Pad nije ništa neobično ili rijetko u čovjekovom životu. Posebno ne u sportu. Pa ipak, jedan se pad, onaj Janice Kostelić u kombinacijskom slalomu na Svjetskom prvenstvu u Sankt Antonu, pokazao iznimnim. Naime, s njim je počeo niz događaja koji su iskočili iz kontrole i pretvorili se u moru, u prvom redu za obitelj Kostelić.
Pad je djelovao kao šok, više za nezajažljive medije nego za samu Janicu i one oko nje. U biti, iza toga je bila čudna osobina onih koji se kod nas zanimaju ili brinu za sport: kad se jednom dosegne neka vrijednost, više nikad ne smiješ biti slabiji! Pogledajmo što se događa s našim rukometašima nakon olimpijskog zlata 1996. u Atlanti, s nogometašima nakon trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj, vaterpolistima nakon Sydneya. Nasuprot njima, atletika je s niskih pozicija stekle velike pohvale za skromne juniorske rezultate. Pri tome nema ni malo znanja i logike ali, nažalost, stvorena je takva, baš takva atmosfera i upravo ona sama odlučuje procjenu nekog uspjeha ili neuspjeha. Bilo kakvoj mirnoj analizi nema mjesta. Samo emocije.
Kao plod takvog razmišljanja uslijedila su pitanja: "zar nije mogla bolje", "kako je Janica smjela pasti" nakon sedam briljantnih pobjeda, baš kad smo "mi" željeli najviše? Začudo, nitko se nije sjetio da su ti isti godinu dana prije "zapomagali" o "strašnoj" Janičinoj ozljedi. Odjednom, kao da je nije bilo. Što više, neshvatljivo je da je previđen umor, vrlo logična i neizbježiva posljedica svakog, posebno maksimalnog rada! A danas je umor sportaša glavna tema unapređenja sportskih rezultata što je dotjeralo čak i do – dopinga. Umjesto da se mirno, logično i stručno raspravi o uzrocima pogreške i o njenim realnim, a ne emocionalnim posljedicama, slijedio je nekontrolirani "lov" na uzrok. A na to je morao odgovoriti nitko drugi nego samo "krivac" – Janica, njen otac i trener, pratnja i svi, samo ne oni koji su sa zadatkom znalačkog izvještavanja svojih gledatelja, slušatelja i čitatelja poslani u Sankt Anton.
Tada se u uzavreloj atmosferi – kad se Janica više nije mogla braniti svojim krajnje ljudskim, sportskim, nasmijanim i simpatičnim "Vozila sam kak sam znala" – tražila "tajna", a nje nije je bilo i ne može biti (upotrebljavamo prečesto "ljudski je griješiti", ali to dopuštamo samo sebi!).
Pri svemu tome svi, ama baš svi, zaboravljaju da se to događalo u reprezentaciji koja ima samo jednog jedinog člana i to u sportu koji do pojave Janice Kostelić u Hrvatskoj nije postojao i, što je najbitnije, i ne može postojati. Ne treba smetnuti s uma da naša najviša alpska skijaška staza počinje tamo (1500 m) gdje u svim drugim skijaškim zemljama – završava. Uobičajilo se da se Janicu naziva "fenomenom", a ona je doista stvarni fenomen jer se iz skijanja u Hrvatskoj, svedenog na usputnu dvomjesečno-tromjesečnu zabavu, zaista ne mogu pronaći ni prosječni natjecatelji.
Uz to slijedi i organizacija sportskog skijanja i posebno same reprezentacije.
Tko je to bio na pomoći u obiteljskom pothvatu Kostelić? Sve ostale reprezentacije s vrha poretka imaju najmanje 50 godina iskustva. Sve su u Sankt Antonu imale po desetak natjecatelja koji su zajedno dijelili i uspjehe i neuspjehe. Sve su imali iskusne vođe. Slovenac Tone Vogrinec već je 40 godina u vrhu svjetskog alpskog skijanja okružen iskusnom svitom, a Ante Kostelić je ostao sam samcat izložen – zbog neviđenih uspjeha svoje učenice, ali i kćeri – žestokim reflektorima javnosti: najprije onih 20-ak hrvatskih novinara, a zatim barem toliko nesklonih stranih. U tome se, uz sve ostale brige, muke i, normalno, razočaranja, morao sam snaći. Ante Kostelić morao je davati izjave na tekućoj vrpci, nije smio biti umoran, neraspoložen, smeten. Nije smio! Ne smije to biti ni sada, osamljen pod neprestanim pritiscima onih koji žele "ekskluzivu pod svaku cijenu", počeo je, normalno, lutati. Tko mu ima pravo zamjeriti? Zašto on mora biti svima na usluzi, a oni ne moraju imati obzira prema toj neobičnoj obitelji? Uopće je veliko i bitno pitanje zašto je bilo tko, pa i sportaš, obavezan, gotovo primoran, davati izjave, mišljenja, razmišljanja, doslovce kopati po svojoj intimi, veselju, nadi, strahovima? Tko ga na to može prisiliti? Zbog kojeg "pravila" ili propisa? Drugo je pitanje što neki to prihvaćaju iz svojih propagandnih ili nekih drugih razloga.
"Slučaj Kostelić" je tipičan slučaj hrvatskog sporta". Postižemo rezultate iz nesistematskog, uskog rada. Rasipamo na jednoj strani, drugu previđamo ili bagateliziramo. Uzvisujemo nepostojeće vrijednosti, a ne znamo ocijeniti prave.
Sve je podložno, ne znanju i poznavanju, nego isključivo emocijama koje volimo nazivati "briljantnim navijaštvom".
U tom se ozračju zbio "slučaj Kostelić" i razvijat će se, bojimo se, i nadalje.
