Što mi je bilo smiješno? Pod izvrsnom filmskom šminkom u odlično kadriranim prizorima s velikog platna zurile su u mene oči Nevena Aljinovića Tota, čovjeka s kojim sam ranih devedesetih dijelio sve ono dobro i zlo koje čovjek može podijeliti u sustanarskom odnosu jednosobnog stana. Bez obzira na filmsku magiju, teško je othrvati se tome.
Dvadeset godina kasnije, nakon uloge u izvrsnom biografskom dokumentarcu Ime majke naranča Jasne Zastavniković, bavljenja amaterskim kazalištem i nastupom u nekoliko indie-trash filmova, Tot se pojavio u svojoj prvoj velikoj filmskoj ulozi, tumačeći ulogu našeg vojnika u austrougarskoj vojsci koji se budi na poprištu krvoprolića u Galiciji 1915. godine. Teturajući po rovu, uzima s mrtvaca časničku odoru, s kojom uz vojnu pločicu preuzima i njegov identitet, zapisan na komadiću papira. Tako postaje vodnik Josef, prvak Carstva u mačevanju.
Nije Aljinović Tot ovdje jedini debitant u igranom filmu, jer vrlo dobru režiju s upravo odličnim prizorima bitaka potpisuje 39-godišnji Stanislav Tomić. Njega ne poznam, ali databaza Film.hr-a otkriva da je čovjek strpljivo čekao svoju priliku, radeći na izradi animiranih filmova u Zagreb filmu tokom studija na ADU i asistirajući pokojnom Zoranu Tadiću u Trećoj ženi. Biografija dalje otkriva da je s Daliborom Matanićem i Tomislavom Rukavinom dobitnik prve nagrade publike na studentskom festivalu F.R.K.A. 1998. za omnibus Metropola, s kojima je radio još nekoliko dokumentaraca, te je 2003. snimio cjelovečernju zatvorsku priču u produkciji HRT-a.
Što reći o Josefu? Odlična kamera i moderna režija, hrabra stilizacija s vidljivim utjecajima holivudskih ratnih uspješnica, izvukla je maksimum od glumaca. Bojan Navojec sa svojim jezikom krležijanskog soldata, Ivo Gregurević kao čerkeski poglavica, Dražen Šivak kao ruski kapetan, Alen Liverić kao austrougarski natporučnik Tiffenbach i Kiki Ugrina kao njegov revni posilni, svi redom ostvarili su uloge kojih se nitko nigdje ne bi posramio. Dapače!
Ovdje sada dolazi red spomenuti trećeg debitanta u filmu. Odabir Marka Perkovića Thompsona kao "skladatelja", koji se čak pojavljuje u par kadrova sa šljemom na glavi te karakteristično (i neprimjereno općem tonu!) zaurla song na odjavnoj špici, vjerojatno se može objasniti željom da se u kina dovuku oni slojevi publike koji pune dvorane na njegovim koncertima. Osobno, da nije prvospomenutog debitanta, nikad ne bih otišao pogledati taj "film s Thompsonom". I pogriješio bih! Ovim filmom, nadajmo se, otvoren je prostor generaciji koja je naučila kako solidno prikazati rat bez patetike i propagande, ali i prenijeti poruku potpune besmislenosti svega toga. Lekcija koju smo, nadajmo se, naučili svi mi. Ako nismo, vidjet ćemo se u sljedećem ratu.
Josef će se prikazivati u Kinima u Zagrebu, Splitu i Osijeku od 22. rujna.
