Steve Jobs nas je napustio. Otišao je veliki vizionar, tvorac koncepta osobnog računala, genij i ovovjeki Edison, ništa bez njega neće biti isto...
Tako govore svi mediji. Oni američki ponajprije, pa zatim kaskadno diljem kugle zemaljske. Pred Appleovim trgovinama ljudi ostavljaju cvijeće. Svi žale.
Moje će sjećanje na tog čovjeka biti ipak nešto drugačije. Prije nego me krenete gađati tupim predmetima i starim iPhone modelima, pročitajte ovu priču.
Njen cilj nije u ovom zaista tužnom trenutku na silu biti drugačiji od drugih, niti joj je cilj zarađivati jeftine populističke bodove rušeći image jednog pokojnika. No, ja dolazim iz drugačijeg svijeta i imam drugačije poglede.
Uostalom, bilo bi nemoguće ne priznati utjecaj koji je Steve Jobs imao na informatičku industriju. Čovjek je već za života postao legenda, što svojim karakterom, što svojom upornošću i, na kraju krajeva, svojim genijem. Gola je činjenica da je on od Apple-a stvorio pravo kapitalističko čudo, od gubitnika pred stečajem u prvu IT tvrtku svijeta. Glupan, napuhanko ili tatin sin – tako nešto ne mogu učiniti.
No, možda bismo trebali malo stati na loptu. Ostavit ćemo karakter Stevea Jobsa ovaj put po strani, o pokojniku sve najljepše. Spomenut ćemo tek usputno Reality Distortion Field. Pogledajmo što u ovoj priči ipak jest pretjerano.
Ponajprije, ideja oca osobnog računala. Ona, oprostite mi svi tugujući fanovi, jednostavno nije točna. Ideja o Jobsu kao onome tko je užgao požar osobnih računala (prvo kućnih, zatim posvuda) prvenstveno je amerocentrična priča koja je svjesno poticana od strane samog Apple-a (a tko ne bi?), i samo dijelom je zasnovana na istini: Apple i Apple II bili su dominantni u SAD-u, ali ne i globalno. Dapače, nisu niti prva kućna računala bila Apple-ova.
Mi, stariji Balkanci, dapače možemo reći i stanovnici Europe, bum osmobitnih kućnih računala pamtimo po druga dva imena: Clive Sinclair i Jack Tramiel.
Recite, tko od mlađih zna tko su bila ta dvojica? Pa ipak, njihova su računala drmala tržištem Europe i više ili manje ostatka svijeta: ZX Spectrum i Commodore 64.
Apple II, kojeg mnogi smatraju nekom vrstom "službenog pokretača" ere kućnih računala, proizveden je 1977. godine. Prije toga, Commodore je izdao svoju PET liniju osobnih računala, a Sinclair je ipak pomalo zakasnio, izdavši ZX80 tek 1980. godine. Sorry, ali: PET je bio prvi.
Dapače, i informacija kako je Apple prva tvrtka koja se posvetila proizvodnji "računala za mase, a ne za klase" – netočna je. Upravo je Commodore, nakon što je Tramiel shvatio kako kalkulatori nisu biznis sa sretnom budućnošću, svoje napore usmjerio u proizvodnju računala za kuću i urede, i to učinio na spektakularan način: era osmobitnih računala, često proklamirana kao era dominacije Apple računala, zapravo je bilo vrijeme trijumfa Commodore 64 računala, sa preko 22 milijuna prodanih primjeraka.
U našim krajevima, sjetit ćemo se, upravo su C64 i ZX Spectrum bili dominantna kućna računala: rašireni kanali švercera hardvera (u to se vrijeme u Jugoslaviju nije smjelo uvoziti računala da unutrašnji neprijatelj ne bi koristio iste za računanje topovskih hitaca...) i softvera u tada (pa i danas) pozamašnom broju naslova: preko 10.000 naslova za C64, i preko 21.000 naslova za ZX Spectrum. I sve – piratluk.
Da, bilo je i nešto Apple II računala, ali gotovo redovito samo u informatičkim klubovima i u tek ponekim školama. Veći, teži za prošvercati, svakako skuplji – jabučni su se proizvodi u domovima nalazili tek u tragovima.
Nekako tako bilo je i u Europi. Commodore – car. Dapače, njemačka divizija Commodore-a bila je iznimno uspješna i prodavala je više Commodore računala nego američka tvrtka, i to po većoj cijeni.
Bi li svijet bio drugačiji da nije bilo Apple II računala? Bi, ali ne toliko drastično koliko se ljudima čini. Tko god misli da bez tvrtke Apple ne bi bilo ovakve evolucije kućnih računala ne računa na druge vizionare i ne zna ili se ne sjeća Commodore i Spectrum računala. Što se Europe tiče, njena IT evolucija bez Apple računala ne bi bila značajno drugačija.
Osim, možda, za Commodore i Atari. Veliki rivali Macintosh računala bili su Commodore Amiga izdana 1985. godine, i Atari 520ST izdan iste te godine. Bili su to vrlo, vrlo ozbiljni takmaci Macintosh računalu, hardverski nadmoćniji i jeftiniji (što će, uostalom, potvrditi svaki bivši vlasnik Amige ili Atarija – pitajte ih). Bez Macintosha, usudio bih se reći kako bi vjerojatno jedan od ta dva modela zauzeo njegovo tržište, tim više što su, primjerice, Amige bile poznate kao idealni strojevi za video produkciju, a Atari kao alat za pisce i glazbenike. Kako god okrenemo, povijest bi bila drugačija. No, daleko od stava da se revolucija kućnih računala ne bi dogodila. Bi, jer vrijeme je bilo takvo, povijesna scena bila je postavljena, tek bi glumci bili nešto drugačiji.
Ostaje nam zanimljivo pitanje: bi li, u takvom nekom scenariju, Amiga mogla zaustaviti dominaciju PC računala, ili je to bio slijed povijesne neumitnosti?
Najzad, zaključimo priču o ocu osobnog računala podsjećanjem kako je pravi otac Apple računala Steve Wozniak, hardverski genijalac bez čijeg uma i truda ne bi bilo niti Apple računala, pa tako niti sve kasnije Jobsove računalne slave. Apple računalo i uspjeh cijele tvrtke, od tog sudbonosnog dana u garaži do danas – imaju dva oca. Jedan Steve je otišao, ali ostao je drugi. Otišao je kreativni mozak, ostao je inženjerski mozak. Fanovi Applea, nemojte zaboraviti Wozniaka, jer on je zaslužio barem polovicu slave.
Ne bismo trebali zaboraviti niti činjenicu da je Apple ubrzo nakon izlaska Apple II serije prigrlio (a sa Macintoshem faktički zacementirao, sa izuzetkom jednog kratkog vremenskog perioda) strategiju čvrsto kontroliranog, zatvorenog proizvoda. Osobno, vjerujem kako je baš to bio ključan faktor uspjeha PC računala u odnosu na Macintosh: iako isprva slabije i ružnije računalo, PC je bio otvorena arhitektura koju je svatko mogao nadograđivati kako je htio, dok je Macintosh dolazio u strogo kontroliranom obliku – potpuno identična računala, identičnih karakteristika, identičnih dijelova i bez mogućnosti značajne nadogradnje. Ta se taktika posebno snažno osjeti danas, kada je korisnicima Macintosha postalo posve normalno živjeti u svijetu u kojem Apple za njih bira komponente, ali što je daleko znakovitije: u svijetu u kojem se sva trgovina obavlja preko Apple-a. Apple (a u zadnje vrijeme i Microsoft) na putu su da svu prodaju sadržaja za "njihova" računala agregiraju kroz vlastiti prodajni kanal, iz čega zatim vuku direktan profit. Tako se isti oni bankari sa Wall Streeta što posprdno gledaju ljude što protestiraju na ulici – posredno slažu sa nečim što je fundamentalno protivno slobodnom tržištu kojeg oni (onako nazivno, sa iPhoneom u džepu) podržavaju. Dapače, činjenica da Apple može po svojoj volji i bez odgovornosti prema ikome određivati čije aplikacije će ući, a čije neće ući u tu centraliziranu trgovinu – priziva misli o nekim nedemokratskim režimima.
I to je ostavština Stevea Jobsa: informatički svijet koji se mijenja prema centraliziranim točkama-tvrtkama koje u svojim rukama čvrsto drže i faktički kontroliraju što korisnik može, a što ne može učiniti sa svojim računalom ili gadgetom. Potpuno suprotno famoznom spotu iz 1984. godine kojim još uvijek, tu i tamo, netko pokušava argumentirati kako je Apple tvrtka koja korisnika oslobađa digitalnog ropstva.
Apple je svojim iTunes i AppStore proizvodima zaista uspio ono što drugi, ako su i htjeli, nisu uspjeli; vrijeme će pokazati kakve su stvarne posljedice ove crne ostavštine.
Najzad, možda najopasnija stvar koja je ostala nakon preranog Jobsovog odlaska je sjena njegove karizme. Nevjerojatne, blistave, zasljepljujuće karizme koja je u sebi nosila sve – elemente rock zvijezde, elemente intelektualca, elemente poslovnog gurua, elemente, puno elemenata marketinškog velemajstora. Gotovo poput sile iz Ratova zvijezda.
Varam li se, ili se već osjeća gubitak Reality Distortion Fielda? Sudim o tome po predstavljanju novog iPhone telefona.
iPhone 4s je zapravo dobar nastavak priče. Tehnološki, zaista je riječ o napretku u odnosu na stari model: procesor sa dvije jezgre, do sedam puta brža grafika, bolja kamera, Siri... Apple sa pravom može reći kako je to korak naprijed.
Nažalost, reakcije javnosti na novi telefon nisu bile baš pozitivne. Unatoč očitoj prednosti novog telefona, tržište je reagiralo loše i cijena dionica je (privremeno) pala. A sve su to mogli lako izbjeći da su taj telefon nazvali "iPhone 5".
Zaista.
Možda zvuči nevjerojatno ili blesavo, ali naziv je ono što su očekivale mase vjernih (smijem li reći "razmaženih"?) Apple fanova. Nitko ionako nije znao kakav je novi telefon, a hardverske promjene zaista daju za pravo dizanju verzije sa četvorke na peticu. No, iz nekog razloga Apple je odlučio izaći sa naizgled beznačajnom odlukom da svoj novi telefon ne nazove "iPhone 5", već "iPhone 4s".
A to je razočaralo fanove. Jer oni očekuju brojeve. Oni žele marketing. Oni žele privid još boljeg, još moćnijeg, još bržeg i kvalitetnijeg – ali očekuju to u nazivu proizvoda. Nomen est omen.
Tako sitna, a tako neugodna greška. Da je Apple taj svoj proizvod nazvao "iPhone 5" Internet i novine bili bi prepuni hvalospjeva o još boljem telefonu koji je miljama ispred svake konkurencije, fanovi bi oformili zmije ispred ulaza u trgovine, osvanulo bi i poneko malo šatorsko naselje. Ekipa sa Wall Streeta u stampedu bi pregazila prosvjednike. Svi bi u koš bacili stari iPhone i kupili novi. I svima bi bio super, svi bi vikali kako uuuuuuu dvije jezgre, uuuuuu sedam puta brža grafika. I svi bi ga ponosno pokazivali na stolu kafića. Tako je, uostalom, bilo sve do sada, čak i kada bi razlike u modelima bile značajno manje.
Je li ovo posrtanje tvrtke tek slučajan događaj u neminovnoj prilagodbi na novo stanje, ili je ovo nagovještaj budućeg vremena, nekog novog Applea čiji CEO neće izazvati oduševljenje milijuna ljudi kad iz žute koverte izvuče neki novi, supertanki iPad?
Apple ima vrlo zahtjevnu publiku, ona – kako vidimo – ne oprašta greške. Jobs je znao fantastično manipulirati tom publikom i prodati joj priču koju ona želi čuti. Ili ju uvjeriti kako je upravo to priča koju publika želi čuti. Njega, takvog Jobsa, nažalost više nema.
Čudno mi je što ja, geekovski a ne trendovski orjentiran, branim Appleov novi telefon od – Appleovih korisnika. Čudna su ovo vremena.
I tako... Steve je otišao. Iza sebe je ostavio mnogo stvari. Neke dobre, neke ne. Ostala je tvrtka za koju će tek vrijeme pokazati kako će nadživjeti i nadrasti Jobsa; to im neće biti nimalo lak zadatak, ali preživjeti će. Nadajmo se da neće ponoviti vlastitu povijest, jer sljedećeg puta neće biti vizionara da ih izvlači iz blata.
Podvučemo li crtu ispod svega što je Steve Jobs u životu učinio, bili mi njegovoj ostavštini skloni ili ne, ipak se u jednom možemo složiti: napustio nas je zaista jedinstven čovjek koji jest ostavio duboki trag u računalnoj industriji. Hoćemo li ponovo vidjeti takvog? Sumnjam. Samo je jedan Jobs.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
