facebooku; dapače, čini se kako i sam Stjepan Mesić ima više od jednog profila na Facebooku – pa sad vi znajte kojeg Mesića treba mrziti!
Zaista, prijetnje smrću Mesiću ili Tadiću preko Facebook grupe zaista su infantilne (detinjaste). Politička oporba, ma kakva bila, neće se baviti takvim gluparijama. Mafija posve sigurno neće najavljivati svoje poteze na takav način (što fali tradicionalnoj konjskoj glavi u krevetu?). Teroristi ne najavljuju već se dižu u zrak. Tko, dakle, objavljuje prijetnje na Facebooku? (*)
Glupani, mlađarija i besposličari, rekao bih. Ili pak likovi koji na takav način žele postati poznati, pa makar (ili upravo zbog toga) odigrali glavnu ulogu u izravnom TV prijenosu upada specijalaca kroz prozor/vindouz dvanaestog kata nebodera/solitera kakve socijalističke građevine za radničku klasu, te spektakularno iznošenje polugolog terorista koji, onako sa lisicama vezanim rukama za leđima, pokušava mahati prema kameri i pozdraviti mamu i rodbinu.
No, dobro je što je Mesić prijavio prijetnje smrću, ma kako neozbiljne one bile. To si možda kao Predsjednik nije mogao priuštiti, no kao ex-Predsjednik Hrvatske (a još uvijek živ!) ima dovoljno autoriteta za pokazivanje prstom; ovaj put pokazao je prstom na jedan puno veći problem kojeg je Facebook gluparija samo debilan simptom: kronični govor mržnje na Internetu.
Ako ste iole ozbiljniji stanovnik Interneta i uronjeni ste u tu (sad već poprilično masovnu) subkulturu ljudi koji na Internetu žive neki svoj paralelni život, vjerojatno ste bili u prilici vidjeti svašta. Ima tamo prekrasnih ljudi koje je uvijek lijepo upoznati i još bolje imati za prijatelje. Ima tamo ponajviše prosječnih, ljudi koji gledaju svoja posla, koji se povremeno malo druže i relaksiraju. No, ima tu i onih koji su pronašli izvrstan medij za svoju mržnju i šovinizam.
Oni nisu većinski stanari Interneta, ali kao i u stvarnom životu, ta manjina je iznimno glasna, pa se čini kako ih ima više nego što bi ih stvarno bilo kada bi na Internetu postojao sustav koji bi ih mogao dovesti pod kontrolu, kakav (recimo) postoji u stvarnosti.
No, na Internetu policije nema. Tamo je posve normalna pojava nekome spomenuti majku, sestru i još barem pola rodbine. Opaliti nekoga kakvim nacionalističkim ili rasističkim atributom – nema problema. Javno pričati na koji bi sve način mučio ili ubijao ljude druge vjere – o, da – i toga se nađe!
Političke grupe i forumi prepuni su govora mržnje i uvreda najmaštovitijih. Religijske grupe jednako tako – u nekom čudnom twistu sotonisti na Internetu imaju inicijativu, pa je bolje reći da si ateist nego da si kršćanske orjentacije. Hrvati i Srbi i dan danas “ratuju”, nastavljaju rat drugim sredstvima (kako je to rado znao reći pokojni Tuđman, ne znam je li i pokojni Milošević imao neki sličan izraz). Zagrepčani i Splićani – sva sreća pa nije moguće kroz telefonsku paricu zgrabiti nekoga za gušu.
Svi se na takvom Internetu osjećaju toplo i ugodno, i spremno svoju mržnju šire, njome zrače, u njenu mrežu hvataju sebi slične, pa u tom toplom stajskom gnoju svi oni na neki način uživaju.
Kada bi na tome ostalo, kada bi čovjek koji mrzi našao drugog čovjeka koji mrzi, pa kad bi oni svojom mržnjom hranili jedan drugoga, to ne bi bio problem. No, mržnja ne funkcionira tako. Mržnja se želi širiti, njoj su uvijek slađi oni neki novi. Pa ćemo mrziti manjine, obojene, feministkinje, komuniste, partizane, četnike, ustaše, homoseksualce, pedere, lezbe, pedere, crnce, jesam li spomenuo pedere?
Eh da, čini mi se kako više ne mrzimo toliko Židove... barem ne javno. Što se dogodilo? Jesmo li konačno riješili njihovo pitanje, ili smo postali tolerantniji? Sudeći po tome koliko mrzimo sve ostale, sumnjam. Možda smo samo prešli u ono neobično stanje kada se Židova plašimo – jer opasni su oni... i u skladu sa dugom tradicijom “biciklizma”, pognuti smo pred onima koje smatramo opasnima, dok pritom nemilosrdno gazimo sve za koje smatramo kako nam ne mogu uzvratiti?
Kako god bilo, činjenica je da zaista imamo problem govora mržnje i njegovih derivata na Internetu. Jedan od uzročnika tog problema lažni je osjećaj sigurnosti kojeg Internet pruža svojim stanovnicima; mnogi od tih ljudi koji pišu poruke mržnje uvjereni su kako ih lažno ime ili kakav slučajan nadimak čine anonimnima i neuhvatljivima, pa bez straha od kazne mogu se prepustiti i najnižim strastima.
No, to je pogrešno – za valjanu anonimnost na Internetu treba se dobro potruditi, i pritom imati na umu da niti jedan sustav ne garantira potpunu zaštitu. Neiskusni i naivni govornici mržnje tako su zapravo u prilici da policija, koje na Internetu nema, ali u stvarnom životu itekako ima – može saznati tko su.
Kad bi to policiju zanimalo, naravno. Policija je, realno gledajući, jako zauzeta puno stvarnijim problemima kriminala i nema resursa uvoditi reda i na Internetu. S druge strane, policija je često nezainteresirana za stvari koje se tamo događaju, smatrajući kako se njih to ne tiče.
Tako prva i jedina linija obrane ostaju “abuse službe” ISP-a, a to često ispadne sporedni posao nekog informatičara koji često i sam ima problema sa zaokruženim shvaćanjem pojma “govor mržnje”, a pritom je opterećen drugim, za ISP važnijim poslovima. Nažalost, praksa pokazuje da, baš kao što policija reagira tek kad Mesić prijavi prijetnju smrću preko Interneta, tako i abuse služba ISP-a reagira tek kad se potegnu veze “odozgora”.
U međuvremenu, govor mržnje cvjeta. I što je opasnije – postaje normom komunikacije na Internetu. Želite li vlastito djete pustiti među takvu rulju? Hm, netko možda i želi...
Nažalost, nemam jednostavan odgovor na ovaj problem: ni Hrvatska ni Srbija nemaju državni aparat koji bi bio u stanju pravilno i kvalitetno razrješiti niz rupa u zakonima, sudskoj i policijskoj praksi, te najzad i poraditi na svijesti svakog pojedinog građanina(!) - kako bi se govor mržnje shvatio kao nešto što valja iskorjeniti: kao i svaki drugi korov koji, dok gospodar spava, za čas obraste i vrt i voćnjak.
(*) Moram priznati kako mi je čak na neki način drago što se takve svinjarije najviše primjećuju baš na siteu kojeg smatram najvećim parazitom produktivnog vremena...
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
