Za one koji (još) nisu shvatili, pričam o Linuxu i jednom od njegovih grafičkih sučelja. Linux, naime, nije čvrsto vezan uz jedno jedino grafičko sučelje poput Windowsa ili Appleovog OS X-a, već je na raspolaganju doslovce mala vojska najrazličitijih sučelja prilagođenih svačijim potrebama. No, dva svakako najčešća su Gnome i KDE. Svakako najpopularniji, Gnome i KDE faktički dominiraju Linux platformom. Pritom je važno naglasiti kako je potpuno nevažno koje grafičko sučelje koristite, jer svi programi rade na svakom sučelju. Tako je moguće aplikacije rađene za Gnome sučelje pozivati iz KDE sučelja i obrnuto – ili iz bilo kojeg drugog sučelja. Aplikacije će jednostavno raditi. Tome je tako jer se razvoj Linux distribucija nikad nije vezao uz neko strogo definirano sučelje, već je uvijek naglasak na davanju mogućnosti izbora korisniku.
Tako sam ja dugo, dugo godina koristio KDE. Još od verzije 1.0 iz 1998. godine, koju sam sa još šačicom tadašnjih entuzijasta prevodio na hrvatski, KDE je bio moj izbor grafičkog sučelja pod Linuxom. Imao je ono što Gnome tada (i još dugo vremena) nije imao – transparentnu integraciju različitih aplikacija, konzistentnost sučelja i samim time pružao mi je baš ono što sam tražio: sučelje koje mi omogućuje više koncentriranja na posao, a manje na snalaženje.
KDE i ja sretno smo suživjeli cijelo jedno desetljeće. Bio sam zadovoljan načinom na koji se KDE razvijao, konzistentnošću koju mi je svih ovih godina pružao, i naravno – stabilnim tehnološkim novitetima.
Ali, u jednom trenutku nešto se dogodilo. Nešto čudno. Ekipa koja razvija KDE napravila je vrlo radikalan zaokret i predstavila KDE 4. The next big thing. Desktop koji će promjeniti svijet. Desktop svih desktopa. Nešto genijalno. Nešto revolucionarno.
Nisam bio impresioniran. Ekipa se zaigrala, izdala verziju 4.0 koja u poštenom svijetu ne bi zaslužila niti status alpha softvera, ali eto – kao što majka voli glupavu kćer, tako su i developeri veselo svijetu ponudili svoj krasan novi KDE, u slijepoj vjeri da će i drugima biti dobar.
Iskreno, to je prvi i posljednji put da sam se susreo sa grafičkim sučeljem kojem je bilo moguće mišem odvući pozadinsku sliku izvan zaslona.
Kome trebaju korisnici?
Na prvi val poprilično oštrih kritika, developeri su reagirali vrlo zanimljivim stavom: “KDE 4 je super, samo što to vi (jadni, blesavi) korisnici to još niste shvatili”. Jedan od developera čak je na developerskoj mailing listi bubnuo i “kome uopće trebaju korisnici?”
Kako je prolazilo vrijeme, nadao sam se da će ekipa ipak stati na loptu, uozbiljiti se i shvatiti da se grafičko sučelje radi za korisnike, a ne protiv njih. Gledao sam izbjeglice kako pretrčavaju u Gnomelandiju, a ja sam ostao na starom KDE 3.5 nadajući se nekoj boljoj budućnosti.
U međuvremenu izašao je KDE 4.3, pa rekoh sam sebi hajde – isprobajmo ga. Ako se dovoljno potrudim, možda se priviknem na njega i konačno riješim stare verzije.
I tako se trudim evo već preko tjedan dana. Sučelje je šareno, ali ako raširim prozore preko cijelog ekrana mogu se koncentrirati na posao. Kratice tipkovnice rade. Stvar je relativno brza na mom četverojezgrenom računalu. Plazmoidi ne troše puno resursa. Zvuk ne radi. Zvuk ne radi?
Trebalo mi je nekoliko dana da to uopće primjetim. Vražji PulseAudio je prelaskom na KDE 4 misteriozno prestao raditi i niti nakon podužeg petljanja nisam uspio vratiti zvuk.
Osim tog očitog nedostatka (svake godine novi audio sustav za Linux, nek se brejkaju moduli i I/O zahtjevi, nek se zabavlja hackerska raja), KDE 4.3 čini mi se na korak do (mog) prelaska. Još malo brzine, još malo stabilnosti, ikone nazad na desktop, razuman i konzistentan “move” i “resize” elemenata - i bio bih kupljen. Unatoč tome što me nije impresionirala ta sjajna, šarena, genijalna nova tehnologija što mi je donijela više problema nego koristi.
I taman kad sam pomislio kako će KDE 4.4 biti to izdanje koje će me nagovoriti na napuštanje stare verzije, developeri odluče glumiti loše marketingaše. Pa objave kako KDE 4.4 nikad neće izaći.
Ali, ne zato što odustaju od cijelog projekta, već zato što su uočili nužne kozmetičke (sic!) promjene.
Naime, KDE team radi – rebranding!
Ljudi moji, to je ista ona ekipa koja si je umislila kako rade genijalno novo sučelje, novi koncept, novu paradigmu rada sa računalom! Isti ljudi koji bi se naljutili ako biste im rekli kako novo sučelje pretjerano sliči sučelju Viste, koji bi se jako naljutili ako biste im rekli kako ne vidite nikakve prednosti u njihovoj novoj igrački.
Trenuci iz Alan Forda
E, ti ljudi su potrošili godinu dana svojih i naših života da bi napravili bolju, ali ne dovoljno dobru (barem meni) verziju svojeg ljubljenog čeda, nakon čega su, valjda presahlih ideja glede razvoja lijepih šarenih zayebancija po ekranu (uostalom, sa izlaskom Windowsa 7 i Microsoft je stao, a Apple je već godinama isti – pa otkud bi pokupili nove originalne ideje?), odlučili kako je vrijeme da svoj awesomeness prenesu i na puk obični. Pardon, puk birani. Stoga su milošću sa visina odlučili obasjati sve koji su im spremni služiti:
“KDE is no longer software created by people, but people who create software.”
KDE je tradicionalno okupljao poveću zajednicu ljudi koji su ga razvijali ili (samo) koristili. Rezultat je to posve mjerljive kvalitete starih izdanja softvera. No, objavom četvorke zaljuljala se kula od bjelokosti. Sam Linus Torvalds vratio se na Gnome, slično je učinio dio korisnika, a jedan dio poput mene skutrio se u kutu, čvrsto držeći verziju 3.5 i čekajući bolja vremena.
Bolja vremena nisu došla. U zamjenu, developeri su još više izgubili dodir sa realnošću, toliko uvjereni u genijalnost svojeg projekta da su svoj fokus odlučili usmjeriti na – marketing. Ono što nisu znali je da dobar developer teško može biti dobar marketingaš.
No, ako su već tako krasni i genijalni i predivni i superpametni, zar nije za očekivati kako će imati i fantastične marketinške ideje? Marketinški manifesto KDE developera tako je postao upravo to – fantastičan primjer kako izgleda kada netko zabrije kako (u njegovim očima) genijalna tehnološka podloga mora rezultirati i odgovarajućim marketingom. Jer, korisnici su glupi i samo prigovaraju i izvoljevaju. Ako u dvije godine nisu shvatili kako genijalna stvar im se nudi na pladnju, onda ih valja marketinški u to uvjeriti... sve je to za njihovo dobro.
Izvucimo malo na čistinu nekoliko rečenica iz KDE-ističkog manifesta, jer na suhom će se bolje vidjeti o kakvoj gomili praznih fraza se radi, i floskula kakvih se ne bi posramio niti management board poveće multinacionalke:
“… KDE's identity has shifted from being simply a desktop environment to representing a global community that creates a remarkably rich body of free software targeted for use by people everywhere.” (globalizacija ili wannabe globalna dominacija?)
“The strength of KDE is the community. It is where it all starts. It includes the KDE culture, the KDE values and the KDE mission.” (čitajući ovo doživio sam jedan od onih Alan Fordovskih trenutaka)
“The KDE brand transports the values of the KDE community, such as freedom, technical excellence, beauty, pragmatism, portability, open standards, international collaboration, professionalism, respect, and great teamwork.” (Kina Desktop Enviroment? Puno priče o zajednici, niti glasa o pojedincu)
“The term "K Desktop Environment" can be accurately and completely replaced by "KDE Community", "KDE Platform", "KDE Applications" or specific KDE application names, depending on what is actually meant.” (KDE Word, KDE taskbar, Gruber terminal... oh, oprostite, ponovo taj Alan Ford...)
“KDE provides workspaces. These provide the environment for running and managing applications and integrate interaction of applications.” (Zemlja je okrugla; trava je zelena)
“It is built on a number of Pillars (Akonadi storage framework, Solid hardware layer, Nepomuk information management, Phonon media framework, Plasma library).” (pet pilara KDE-a)
“We know and acknowledge it is different, and takes some getting used to. Some things might seem unnecessary - please believe we thought it through.” (ista priča bila je pričana prilikom izlaska KDE 4.0 – vjerujte nam, znamo što radimo)
Mišljenja sam kako KDE team možda treba naglasiti diverzificiranost svojih projekata, ali izvesti to na ovako marketinški nespretan način – ne može ostaviti dobar dojam.
Ovako loš marketinški pristup znači samo jednu od dvije stvari: ili KDE developeri svoje korisnike zaista smatraju idiotima, ili se marketingom bave zaigrana djeca, pa marketing rade onako kako oni misle da bi trebalo, zanemarujući stvari dokazane u dugoj marketinškoj praksi. Sjetivši se silnog samoljublja iskazanog u prvom izdanju KDE 4, držim obje te stvari podjednako, ako ne i paralelno mogućima.
I tako, čini se, neću dočekati KDE 4.4. Dočekat ću KDE Plasma Desktop, na kojem ću koristiti KDE Platform, vjerojatno i KDE Development Platform, a sve će biti lijepo upakirano u KDE Software Compilation 4.4. Kratko i jasno.
Na kraju priče, ne mogu se oduprijeti misli kako netko u tom teamu sebe ozbiljno zamišlja u poziciji Stevea Jobsa – on na pozornici, sve oči u njega uprte, reflektori, napetost u zraku, a on tako brblja i nonšalantno kaže “... i da, gotovo zaboravih: noćas u ponoć izdajemo KDE Software Compilation 5.0”, a iz publike vrisak, galama, padanje u nesvjest...
Ali, ne! Sjetimo li se kako su KDE-u korisnici nepotreban teret, jasno je da naš nadobudni lik ne može biti Jobs, čovjek koji prije svega (u javnosti) komunicira prema korisnicima. Naš “KDE celebrity” prije bi se mogao zateći u poziciji jednog drugog velikana IT industrije: Stevea Ballmera.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
