No, štedjeti se mora, a i razvijati. Vlada nas je tako počastila dvjema svojim novim idejama – jednom štednom, drugom razvojnom. Pa je tako Premijerka najavila objedinjenu javnu nabavu, kojom će se uštedjeti oko 68 milijuna kuna samo na mobilnoj telefoniji, pa još i više.
Pametna ideja, zar ne? Zaista, objedinjavanjem javne nabave postiže se efekt okrupnjavanja kupca, posljedica čega su ekstra povoljne cijene.
No, kako to izgleda u praksi?
Žrtve objedinjene nabave
Imam nešto iskustva sa objedinjenom nabavom, srećom ne kao žrtva iste. Jedan od problema na koji se ne obraća dovoljno pažnje jest činjenica da objedinjena javna nabava može objediniti neke stvari koje su svima potpuno zajedničke, poput olovaka i flomastera, ali problem nastaje u višim sferama, jer se pokaže, zamislite, da određene visokotehnološke stvari ipak nije moguće ukalupiti.
Stvar još donekle i funkcionira kad su u pitanju uredska računala, primjerice, jer je njihova uporabnost gotovo svugdje na razini fancy pisaćeg stroja. No, jednom se dogodilo ovo (pažnja: slijedi istinita priča!):
Ja: "Vaš novi poslužitelj treba imati takvu i takvu i takvu karakteristiku."
Korisnik: "Evo, u katalogu objedinjene nabave to bi bio otprilike ovaj poslužitelj."
Ja: "Dobro, ali on nema RAID kontroler. U toj konfiguraciji je samo jedan disk, što da radimo samo sa jednim diskom? Može li se to nadopuniti?"
Korisnik: "Ček da vidim... (list, list, list)... diskove možemo ubaciti, ali kontroler... (list, list, list) ima samo ovaj model."
Ja: "Taj model ne radi pod Linuxom, a osim toga to nije pravi hardverski RAID kontroler."
Korisnik: "Drugog nemamo."
Ja: "Možete li se raspitati je li moguće nabaviti takav i takav kontroler?"
Korisnik: "Pitam pa se javim..."
Tjedan dana kasnije...
Klauzula u ugovoru
Korisnik: "Pitali smo za onaj kontroler... jao... morao sam na pet mjesta objašnjavati zašto ne onaj, pa da onaj ne radi sa Linuxom, pa zašto ne koristimo Windowse, pa jel baš mora biti Linux, pa što fali onom kontroleru koji je već u popisu... pa su odnekud izvukli GBXZX, jedva nekako. Je li to ok?"
Ja: "Proizvođač je Ok, vjerojatno će raditi. Koji točno model?"
Korisnik: "Ne znam, ali dobavljač uvjerava da radi pod Linuxom."
Ja: "Hah... naručite onda."
Dva mjeseca kasnije
Korisnik: "Evo, došli su dečki, stavili stroj kojeg smo naručili, stavili GBXZX kontroler u stroj, to je model XYZ."
Ja: "Super."
Dva sata kasnije
Ja: "Čuj, onaj vaš server ima skroz drugi port od onog kojeg ima RAID kartica"
Korisnik: "Dečki su je već ugradili."
Ja: "KAKO su je ugradili?!?!"
Korisnik: "Ne znam. Daj dođi da vidimo jel' radi."
Drugi dan
Ja: "Evo – evo, vidiš da Linux uopće ne prepoznaje nikakav kontroler, ni diskove, ništa. Kako su ga oni ugradili? Hoćemo otvoriti da vidimo?"
Korisnik: "Uh... bolje ne, ima klauzula u ugovoru..."
Ja: "Uf. Javi im da ne radi."
Tjedan dana kasnije
Korisnik: "Čuo sam se sa dobavljačem, kažu dečki da trebaju nabaviti još nekakav kabel za taj kontroler..."
Ja: "KAKAV $%!"#$! KABEL?!?! Server ima jedan port, kontroler drugi, a problem je u tome što je netko zaboravio kupiti neki kabel koji ne dolazi uz kontroler, a bez kojeg kontroler uopće ne radi???"
Korisnik: "Pa, eto..."
Ja: "Dobro... dobro... (trz, trz)... hajde, sačekat ćemo i kabel."
Mjesec dana kasnije
Korisnik: "Bok, zovem te da ti javim da su dečki bili jučer ovdje i donijeli kontroler XMX, upravo sam probao i sad Linux vidi RAID polje."
Očekujem od djelatnika da 8 sati sjede za radnim stolom i – rade?
Dječice draga, pouka ove (tek minimalno karikirane) basne je: Linux nije kompatibilan sa objedinjenom nabavom.
Zaista, stvar bi bila puno brže gotova da smo uzeli poslužitelj kakav jest, sa jednim diskom, gurnuli gore nekakav Windows Server i naručili još pregršt licenci.
Srećom, ova objedinjena nabava ovaj put kreće skromno: spajalice, WC papir, flomasteri i kemijske. WC papir bi mogao biti problematičan, jer ako se zbog rezanja troškova bude nabavljalo one jeftine jednoslojne, porast će troškovi za vodu i sapun, tj. tekuće održavanje.
Voda će biti bezukusna, što je, rekao bih, pravi skandal i sadizam prema državnim namještenicima.
Što se mobilne telefonije tiče, uštede bi se mogle lijepo riješiti, nema tu puno glavolomke: uzeti mobilne telefone svima osim onima koji su često na terenu. Ili sam naivan pa očekujem od djelatnika plaćenih novcem poreznih obveznika da tijekom radnog vremena budu na svom radnom mjestu. Možda sam i sadist, pa očekujem od djelatnika da osam sati sjede za radnim stolom i – rade?
Nepostojeći novac transformiran u predizborna obećanja
Standardizirat će se radna mjesta, pa je u pripremi projekt standardizacije uredskog namještaja za državne institucije. U suradnji sa Šumarskim fakultetom. Hm, dok sam tu vijest čitao, na trenutak mi je ergonomija radnog mjesta pala na pamet, ali što bi medicinari znali o silama što ih gluteus maximus trpi dok djelatnik maximus rješava akte u standardiziranom stolcu?
U drugoj fazi uštede vjerojatno će i Građevinski fakultet trebati pripremiti projekt građevinskih izmjena na prostorijama kako bi bile optimalno prilagođene standardiziranom državnom uredskom namještaju.
Uštede na proračunskom manjku koje će se ostvariti na ovaj način Vlada planira usmjeriti u potpore gospodarstvu, vjerojatno u obliku predizbornih obećanja. To mi zvuči logično: nepostojeći ušteđeni novac kojeg nema jer je u proračunu manjak zaista se može transformirati u predizborna obećanja kako bi se održalo kolanje kapitala unatoč fizičkom nepostojanju istoga, ali sve dok se puno priča o budućim zaradama i stvar dovoljno brzo prelazi iz ruke u ruku, funkcionirat će. Uostalom, pitajte banke – one su prije tri godine upravo tu igru spektakularno odigrale.
Jedna od zanimljivijih stvari je priča, rekao bih sanjarenje, o tome kako bi bilo prekrasno u Hrvatsku dovesti Google.
Ako ste mali, srednji ili čak relativno veliki - nema olakšica
Velika firma, pa informatička industrija, pa napredak i blagostanje. Da bi se to ostvarilo, država valja smanjiti poreze i namete.
Ne, nemojte se prerano obradovati – država razmišlja o tome da smanji poreze i namete najvećima. Ako ste mali, srednji ili čak relativno veliki, nema olakšica za vas. Cijena rada radnika neće se smanjivati. PDV neće ići dolje. Prirezi i davanja isto tako. No, ako ste dovoljno veliki i dovoljno bogati, možete se nadati dobrom dealu sa državom, voljnom privući velike i bogate omogućivši im da budu još veći i još bogatiji. Razliku ćemo iscjediti od onih malih i nemoćnih.
Uistinu, ne bih imao ništa protiv da Google dođe ovamo na velika vrata. To je zanimljiva firma, a čini mi se i da razumijem zašto je državnim službenicima prva pala na pamet: Google je poznat po ležernom radnom vremenu, zabavnim sadržajima za opuštanje djelatnika, besplatnom kavom i sokovima, relaksiranom disciplinom i općenito vlada mišljenje kako u toj tvrtci ljudi, kad žele otići na godišnji odmor, sjednu u auto i odvezu se na posao.
Zbilja zvuči kao utopija svakog činovnika ove države: dođeš na posao kad hoćeš, odeš kad hoćeš, radiš koliko ti se tog dana hoće, piješ beskonačne kave sa kolegama na poslu, pa malo Facebook, pa malo pornjava dok nitko ne gleda, pa se malo skidaju filmovi sa P2P mreža...
Dosta! Nastavim li ovako, svi će ljudi napustiti Google i prijaviti se na natječaje za rad u upravi.
Edukacija za pritiskača tipki na računalu
Još jedna sitnica ne zamara moždane političara uljuljkanih u sanjarenje o Neočekivanoj ideji koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar: manjak kvalificirane informatičke radne snage.
Stvar je, jednostavnim riječnikom, ovakva: iako mi zaista imamo gomiletinu što visokoeduciranih, što priučenih hardveraša i softveraša, programera, web dizajnera, administratora baza podataka... pa čak i sad, kad je dobar dio njih završio po burzama i čini se kako neka megaITkorporacija samo treba baciti mrežu na burzu i izvući hrpetinu megastručnjaka, to ipak nije slučaj. Megastručnjak će se teško naći na burzi, a i kad se tamo nađe, neće dugo ostati. Možda bismo si ipak trebali priznati: nije baš svatko megastručnjak, bogomdan genije koji iz malog prsta cucla fantastične inovativne ideje. Mnogi informatičari posve su prosječni likovi, često specijalizirani za neko usko područje i ima ih mnogo. Mnogo je i onih što su završili fakultete, ali nisu naučili posao, niti su stekli "osjećaj". Prirodno je da očekuju visoke plaće vis a vis uloženog truda, ali poslodavcu nisu dovoljno produktivni da bi tu plaću i zaradili.
Ah, sjetimo se onih silnih medalja s natjecanja, one mladeži pametne i sposobne – pa zar to nije dokaz kako smo turbopametna nacija u kojoj će Google naći pravo skriveno HR blago?
Nažalost, te medalje prije svega su rezultat debelog truda natjecatelja i njihovih mentora, a za sve ostale tu je posve stereotipna, ni po čemu jedinstvena edukacija za pritiskača tipki na računalu.
Pretraživač Koosor umjesto Googlea
Svejedno, sanjarimo i mi: dolazi Google, na nekom otoku znanja gradi staklenu piramidu, HR agenti u crnom obilaze državu i u high-tech kombije ubacuju naše genijalne informatičare, za godinu dana Hrvatska postaje svjetska sila u informatičkoj industriji, tokovi novca skreću k nama, odjednom je i NASA zainteresirana za suradnju, Bill Gates kupuje stan u Sopotu, a Steve Jobs vilu u Samoboru. Bijesni indijci najavljuju terorističke napade u znak odmazde zbog uništenja njihove IT industrije, cjelokupan Centralni komitet NR Kine dolazi ponizno moliti nas da im ostavimo barem malo proizvodnih pogona da im narod ne gladuje, a mi pametni, pametni...
2012. godine odlučujemo EU primiti u zajednicu s nama, a tu svečanost obilježavamo lansiranjem novog pretraživača, usavršenog nasljednika popularnog Google pretraživača: pretraživač Koosor.
Stipe Mesić budi se u znoju, teško dišući.
Psuje i večeru i familiju Gavrilović.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
