Trijumfalizam seže mnogo dalje od činjenica; tako je primjerice u Zagrebu, od ukupno 721.484 birača, na glasovanje izašlo 300.828, ili 41,69 %. Od tog broja, sa svojih 48,54%, pa da je i polovica, ispada da je za Bandića glasovalo oko 146.000 građana Zagreba. Zgodno. Niti dva puta više od broja potpisa koje su pred koji dan sakupili zagrebački studenti, potpisa koje su im dali građani u znak podrške njihovom protestu. Njih, međutim, nitko ni da sasluša, dok će Bandić, kako stvari stoje, sa svojih 146.000 glasača, što kumova i kumica, što dužnika i gradskih, to jest njegovih dužnosnika i službenika, a i uz podršku još formalno njegove partije, krivo nazvane socijaldemokratskom (a možda je to ipak HDZ?), ponovo zajahati na kičmu svih građana.
Dobro, to je demokracija, takva kakva je, i pravila igre se moraju poštovati, premda bi se, da su studenti u pitanju, reklo da istupaju u ime "šake jada". Da će se, kako već slušamo, i natezati, da ne kažemo silovati činjenice ne bi li ispale drugačije, i to spada u (ne)kulturu naših izbora, i kako rekosmo na početku, nije neka novost. Ima li onda uopće nešto novo u ovim izborima? Ima. Proglašavanje uspjeha, ne njegova puka najava, čak i prije, cijelih deset dana prije no što su izbori uopće održani, i to, da bi se pribavila ozbiljnost, uz pomoć statistike.
Statistika je gotovo kao nevinost bez zaštite. Lijepo se sve izbroji, popiše, ukrsti brojke na cijeli niz zanimljivih načina, još to sve skupa nacrta u dijagrame, razne četvorinice, kružiće i krivuljice, ali badava sve kad se nad svu tu nevinost nadvije interpretacija. Istina, i sama statistika interpretira zbilju, ovisno što sa čime dovodi u odnos, što uzima kao referentne veličine i osnovne skupove iz kojih se računaju udjeli, i tomu slično. Interpretacija može biti znanstveno odgovorna, objektivna, kritička, ali i nešto svemu ovom pobrojanome suprotno.
To suprotno, to su oni znameniti primjeri kad, uzmimo, naša policija izvještava o svojem radu i pritom je uvijek uspješna. Veća uspješnost u suzbijanju kriminala, nakon čega slijedi postotak; veći broj riješenih slučajeva, opet s postocima, i slično. Kad se međutim malo poviri u to što su to suzbili i riješili, ispadne da su uspješno polovili obijače trafika, priveli više nasilnih pijandura, otkrili cijelu međunarodnu mrežu krivolovaca na ptice pjevice, i tako dalje u tom smislu. Veliki, mafijaški kriminal, velike ubojice… statistički gledano ispada nebitno, njih je malen broj. Ako prihvatimo da statistika ne laže, netko ipak laže.
No, vratimo se izborima i izbornim uspjesima. Izborni uspjeh i prije samih izbora proglasio je naime Vladin ured za ravnopravnost spolova objavivši slavodobitno svoju "analizu" o spolnoj raspodjeli na kandidatskim listama za predstavnička tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, iz koje je, kažu, "vidljivo da je došlo do povećanja udjela žena na izbornim listama". "Analiza" se međutim sastoji od pobrojanih i u postotke prevedenih brojeva kandidiranih žena, za što se i nije trebalo osobito mučiti, jer je to posao Izbornog povjerenstva (koje ga je i provelo). No Vladin ured je sam brojao i prebrojavao, što je trebalo imati funkciju znanstvenog aparata, pri čemu se sve svelo na iznošenje brojčanih podataka koji, kažu u Uredu, pokazuju "vidljivo povećanje udjela žena na izbornim listama".
Slijedi potkrepa podacima, pa je tako zabilježeno "najveće povećanje na izbornim listama za županijske skupštine i Gradsku skupštinu Grada Zagreba od prosječno 28,3 % kandidatkinja, što je za 6,6% više u usporedbi s prošlim lokalnim izborima 2005. godine, na kojima je bilo kandidirano 21,7% žena". Pa onda još u sličnom revijalnom tonu, "za mandate u općinskim vijećima natječe se 20,4% žena, što je povećanje od 4,3% u odnosu na protekle lokalne izbore, na kojima se natjecalo 16,1% žena… Na lokalnim izborima 2009. godine za županijske skupštine, gradska i općinska vijeća sudjeluje ukupno 47.274 kandidata/tkinja, od čega 11.452 žena, odnosno 24,2%, što u odnosu na udio kandidatkinja od 19% na lokalnim izborima 2005. godine predstavlja ukupan prosječni porast za 5,2%". I tako dalje i tome slično.
Nakon što je raspon od 4,3% do 6,6% proglašen "vidljivim povećanjem", slijedi podsjećanje da izbori ipak tek predstoje, pa je svemu dodano malo analitičke skepse u inače pravom moru vedrine i optimizma. Kažu iz Ureda, "Unatoč pozitivnom trendu zabilježenom na izbornim listama za predstavnička tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, za konačnu procjenu napretka u području sudjelovanja žena u političkom odlučivanju na lokalnoj razini potrebno je pričekati završne rezultate svibanjskih lokalnih izbora".
Tko tu koga i zašto u ovoj najnovijoj vratolomiji Vladinog ureda za ravnopravnost spolova?
Prisjetimo se, nema tome tako davno da je izglasan impotentni zakon o uvođenju rodnih kvota od obaveznih 40%, ali on sljedeća tri izborna ciklusa ne obavezuje nikoga ni na što. A kada i počne, za sićušnih osam godina, "drakonske" kazne za nepoštivanje bit će u visini trinkgelda predsjednika neposlušne stranke.
Vladin ured za ravnopravnost spolova, umjesto da se makar pokuša izboriti za efikasni zakon, da prigovori i podastre podatke o malom udjelu žena u lokalnoj i regionalnoj politici pozdravio je taj zakon, a sada dapače, te iste niske postotke prikazuje kao uspjeh. No od vladinog ureda, pa i da je puno bolji od ovoga, nije za očekivati pobunu, no što je uradila ona birokratizirana šaka ženskih nevladinih organizacija, koja "niti pisnu, niti zubim’ škri’nu". Možda je i bilo piskutanja i škrgutanja u intimi ureda, samo što to nitko vidio niti čuo nije.
Na tu bijedu politike i sveopćeg muka i vladinih tijela i takozvane ženske scene tvrditi da je "vidljivi napredak", primjerice, 20,4% kandidatkinja za općinska vijeća danas, naspram 16,1% koliko ih je bilo na izborima 2005., neinteligentno je i/ili bezobrazno. Radi se naprosto o jeftinom triku pretvaranja mane u vrlinu.
Ako Vladin ured o ženskoj politici pojma nema, o čemu postoje premnogi dokazi, sva je prilika da je slično i s nevladinom ženskom "scenom". Jer uopće ne treba biti feministkinja, dovoljno je biti prosječno inteligentna (ili barem s nešto pročitanih feminističkih i drugih knjiga u životu), pa znati da je u konačnici broj izabranih uvijek manji od kandidiranih. Pomaže i obična logika. Tako, ako je između 30 kandidata/kinja 5 žena, izabrano ih može biti samo toliko ili manje od toga broja, što govori da je ta brojka ujedno i gornji limit. Sam udio kandidatkinja na listama ništa još ne govori čak ni o formalnom udjelu žena u lokalnim i regionalnim vlastima, jer uz spomenuti gornji limit, žene su još i najvećim dijelom, bože prosti, "ukras" na listama i u pravilu su smještene na onim najnižim mjestima, onima, sa kojih se gotovo sigurno ispada.
Zbog čega Vladin ured i njegovi ženski nevladini sateliti to previđaju? Ako možda ne razumiju, valjda se moglo naći nekoga tko bi im mogao objasniti. Ali ne radi se (samo) o previdu ili nerazumijevanju. Riječ je primarno o potpunom nedostatku interesa, znanja i istinskog uvjerenja, iz čega slijedi još jedan, također važan razlog, a to je zadržavanje stolica u lukrativnim uredima za jedne, ili dobivanju novca za projekte, akcije itd. za druge. Kako bi to naime izgledalo da nakon predizborne kampanje koju je proveo Ured za ravnopravnost spolova i pridruženi sateliti, u što se utuklo mnogo para i nimalo kritičke političke misli, a boga mi niti umjetničkog talenta, ispadne očigledno da žene u političkoj sferi stoje na istom mjestu, postojano kano klisurine. Da godinama, decenijima imamo skakutanje brojki i postotaka više-manje oko iste razine, 17% na 5%, pa do 19%, pa 23%, potom natrag na 20% u razno-raznim predstavničkim tijelima, od Sabora na niže.
Zovu to staklenim krovom - barijerom za napredovanje žena koja uporno postoji premda su one formalno ravnopravne. Samo, na njega se ne juriša muljanjem sa statistikama i cirkusantskim spotovima Ureda s muškim zborovima koji mumljaju i Ćirom Blaževićem (nije crna šala, crna je istina) koji šušljeta, kampanjom koja bi trebala zagovarati žene, a temelji se na seksizmu (o čemu se uostalom već i pisalo). Uz to gledamo dozlaboga neinventivan spot grupe CESI u kojem mlada žena, kao na Plivinim reklamama, govori koliko žena ima, nema, ima… spot toliko provokativan da bi ga u slučaju nesanice trebalo gledati prije spavanja (asocijacija s Plivom, eto, nije slučajna). Našao se tu i čudesno domišljat letak Centra za ženske studije u kojem se riječ jednakost razlaže na jedna-kost, pa se rastežu pileća krilca, jer se valjda o tome radi u neravnopravnosti, o natezanju oko jedne kosti.
Premda sve to košta, i pileća krilca i tv uspavanka i seksistički Ćiro&Co - neka košta, ionako ne plaćaju one, plaćamo to svi mi, a i što je to u usporedbi s Pelješkim mostom? Međutim, ključno je pitanje gdje se zagubio feminizam, da li je ikome doista još do ljudskih prava žena? Shvaća li se da proboj kroz stakleni krov traži preokret, a ne lagano dotjerivanje sadašnjeg stanja? Želi li još itko pravedno društvo u kojem će žene doista imati svoj udio u vlasti i odgovornost, gdje će uzeti jednako učešće u upravljanju društvenim poslovima?
Izgleda da se ipak ostvarilo crno predviđanje jedne kolegice o abdikaciji feminizma u Hrvatskoj. Baš kao u srednjem vijeku, hrvatske feministice okupljene u birokratizirane organizacije koje nisu više u stanju skupiti trideset žena s ulice da bi demonstrirale za, recimo, 8. mart, odustale su od svojih, nije pretjerano reći, historijskih ciljeva da zahtijevaju dubinske društvene promjene, u formi imaginacije, ideja, kritike, pobune, subverzije, protesta, i sve to predale u ruke vladinih ureda, odbora, savjeta i koječega još, baš kao u ruke vladara. Zauzvrat, vladari/uredi/odbori/savjeti su sada oni koji određuju teme, interese, određuju kako će se i u što zahvatiti akcijom i dubinu zahvata, oni su ti koji pišu scenarij prema kojem glumi feministički lutkarski teatar.
