KODO - umjetnici s japanskog otoka Sado

Prije 38 godina, razočarani smjerom japanske suvremene kulture, osnivači Koda su se preselili na udaljeni otok Sado u japanskom moru da bi iznova otkrili korijene vlastite kulture. Od tada, iako su postali međunarodnom „tour de force“ ostali su neraskidivo vezani uz svoj otočni dom. Prije mnogo stoljeća, otok Sado bio je bio je čvorištem puteva pomorske trgovine , neprestano izložen utjecajima kultura iz svih dijelova Japana. Kasnije, Sado je postao zloglasnim otokom gdje su u azilu bili političari, intelektualci i umjetnici koje je tamo protjerali japanski režimi.Vremenom, pristižući, vanjski utjecaji stopili su se s tradicionalnim ribarskim i farmerskim zajednicama otoka Sado da bi stvorili jedinstvenu kulturalnu pročišćenost i snagu osobnosti koje su se održale do danas. Na Sadu je više pozornica Noh kazališta nego igdje u Japanu; lokalni narodni festivali s taikom, plesom i glazbom održavaju se tijekom cijele godine; u proteklih 20 godina Sado je bio domaćinom Kodovog priznatog godišnjeg glazbenog festivala , Svetkovina Zemlje. Činjenica da mnoga djeca na otoku Sadu odrastaju pjevajući, plešući i svirajući tradicionalne instrumente pomoglo je da otok stekne reputaciju japanskog „otoka umjetnosti“ .

Odražavajući bogato kulturno naslijeđe otoka, Kodo provodi rigorozni, kreativni stil života u selu izgrađenom prema vlastitom dizajnu. Tamo se provodi dvogodišnji pripravnički program, a u novom centru za posjetitelje oni iz Japana i inozemstva mogu i sami isprobati taiko. Nadahnuti velikom ljepotom prirode –okružena egzotičnom obalom, dva planinska lanca štite veliku plodnu dolinu –Kodo prednjači u odgovornoj praksi za okoliš. Obroci u Kodovom selu su pripremljeni gotovo isključivo od lokalnih proizvoda, a Pokućstvo Zemlja, linija za unutarnji namještaj skupine se proizvodi od lokalne cedrovine prema načelu održivosti. Kulturna organizacija Kodo, osnovana da bi podržala očuvanje kulture i okoliša otoka Sada, nadgleda projekte od konzervacije lokalnog staništa, prezervacije tradicije rijetkih obrta, do obnove kazališta Noh.

Pa ipak, usprkos temeljima skupine u kulturnom i prirodnom blagu svojeg otoka, izvedbe Koda su bogate utjecajima iz daleka i u njima se tradicionalni stilovi bubnjanja kombiniraju s plesom. Naprimjer, Ekkyo: Trans-border, uključuje jelenski ples iz područja Iwate nazvan shishi-odori u kojem izvođači plešu, pjevaju i bubnjaju u bogato ukrašenim kostimima. Drugi komadi, kao Kagura, koji nikad nije bio izveden u inozemstvu, i Nishimonai, dobivaju novu osobnost godinama istančavanja.

Nije samo iskonska neustrašivost i odlučnost u radu nego i zaigrana, djetinja radoznalost temelj otvorenosti beskrajnim mogućnostima instrumenta. Zato su se nazvali Kodo što znači „otkucaji srca“, ali i „djeca bubnja“. Otkrili su da kad čuju zvuk velikog bubnja (o-daiko) izdubljenog iz jednog masivnog trupca, bebe čvrsto zaspu u rukama svojih majki, uspavane snažnim zvukom koji je poput otkucaja srca. Kodo je naučio kako zvuk taika ne samo da se čuje, nego se i osjeti u cijelom tijelu.

Kodo se pojavio na svjetskoj pozornici na Berlinskom festivalu 1981. i od onda je održao 3100 izvedaba u više od 45 zemalja, te nastavio opsežne turneje po Japanu. Stalnom suradnjom s glazbenicima, plesačima i glumcima u mnogim zemljama, Kodo neumorno istražuje granice taika i usko povezanih tradicionalnih japanskih izvedbenih umjetnosti. Glavne snimke skupine dostupne su diljem svijeta.