Kako smo se proveli na InMusicu vol. 1

Priznajem, priznajem, ja sam siromašni papak koji do sad i nije imao prilike putovati svijetom i posjećivati glazbene festivale (jedan :( za to), ali mi se po ovim domaćim iskustvima čini da je kod festivala fora u tome da je sam događaj, hepening ili kak se to već zove puno važniji od glazbe same. Što je u jednu ruku šteta jerbo ja stvarno volim muziku, al na jedan način je okej jer ti posjet jednom malo većem glazbenom festivalu pruža sasvim različito iskustvo od posjeta "običnom" koncertu. Za početak, puno te više bole noge i leđa od pustog hodanja i stajanja.

Dan je počeo s panikom koju je, kao i obično, posijala sumnjiva organizacija poznata pod imenom Državni hidrometeorološki zavod. Vakula i prijatelji zvali su kišu, vani je bilo sparno, pa smo prije koncerta uzaludno tražili kabanice. Neki su forumaši zbog najavljivanog nevremena razmišljali o prodaji svojih karata, a neki su ih fakat i prodali. No, kad smo zaključili da smo slatki, al nismo od cukra i sterali DHZ tamo di mu je i mjesto put ka dobrom provodu bio je otvoren.

Do Jaruna se stiglo prilično brzo, tamo nas je čekao autobus koji je vodio do ulaza festivala (fala k da se netko ovog sjetio), zamijenili smo karte za narukvice, provukli se kroz horde mrzovoljnih redara i konačno se došetali do glavnog stejdža.

Na glavnom stejdžu - Lilly Allen. Meni je Allright, still baš jedan simpatičan album i Lilly Allen mi je bila simpatična, al je nastup bio ubi bože dosadan. Na prvoj stvari tonac je nabrijao baseve pa mi se činilo ko da sam na koncertun Sunn 0))), a ne neke nahajpane britanske pop zvijezde, no kad ih je čovjek konačno stišao koncert se pretvorio u ravnu crtu. Dobro, dobro, lažem ko i obično, budući da su Allenica i bend bili zanimljivi kad bi se upustili u nekakav freak out u kojem se ona igrala Kaoss Padom, a ritam sekcija klala i ubijala, no to se dogodilo samo tri puta i na samo par minuta. U tim je periodima Lilly Allen zvučala ko nabrijani LCD Soundsystem, no ostatak je bio davež i dosada, čak su mi i hitovi zvučali mlako. Do kraja koncerta ostala je samo nada da će cura pokazat ono malo sisa šta ima, al svirka je počela oko sedam popodne i valjda je bilo prerano za takve egzibicije.

Nakon Allenice prošetali smo se do Hatebreeda gdje su metalci još jednom dokazali da su najbolji od svih sterotipnih tipova publike - simpatični, pristupačni, neopterećeni i uživljeni. Ja vam se u metal baš i ne kužim, ajd volim ove fensi bendove poput Convergea, Mastodona i Dillinger Escape Plana, a i Slayer su mi zakon, no činilo mi se da Hatebreed stvarno dobro prže (ili kako se to već kaže). Pri tom smo uživali u nastupu jednog razvaljenog 45-godišnjaka koji se savio u leđima, na pozamašni trbuh stavio dva piva i petavao roge 20 godina mlađim klincima koji su ga fotkali i onda se nastavili razvaljivati na Hatebreedovce. Bio je to jedan tipičan metal koncert za mene - zabavan, urnebesno smiješan i jako kratak.

Na Hatebreedu se ostalo 10-15 minuta i onda se otišlo pišat, no nesreća je bila u tome što su WC-i bili točno nasuprot Nokia stejdža na kojem je nastupala Rokia Traore.
Evo, ja sam tolika seljačina da stvarno ne razumijem taj world music. Meni to sve zvuči ko jedno teško preseravanje koje je jednako dosadno ko reggae i trance, samo što još sadrži tu jednu hoch, multi-kulti notu. Tako da sam tih 10 minuta na travnjaku ispred WC-a proveo u potpunoj agoniji, još kad je žena počela pričati o važnosti migracije za Afriku došlo mi je da odmah migriram u vječna lovišta.

No, nakon te muke Isusove došli smo na Kraftwerk (sa skupim no jako ukusnim hamburgerom u rukama), a starkelje iz Dizeldorfa ekipi su pružile najbolji nastup i najbolju svirku na čitavom koncertu. Prvo, sama činjenica da ste na koncertu benda koji je stvorio ne samo žanr već čitavu granu pop muzike dovoljna je da vas raspameti, a kad vidite kako je ekipa taj nastup odradila... Savršena scenografija, nevjerojatne projekcije i te sjajne, sjajne pjesme. Ah. Ljudi su čak singalongali na Autobahn, skupno se derali na The Model, te koristili milijarde mobitela dok je pičila Radioactivity (što je valjda samo meni bilo smiješno). The Robots će vjerojatno ostati nešto najbolje što sam ikad vidio uživo, a ostatak bisa smo nažalost propustili jer smo žurili na Yeah Yeah Yeahs.

Na Nokia stejdžu dočekala nas je iznenađujuća gužva i poprilično tanak i šupalj zvuk. Karen O i ekipa dali su sve što su imali, no meni to osobno nije bilo dovoljno. Najviše me smetalo to što su pičili većinu stvari s novog albuma koje mi bez svih onih slojeva elektronike nisu bile nešto, no ne mogu reći da mi nije bilo dobro. Ne znam jesu li u prvih 20 minuta koje smo propustili svirali nešto više stvari s prvog (Rich i Pin, koje su mi dvije njihove najdraže stvari), al ako nisu shame on them. Svejedno, Gold Lion, Runnaway i posebno Date With the Night su bile super, no od ovog sam nastupa očekivao malo više.

Nakon YYY krenuli smo na Franz Ferdinand, no umor je već napravio svoje pa sam jedva stajao na nogama. Odlučili smo ne probijati se kroz gužvu i Kapranosa i ekipu gledati iz daljine iz koje se činilo kako su momci stvarno uživljeni u to što rade. Za razliku od YYY Franceki su pičili samo hitove, umiljavali se publici tečnim hrvatskim, a za razliku od zadnjeg nastupa u Hrvatskoj ovaj su put natukli dovoljno novaca da slože scenografiju dostojnu benda takve veličine. Na Škotima je dakle bilo veselo, simpatično i tome slično, ali ništa više od toga tako da smo se pred kraj pokupili i otišli doma.

Danas se puno očekuje od Art Bruta i Trickya, a vjerojatno će se poslušat i Editorsi, N.E.R.D., nešto malo Mobya te Adrian Sherwood, pa ako vas zanima što imam napisati o tome navratite sutra. Tschus!