Iako je američki predsjednik Bill Clinton nakanio prošlotjednim posjetom Californiji, primarno Los Angelesu, skupiti novac i povećati sklonost svojoj Demokratskoj stranci, to se pretvorila u neočekivano držanje lekcije hollywoodskim moćnicima koji su u utrci za profitom potpuno izgubili kriterije forsirajući nasilje, brutalnost i krvoločnost.
Clinton je naglasio da je ponuda američke industrije zabave sasvim sigurno jedan od uzroka čestog nasilja u američkim školama, koje je zadnjih mjeseci poprimilo zastrašujuće razmjere s teškim posljedicama.
Zato je zaključio da je ta industrija prepuna slika nasilja i oružja, pa je krajnje vrijeme da se to prestane tako napadno prikazivati budući da su takve scene izazov i motivacija dijelu mladeži.
Clinton drži da valja prestati s brutalnostima i nasiljem u filmovima koji su lako dostupni djeci u kinima, na videu ili televiziji, pa se bez kriterija mogu poistovjećivati s pojedinim likovima i oponašati grubosti. Clinton je time očito potaknuo čišćenje američke filmske i cjelokupne zabavne industrije od loših utjecaja na mladež.
Makar nisu jedini krivci, kreatori hoolywoodskih proizvoda jamačno snose velik dio odgovornosti za ono što se događa u mnogima filmskim pričama koje ne samo da potiču nego i nude nasilničke obrate ponašanja kao jedini mogući izlaz iz konflikata ili problematičnih stanja, dajući mladima lažna rješenja, papirnate heroje i opasne ideje.
Clintonova opomena trebala bi poslužiti kao dobro uputstvo i u našim krajevima, posebno distributerima i prikazivačima koji donose filmove na hrvatsko tržište, nudeći djeci i mladeži najrazličitije, ponekad i vrlo problematične filmove.
U strahu od podsjećanja na komunističke zabrane, u nas je sada sve dozvoljeno, a to se poglavito odnosi na video-industriju koja uvozi čak i najgore smeće. Zato je krajnje vrijeme da se poslije suzbijanja piratske proizvodnje, koja se pokazala uspješnom, krene i u nadzor video-uvoza.
Time bi se očistilo tržište od nasilja, gluposti i primitivizma kojima je sada pretrpano. Istodobno, treba upozoriti roditelje koji ne samo da moraju nadzirati što njihova djeca izabiru u videotekama nego se i samokritično zapitati nisu li ponekad (ili često) i oni poticatelji gledanja problematičnih akcijskih, ubilačkih i borilačkih gluposti, kojima su se opravdavali potrebom za »relaksacijom«.
No, djeci to nije relaksacija - nego škola loših primjera iz života čijim putovima mogu svakog trenutka krenuti.
