No, Isus je ipak bio samo jedan. Mi smo, u međuvremenu, dobili digitalnu tehnologiju i priliku da se, barem virtualno, igramo čudesnog umnažanja e-kruha. Dobili smo tehnologiju koja nam faktički po prvi put u znanoj povijesti omogućuje lako kopiranje bilo kakvog nosača informacije: slike, videa, zvuka, knjige... evoluirali smo
strahovito brzo u tehnologiji, ali ne i u razumjevanju socijalnih implikacija: pričam o stavu "Eto! Baš mogu!", posve legitimnom individualističkom stavu koji prelazi u anarhistički u trenutku kada krene protiv zakona ili dobrih običaja.
Postoje ljudi koji tvrde kako kopiranje pjesama sa Interneta nije krađa, a kao ultimativni dokaz povremeno se pojavi ova ilustracija koja bi valjda svakome trebala objasniti da se kopiranjem neke stvari njenom vlasniku ne oduzima original, pa to onda – logično - ne može biti krađa. Ponekad se taj argument podeblja pričom o tome kako ukrasti nekome automobil jest krađa, ali iskopirati CD sa MS Windows softverom nije jer nitko nije Microsoftu ukrao originalni CD, već je samo načinio identičnu kopiju.
Taj, vrlo česti argument, nažalost je posve logički neispravan. Više o tome kasnije, jer za početak bih priču okrenuo u drugom smjeru: umjesto impliciranja da nematerijalna stvar ne može biti ukradena (pa tako valjda ispada besmislena izjava "Ukrao mi je ideju") i da zato kopiranje digitalnog zapisa ne može biti krađa niti je vlasnik originala pokraden ili na bilo koji način oštećen, okrenimo pilu naopako i pretpostavimo da se materijalne stvari mogu iskopirati onako lako kako se kopiraju filmovi na Internetu.
Na Facebook stranici Predsjednika Josipovića, u tsunamiju komentara nakon njegove prve izjave o ACTA, pronašla se i priča o pekaru i kruhu. Ajmo malo graditi na tome.
Zamislimo malo selo Isusoviće. Neobično je po tome što njegovi stanovnici nekakvim čudom – sve što uzmu u ruke udvostruče.
U neko doba poduzetan trgovac, nazovimo ga Stipo, odluči otvoriti samoposlužnu prodavaonicu kruha u tom selu. U kooperaciji je sa pekarom Antom i njih dvojica već godinama lijepo surađuju.
Prvi dan. Prodavaonica je otvorena, prepuna kruha i najrazličitijih peciva. Pored vrata sjedi blagajnica Štefica i čeka prve kupce. Uđe jedan žitelj. Prošeta pored polica, izabere kruh koji mu se sviđa, uzme ga u ruke. Čudom nekakvim se u njegovim rukama stvori još jedan takav kruh. Žitelj vrati originalni kruh na njegovo mjesto na polici, pod mišku stavi kopirani kruh i uputi se prema izlazu.
"Alo, momak! A platit'?", zaustavi ga Štefica.
"Što platit'?"
"Pa taj kruh što si ga kupio."
"Nisam ga kupio. Ne trebam ga platiti."
"Aha, dakle ukrao si kruh?"
"Nisam, eno ti tvoj originalni kruh tamo na polici. Ovo nije tvoj kruh, ovo je moja kopija tvog kruha."
"A?!?!"
"Ne znaš ti za nas iz Isusovića? To ti je kod nas normalno. Nisam ti ja tu ništa ukrao, sve iz trgovine je na mjestu. Napravi inventuru ako ne vjeruješ."
I Štefica tako napravi inventuru, utvrdi da zaista niti jedan kruh ne nedostaje, pa kad je tako, čovjeku ne može naplatiti što nije iz trgovine.
Dođe drugi kupac i ponovi priču, samo ovaj put sa tri francuza – njegovim se klincima francuz baš sviđa, kaže kako će poslijepodne doći po još. Štefica ponovi inventuru i ponovo, sve je na mjestu. Ništa nije ukradeno. A ni naplaćeno.
Prođe tako dan prvi, a na kraju dana navrati Stipo pitati Šteficu kako je bilo.
"Pa evo, dolazili su ljudi, bilo je prometa – ako sam točno izbrojala sedamnaest kruhova, devet francuza, četrdeset krofni, osam bureka, preko sto slanih štapića i dvije kukuruzne štangice."
"Oh, pa to je odlično! To je super promet!", obradova se Stipo.
"Zapravo, nije. Blagajna nam je prazna."
"Pa zar su uspjeli toliko toga pokrasti već prvi dan?"
Tu Štefica gazdi objasni kako je riječ o ljudima koji dođu, naprave kopiju proizvoda i zatim odu ne plativši ništa, pa ode spavati ostavivši Stipu u velikom čudu.
Tjedan dana kasnije, promet pekarnice nevjerojatno dobar, mušterije svakodnevno navraćaju i kopiraju omiljene proizvode, a u konačnici potpuno prazna blagajna.
No, došao je dan isplate pekaru Anti. Stipo nema novca, kruh je ostario i bačen je. Da bi održao prodavaonicu (Stipo malo teže shvaća), za sljedeći period naručuje upola manje artikala.
Trgovina je odjednom poluprazna. Seljane to, čini se, ne zabrinjava previše. Kruh se i dalje jako dobro prodaje, ovaj, kopira. Nema slanaca, nema krafni. Nema ni novca u blagajni.
Na kraju mjeseca Štefica traži svoju plaću. Stipo se odlučuje na radikalan potez: uzima kredit za isplatu Štefičine plaće i podmirenje duga dobavljaču Anti (nigdje nisam rekao da je Stipo tipičan hrvatski poduzetnik) i naručuje od njega samo jedan kruh. Jedan jedini.
Prvoga u mjesecu, seljani dolaze i čudom se čude praznoj trgovini. Sve police su prazne, a na sredini kočoperi se jedan jedini, crni kruh. Neraspoloženi zbog nedostatka raznolikosti, žitelji mrzovoljno kopiraju taj jedan preostali kruh i, kako su već navikli, izlaze iz trgovine ne plativši.
Dva tjedna kasnije, trgovina je zatvorena. Štefica je na burzi, Ante traži novog partnera, a Stipo je ostao sa kreditom banke za vratom. Seljanima je žao što je trgovina propala, kruh je zapravo baš bio dobar.
Kako vam zvuči priča o kopiranju okrenuta naopako? Naravno, ona je jednako (be)smislena kao i priča o tome da kopiranje CD-a nije isto što i krađa automobila, ali postavimo li tako neku paralelnu realnost koja je tek ozrcaljen protuargument - zapravo dobivamo sliku što se zaista događa sa autorskim pravima, ali to ne primjećujemo jer smo navikli da vrijednost pridajemo samo čvrstim, opipljivim stvarima (pa ako se tko pita zašto je cijena nespecijalističkih IT usluga
financijski tu negdje oko cijene rada vodoinstalatera ili soboslikara...).
No, vratimo se na onu ilustraciju. Ilustracija kaže kako kopiranje nije krađa jer je original nedirnut.
Najveća mana tog argumenta jest njegova loša analogija. Uspoređujući skidanje glazbe sa krađom automobila zapravo kompariramo dvije različite kategorije koje imaju svaka svoje, vrlo različite atribute. Postoji velika razlika između glazbe i automobila, i ona zapravo nema veze sa materijalnim stanjem ta dva objekta (jedan je digitalno-neopipljiv, a drugi je metalno-težak): jedina istinska razlika (vezano uz argument kojeg implicira rečena ilustracija) je u tome što digitalni zapis može svatko iskopirati i u to uložiti minimalno truda i resursa, dok kod automobila to nije slučaj. Može li se "piratizirati" automobil? Naravno da može! Razlika je samo u lakoći čina: da biste iskopirali automobil, morate imati vrijeme,
resurse i ljude za to. Jedan čovjek to sam ne može učiniti. No, za iskopirati nečije djelo dovoljno je par klikova mišem.
I to je zapravo ta jedina razlika: nešto je izuzetno lako iskopirati (pa nam je to Ok), a nešto je vrlo teško iskopirati (pa to niti ne kopiramo). Pokažite mi tipičnog građanina kojemu je u redu skidati glazbu i filmove sa Interneta, a koji ne bi, kada bismo mu u ruke dali "magično kopiralo stvari" koje je u stanju napraviti identičnu kopiju nečega, krenuo odmah si iskopirati Porsche, 120" LED televizor, vilu na Pantovčaku i višekratno novčanicu od 500kn, onako da mu se nađe za trošiti usput?
Da li bi u tom slučaju pao argument sa ilustracije, onako kako je postavljen? Ne, zato što bi originalni Porsche i dalje ostao u izlogu auto salona, kao i TV u izlogu trgovine. Napravili smo kopiju, dakle, argument kaže, nismo ništa ukrali. Međutim, posljedice takvog čina su itekako osjetne: one rezultiraju zatvaranjem auto salona i trgovine zbog gubitka prometa.
Cijeli taj paradoks uzrokovan je lošom analogijom. Da bismo izbjegli paradoks, moramo sa ilustracije maknuti lošu analogiju, odnosno kopiranju glazbe trebamo suprotstaviti nešto što je u istoj kategoriji, a što bismo smatrali krađom. Treba nam nešto što je virtualno, a dovoljno odmaknuto od multimedijalnih datoteka i sigurno o tome imate stav.
I imam dobar primjer! Virtualni sex.
Zamislite tako da ste muško, sjedite za računalom u kasni noćni sat i na nekom chatu sretnete susjedu. Riječ po riječ, zeka-peka, šale i pošalice, i u nekom trenutku nekome od vas padne na pamet da bi se mogli malo posajberseksati.
Pa se vi.
No, dogodi se neugodna stvar: susjed sazna da ste se vi malo sajber-kuči-kuči sa njegovom ženom. Svađa, vika, ružne riječi i angažiranje odvjetnika zbog rastave braka.
Par dana kasnije, susjed vas sreće licem u lice... i kreće vaša obrana: "Joj, susjed, znate, pa nije to to što vi mislite... nismo se mi za pravo... to je virtualno... mi smo si samo pričali što si radimo i gdje se diramo, ja doma a ona doma... znate, to vam nije isto kao da smo se mi zbilja poseksali... nisam ja nju ni taknuo, a ni ona mene... to vam je virtualno, nema tu ljubomore, to nije za pravo, ja ne znam zašto su vam oči sve crvenije, pa zapravo se baš ništa između nas nije dogodilo!"
Tu susjed zamrači, pa zamrači vas.
Kasnije, nakon što se probudite u bolnici, krenete razmišljati: tehnički, vi ste posve u pravu: cybersex nije pravi sex, niste se niti dotaknuli, a kamoli da ste spavali zajedno, susjeda i vi. Tehnički, susjed se uopće ne bi trebao ljutiti niti biti ljubomoran, jer je riječ o digitalnom, a ne pravom sexu. A to, znate, nije isto... još kad bi se susjed sa tim složio.
Da bismo dobili iole ravnopravnu dilemu u ilustraciji, valja nam prezentirati opcije koje su dovoljno imaginarne da bi se na neki način možda mogle usporediti: seksanje sa fizičkom osobom je prevara, cybersex nije.
Ovaj je primjer, priznajem, poprilično nategnut (no jednako je drzak i nategnut kao i originalni argument), ali cilj mi je bio za ilustraciju pronaći neku aktivnost koja je relativno slična po svom obliku (digitalnosti), a koja će izazvati emotivnu reakciju. Multimedija neće.
Kad bih pitao je li moralno skidati glazbu zauzvrat bih dobio smijuljenje, kad bih pitao je li moralno skidati knjige čulo bi se kikotanje, na upit jel'da da se ne smije skidati filmove sa Interneta to bi već bio otvoreni smijeh, a na ideju da softver treba kupovati, a ne koristiti piratluk gledao bih u publiku koja se valja od smijeha.
Nažalost, to je stanje svijesti jednog dijela građanstva, i ne znam je li tome više krivo društvo, BDP ili nedostatak edukacije.
No, biste li dozvolili svom partneru da se cybersexa sa nepoznatim ljudima? Vjerojatno malo vas. Čak i unatoč tome što prave, fizičke prevare – nema. Pa ipak, to nam se ne sviđa i takvu rabotu izjednačujemo sa pravom, fizičkom prevarom. Dapače, pravi se, "off-line" brakovi, raspadaju zbog takvih "on-line" slučajeva.
Zašto, ako nam je tako samorazumljiva ideja da kopiranje nečije pjesme nije krađa? Zašto bi onda e-ševa sa nepoznatom osobom bila amoralna i prevara? Budimo muškarci i recimo: "Ako je meni u redu skinuti pjesmu onog naboranog i prastarog rockera sa ogromnim ćubama, što se uništio drogom i razvratnim životom, onda je jednako tako u redu da se moja žena malo posajberseksa sa njim na kakvom chatu ili preko webcama."
No, idemo mi dalje u nekom ljepšem smjeru: drugi logički nedostatak originalne ilustracije možemo raščlaniti u dvije logičke pogreške: pretjerani redukcionizam i lažnu dihotomiju.
Pretjerani redukcionizam očituje se u tome što je kompleksnost situacije reducirana na minimum minimuma, pa postoje samo krađa kada nekome nešto uzmemo i kopiranje kada nekome ništa ne uzmemo. Situacija je naravno bitno kompleksnija od toga, ali autoru ideje taj pretjerani redukcionizam bio je potreban kako bi argument pretvorio u lažnu dihotomiju, odnosno predstavio situaciju kao da ima samo dva moguća ishoda: ili nekome nešto ukrasti tako da on to više nema, ili nešto iskopirati tako da i vlasnik i kopirant imaju identične kopije.
A između ta dva ekstrema postoji cijeli spektar mogućnosti. Na jednom kraju je čista krađa, posve nedvosmislen čin. Na drugom kraju je pojam kojeg autor koristi, a to je da kopiranjem nečega obje osobe imaju istu stvar. No, to je drugi ekstremni kraj spektra, a to nam autor, naravno (redukcionizam, sjetimo se!) prešućuje. Na ekstremnom kraju spektra kojeg koristi naša ilustracija je, primjerice, Linux kernel, kojeg slobodno smijete kopirati i dijeliti kome god želite – jer GPL licenca to dozvoljava. No, između ta dva ekstrema postoji niz različitih situacija, što nam je, uostalom, svima poznato: neka autorska djela smijete kopirati za nekomercijalne svrhe, neka djela smijete kopirati ali ih ne smijete mijenjati, neka smijete mijenjati ali morate navesti originalnog autora, neka djela baš morate kupiti i ne smijete ih kopirati, neka smijete kupiti pa zatim kopirati za potrebe vlastitog biznisa ali ne i dijeliti drugima... zaista, masa različitih situacija i različitih prava, a sva ona jesu i mogu biti definirana samo odlukom autora, a autor djela i njegova volja u potpunosti su izbačeni (pardon, pretjerano redukcionizirani) iz famozne ilustracije, kako bi se pretpostavilo da za čin kopiranja nikoga ne treba ništa pitati – a to nije bez cinične analogije: kao što lopov koji krade vozilo neće pitati vlasnika smije li ga ukrasti,
tako ni osoba koja namjerava piratizirati nečiju glazbu neće autora glazbe pitati za dozvolu; i jedan i drugi jednostavno će učiniti što su namjeravali.
Upoznavanjem cijelog spektra prava na digitalne medije ruši se lažna dihotomija i otkriva prikrivanje kompleksnosti sustava (pretjeranim redukcionizmom) kako bi argument autora čim više dobio na snazi. Izbjegavanje spominjanja autorskih prava na neki materijal (a koja su, sjetimo se, neodvojivi dio tog materijala) pokušava argument pretvoriti u jednostavan logički zaključak da se kopiranjem digitalnog djela ne čini nikakva šteta nikome, što jednostavno nije točno.
No, i za to ima lijeka, a lijek ćemo ekstrahirati upravo iz ove lažne dihotomije. Naime, jednako kako autor ilustracije koristi lažnu dihotomiju da bi argumentirao svoje stavove, tako i (primjerice) glazbena industrija često koristi lažne dihotomije kako bi argumentirala svoj tvrdoglavo zastarjeli poslovni model plašeći nas gubitkom radnih mjesta, gladnim glazbenicima i sličnim crno-bijelim pojavama(*).
Vratimo se na čas u Isusoviće.
Nakon neslavne propasti pekarnice, Štefica si je malo "gruntala". Pa je sgruntala da seljani nemaju kokoši i da im treba jaja. Tako je odlučila napraviti malu farmu peradi. Anto (kojem je propao biznis sa pečenjem kruha) zaključi da je Stipo nešto krivo radio, ali on će sigurno znati bolje. Ovaj put Anto otvori malu trgovinu i odluči prodavati Štefičina jaja – kokošja, pačja, te nojeva.
Anto i Štefica se dogovore, njegova otkupna cijena je pola pekunije po jajetu, a on će pakirati jaja, prodavati ih i Štefici davati njen dio po ostvarnoj prodaji. Da bi mu posao bio isplativ (čitaj: Excel tablica je rekla da je profit tako najveći), pakirat će jaja u kartone po dvanaest komada.
I tako Anto otvori trgovinu. Uđe prvi kupac, gospođa koja je baš namjerila unucima napraviti tortu. Dođe do police i kaže: "Dvanaest pekunija za paket jaja! Koja pljačka! Uostalom, meni trebaju samo tri jajeta, što da radim sa ostalima?" - i čudesnim pokretom umnoži si jedan paket jaja. Izađe, naravno, ne plativši. Iskoristit će tri kopije jajeta za tortu, a ostalo će baciti u krmivo.
I tako ulaze kupci, gunđaju jer moraju kupiti cijeli paket jaja, ali Antin matematičko-profitabilni model prodaje se ne mijenja. Želiš li jaje, moraš kupiti cijeli paket. Promet pada, zarade nema, Štefica daje jaja ali ne dobiva ništa.
U nekom trenutku Štefica se odluči sama prodavati svoja jaja, pa na oglasnu ploču na sred sela oglasi kako se kod nje jaja mogu kupiti na komad, jaje i po', pekunija i po'.
I sad se tu događa zanimljiv (neoliberalnim kapitalistima) paradoks: seljani promjene način razmišljanja. Vratimo se na onu gospođu: "Sutra mi ponovo dolaze unuci, trebalo bi tortu napraviti... hmhmhm, neću ići kod onog lopova Ante koji jaja prodaje samo na kutije, bolje da ja odem direktno do Štefice, malo posjedim s njom, popijem kavu, ostavim joj poruku na zidu i dam tri pekunije za tri jajeta. To mi je četiri puta jeftinije, a dobijem upravo ono što želim: tri jajeta, i još će
mi dati da si sama izaberem koja tri jajeta želim."
I tako, paradoksalno, stanovnici Isusovića, ljudi sa moćima da stvari čudesno umnažaju, sami od sebe, svojom voljom odlaze Štefici i sa zadovoljstvom od nje kupuju jaja, umjesto da ih međusobno kopiraju.
Ljudi, to nije bajka. Otkako je glazbena industrija počela kupcima nuditi mogućnost kupnje glazbe "na komad", po dolar za pjesmu, pokazalo se kako su ljudi itekako
spremni kupiti, a ne piratizirati glazbu. Rješenje, dakle, postoji: ono se sastoji u modernizaciji glazbene industrije i njenom prilagođavanju modernom tržištu; pogrešno je uvoditi drakonske mjere, zakone i kazne – dovoljno je ljudima ponuditi atraktivan i prihvatljiv model kupnje i, vjerovali ili ne – ljudi će kupovati. To što glazbena industrija (pa i domaća glazbena industrija) ne želi iz šape ispustiti pomalo monopolističku ideju prodaje isključivo cijelog albuma na fizičkom mediju za poprilično bezobrazne novce – to zaista nije problem kupca.
Kupci samo trebaju biti strpljivi – prodavači će morati promjeniti svoj poslovni model - ili ih neće biti.
(*) Primjera radi, Paolo Coelho je znao za ruski prijevod Alkemičara koji se pojavio na Internetu i ne samo da nije pokušao progoniti ljude koji su "skidali" njegove knjige, već je učinio naoko nelogičan potez – i sam je počeo sudjelovati u širenju svojih knjiga po Internetu. Ruski rezultat toga bilo je
milijun prodanih tiskanih primjeraka Alkemičara. No, to je bila odluka autora, njegova volja i njegov rizik; to nije opravdanje za piratiziranje djela pod egidom "radim besplatnu reklamu autoru". Kao i svako drugo pravo, ne samo novčana naknada, tako je i ovo pravo samo i isključivo u rukama autora. Coelho je učinio jako
dobru stvar – kako za svoje fanove, tako i za sebe. No, opet, to je bila prije svega njegova – autorova – odluka što će sa svojim djelima činiti.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
