Povremeno sam nailazio na raznorazne priče o auto servisima. Iako osobno nikad nisam imao problem sa servisima niti sa serviserima, osim možda ponekad malo preplaćene usluge, priznajem kako sam upoznat sa pričama o neobičnim sudbinama automobila na servisu.
U neku od tih kategorija svrstao bih i moje nedavno iskustvo. Riječ je o vozilu roditelja moje dignitetnije polovice. Mali, ne pretjerano voženi Hyundai Accent počeo je iza sebe bacati oblake gustog crnog dima. Izgubio je snagu. Tužno je promatrao, parkiran pred zgradom, druge zdrave i vesele automobile kako susjede svakog jutra odvoze na posao. Jednog lijepog jutra otšlepali smo ga u auto servis. Ovlašteni. Sa auto kućom u sklopu servisa. Tamo ga je dočekao striček serviser, otvorio haubu, rekao da kaže “aaaaa”... pa se okrenuo prema meni i najavio popravak u roku od par dana.
Par dana je prošlo, i baš jučer ujutro odemo po autić u “autokrankenhaus”. Ništa strašno, kaže serviser, bio je pun čađe, klapne su se zaštopale, to smo sve očistili, radi kao nov, nema nikakvih problema. Cijena servisa – prava sitnica. Par sati rada, malo benzina za čišćenje.
Isprobamo, i gle – pali od prve. Iz auspuha tek malo primjetan bijeli dim, posljedica startanja hladnog motora. Sve u redu, dakle. Motor vuče, automobil ne baca poput uspaničene sipe u crnilo vozila iza sebe. Servis ajnc-a.
Svratimo tom prilikom i do stričeka auto-obućara da vozilu stavi zimsku obuću. Neki nizozemski proizvođač auto guma ove godine bio je prvak po ADAC-ovom testu zimske obuće. Gume svježe, još se osjete po sumporu od vulkanizacije, tek uvezene u Hrvatsku. Dok obućar mijenja obuću, mi prošetamo do restorana.
U restoranu – iznenađenje. Bolja polovica sva začuđena otkrije kako je prometna knjižica – potpuno mokra. Ali – potpuno. Ne vlažna, ne pokisla, već potpuno mokra. U prometnoj bila je i mala zelena polica, također sva navlažena. Izvadim ju nekako, pokušam raširiti listove, listovi se naravno raspadnu po perforaciji. Raspala bi se i prometna knjižica da ju na okupu ne drži plastična košuljica.
Ostavimo mokru prometnu i sad već pojedinačne listove police na radijator da se osuše dok mi ručamo.
Nakon ručka, pokupimo vozilo sa novim gojzericama i odvezemo se. Parkiramo.
I tada dobijem priliku prvi puta toga dana pogledati prednji dio vozila. A tamo – nešto neobično.
Prednji kraj poklopca motora izgleda kao da je na njega sjeo netko zadnjih džepova punih oraha. Nepravilna, grupirana udubljenja, slična oštećenju od tuče. Kojih to vozilo već ima otprije. No, ovo jest nešto novo. Bolja polovica također gleda, nije joj jasno. Zovemo njenu majku, primarnog vozača vozila. Žena – nikad čula za nekakva oštećenja. Gledamo malo bolje, a prednja maska baš i nije kakva je bila. Istina, u jednom je komadu, ali ispod desnog fara plastika je pukla, a ispod otvora za hlađenje napukla je – boja. U donjem dijelu prednje maske, s jednog kraja na drugi kraj protežu se crte raspucane boje, onakve kakve obično nastanu kad se plastika izvija, pa kruti sloj boje ne može pratiti uvijanje. Prednja tablica kao da je malo udubljena.
Gledam to oštećenje i ne razumijem kako je moglo nastati. U slučaju malo jačeg udarca, plastika bi pukla, ne bi se samo raspucala boja. U slučaju struganja, ne bi pukla plastika ispod fara. I opet, nešto je moralo napraviti oštećenje na poklopcu motora. Udarac u pješaka posve sigurno napravio bi veće udubljenje, a sumnjam da postoje veseljaci koji pune zadnje džepove hlača orasima i iz objesti sjedaju po haubama.
A tu je i misterij mokre prometne knjižice. Kako bi ona mogla postati mokra? Od čučanja u ladici auto servisa?
Zaista, pravi misterij dostojan Agathe Christie. Svi elementi thrillera su tu – vozilo sa oštećenjem na haubi, mokra prometna knjižica, samo još nedostaju tijelo bogatog strica i naravno – butler.
Šalu na stranu, ovo jest neobična situacija. Nažalost, obzirom da smo oštećenje primjetili prekasno, možemo se žaliti upravi vodovoda. Vjerujući u stručnost i sposobnost ovlaštenog Hyundai auto servisa, nije nam na kraj pameti bilo da bi nam vratili oštećeno vozilo. S druge strane, možda ti ljudi nisu ništa krivi. Iako jest posve moguće kako je neki nadobudni momak iz servisa uzeo vozilo kako bi se njime odvezao kući, pa usput svratio do nekog kafića, malo se natankao gorivom tamo, pa kasnije malo “kucnuo” vozilo ili učinio neku drugu nepodopštinu (“Mič' se baba s'ceste!”) – to nije jedini scenario.
Auto je bio na parkiralištu, netko se mogao posve slučajno nasloniti na haubu. Možda je Garfield hodao po njoj.
Vrag bi ga znao. Kako god bilo, oštećenje nije alarmantno i nema smisla zbog toga se uznemiravati. Muči me drugi problem – izgubio sam povjerenje u servise. Možda ga nisam niti trebao imati, ikad – ali eto. Servis mog automobila (Peugeot), jednako tako ovlašten, svaki put prilikom preuzimanja vozila dokumentira oštećenja pred vlasnikom. Hyundai servis to nije učinio. Loša praksa, jer da smo problem uočili još na parkiralištu servisa, bilo bi veselja – bili oni krivi za oštećenje ili ne.
Osobno, smeta me promjena vlastitog stava. Bio sam sklon vjerovati servisima i predavati im vozilo sa punim povjerenjem. Nakon ovoga slijedi inspekcija vozila nakon bilo kakve intervencije. Ovlašten ili ovlašteniji, servis vozila od sad mi je u kategoriji stvari kojima diplomatski rečeno: treba pristupiti s oprezom.
