Tvrtke režu i na informatici
Čim se maknemo od blještavih konferencija i izjava za tisak suočit ćemo se sa činjenicom kako je informatička industrija u najvećoj mjeri potpuno uslužne prirode; drugim riječima, informatička industrija podupire druge industrije. Iako vam se možda čini kako su OS X ili Windowsi proizvod koji je sam sebi svrha, tome nije tako – njihova primarna zadaća je opsluživati korisnika alatima potrebnim za obavljanje određenog posla. Naša informatičarska sujeta često to neće moći prihvatiti, ali tako je – mi služimo tome da drugim ljudima omogućimo kvalitetnije obavljanje posla.
Zato nije čudno što u vrijeme krize opada prodaja informatičkih usluga – hardvera, softvera i drugih stvari vezanih uz ICT. U vrijeme kada “produktivne” kategorije bilježe pad, bilo bi vrlo neobično očekivati rast IT sektora – tvrtke koje režu troškove gotovo bez izuzetka informatiku će u ovakvo vrijeme pokušati smanjiti na najmanji nivo koji neće uzrokovati raspad cjelokupnog sustava; u praksi, to znači da veće tvrtke smanjuju izdatke za održavanje računala i smanjuju broj zaposlenih informatičara, a manje tvrtke smanjuju ili, češće, obustavljaju nabavku nove IT opreme i novih usluga, a u postojećim se nastoje “isciganiti” za što povoljnije uvjete održavanja. Manje informatičke tvrtke, koje su prirodni partneri manjih tvrtki koje koriste njihove usluge, pritom najteže stradaju.
Globalni rast piratizacije softvera
Pretpostavljat ću, dok me Zavod za statistiku svojim podacima ne razuvjeri (ili potvrdi), kako je IT industrija u Hrvatskoj jednako, možda čak i više pogođena od drugih grana. Jedina “olakotna” okolnost je što je ionako većina industrije na zapravo niskom stupnju informatizacije (“...daj jedan konfjutor, jedan printer, kilo čavala...”), pa su i posljedice usporavanja manje vidljive.
Ova slika je globalna – svugdje gdje se osjetila kriza, ona nije zaobišla informatičku industriju. No, različite zemlje različito su rješavale krizu. Posljedica ipak ima: globalno se događa porast piratizacije softvera, kako javlja BSA. Dva posto u odnosu na 2008. godinu, nije strašno. No, BSA tvrdi kako je to povećanje uzrokovano ponajviše novim tržištima (čitaj: manje bogatim zemljama u razvoju), iako su – paradoksalno - najveći generator gubitka upravo SAD, iako imaju najnižu stopu piratstva (20%). Statističke metode BSA nerijetko se nađu na meti kritike, no možemo reći kako jest istina da piratiziranje softvera nanosi materijalne štete. No, pokazivati prstom na zemlje u razvoju, gdje je cijena softvera u odnosu na realni životni standard ili BDP viša nego u razvijenim zemljama, i ukazivati na njih kao na navjeći problem jest pomalo nerealno. Proizvođači softvera tako, umjesto da cijene svojih proizvoda prilagode mogućnostima tržišta, nastoje jednakim aršinom odmjeriti i one bogate i one siromašne. Tako se problem piratluka intenzivira više u siromašnijim zemljama, a posebice u trenucima krize: ljudi ili tvrtke koji bi u normalnim uvjetima kupili legalan softver odjednom osjete slatki zov softverskog piratluka, pa u nadi da ih inspekcija neće otkriti odluče “uštedjeti”.
I tako, štedimo. “Štedimo” na softveru, štedimo na IT uslugama, nadamo se boljim vremenima.
Plati koliko želiš
No, neki ne miruju. Tako se nedavno dogodilo čudo iz naslova: netko je i u ovim teškim vremenima u roku od tjedan dana skuckao milijun dolara na prodaji vlastitog softvera! I to, da stvar bude zanimljivija, nije bila riječ o nekom posebno pametnom softveru, već o zbirci računalnih igara. Neloših, ali ipak samo računalnih igara. Koristeći jednostavan trik, nepojmljiv u uvjetima, primjerice, hrvatskog kapitalizma, autori su se faktički preko noći obogatili.
O čemu se radi? Što su napravili? Što je to tako nepojmljivo pametno? Kakav je to fantastičan marketinški trik uporabljen?
Wolfire games ponudio je nekoliko svojih igara u paketu pod nazivom Humble Indie Bundle; Wold of Goo, Aquaria, Gish, Lugaru i Penumbra (kasnije je dodan i Samorost 2) ponuđene su kupcima po cijeni – koju kupac sam izabere. I to je taj fantastičan trik: možete dobiti pet igara (u verziji za Linux, Windows i OS X) po cijeni koju sami upišete u on-line formular. Dakako, najmanja cijena cijelog paketa je 0.01$ (pet lipa), ali slobodni ste upisati cijenu koju god želite, odnosno, koliko vjerujete da vrijedi taj paket igara.
Da bi stvar bila zanimljivija, prilikom kupnje možete birati želite li da taj iznos u potpunosti bude dodjeljen developerima, uplaćen u humanitarnu organizaciju, ili podjeljen između proizvođača i humanitarne organizacije.
Da stvar zaista funkcionira pokazuje činjenica da su autori u tjedan dana prodali preko 130.000 paketa, po prosječnoj cijeni od 9.16$, što ukupno daje prihod od >1.150.000$!!!
Najviše plaćali linuxaši, a najmanje windowsaši
Daklem, milijun dolara u tjedan dana. Ovim dečkima ne treba BSA da za njih ganja pirate; oni su se obogatili igrajući na ljudsku dobrohotnost. Njihove igre nemaju DRM zaštite i lako ih je piratizirati; pa ipak, ponudivši kupcima mogućnost da sami plate koliko vjeruju da paket košta, nisu izgubili. Dapače.
Inače, kad smo kod statistike: zanimljiv podatak je i prosječna količina novca koju su platili korisnici različitih platformi:
- korisnici Linuxa : 14.55$ (21.000 donacija)
- korisnici Macintosha: 10.24$ (29.000 donacija)
- korisnici Windowsa: 8.03$ (84.000 donacija)
Ovakva statistika direktno bode oči ljudima koji vjeruju kako su linuxaši u biti škrti muktaroši koji Linux koriste samo zato što je besplatan; također, ovo je lijepa pljuska igračkoj industriji koja uglavnom odbija proizvoditi igre za Linux pod izlikom da linuxaši nisu voljni plaćati za njih.
Korisnici Macintosha i inače su široke ruke, a treće mjesto korisnika Windowsa zapravo i nije tako neočekivano: u tom najvećem svijetu živi i najveći broj onih koji bi voljeli dobiti što više za što manje novca. Osim toga, konkurencija ozbiljnih igara na toj platformi je puno veća u odnosu na ostale dvije, što je također koeficijent koji je možda pridonosio ovakovoj škrtosti windowsaša.
Djeco, nemojte to pokušavati kod kuće
I eto – očito je moguće i u ovakvim vremenima dobro zaraditi od vlastitog truda. Malo hrabrosti, malo dobrih ideja (kakvima su obično krcate upravo Indie igre) malo “razmišljanja izvan kutije” i – hopa! Puna kesa škuda!
P.S. nemojte ovako nešto pokušavati na malim tržištima poput Hrvatske – mogli biste zaključiti da kapitalizam ne funkcionira, a dobrohotnost još manje...
P.P.S. u znak zahvalnosti, autori su odlučili objaviti izvorni kod igara; možda je teško razumjeti, ali ovaj potez jest u duhu – kapitalizma. Pokazuje kako se može dobro živjeti i bez DRM-a i čvrste kontrole nad igrom i igračima (pratiš li, EA?)
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
