Kriza udarila i na šverc

Nekada se od toga jednostavno nije dalo pobjeći; svaka šetnja tržnicama bila je redovito garnirana povicima »cigarete, cigarete« i nastojanjima onih koji za vama viču da vam uvale šteku – dvije po znatno nižoj cijeni nego li je ona u kioscima.

Zagreb, četvrtak oko 11 sati, Trešnjevački plac, tržnica koja je, tvrde mnogi, za kupovinu svega i svačega najpovoljnija. Sunce koje je gadno upeklo, dobrano je »ubilo« poslovičnu živahnost trešnjevačkih kumica. Preprodavača cigareta, ili ti švercera, na prvu, nigdje. No, u taj čas, u samom uglu tržnice, mlađi čovjek, neobrijane brade i lica izboranog od života, utiho veli: »Cigarete.«

– Ne bi mi cigarete, ali bi rado da nam ispričate koju o tome kako ide posao – velimo.

– Ma, tko je lud da vam o tome priča – kazuje, visok momak, opasan crnom torbicom.

No riječ po riječ, i priča ipak krene, bez imena, naravno, kad bi svaki spomen imena ozbiljno ugrozio ovo »radno mjesto« u kutu Trešnjevačkog placa.

– Ne ide to više k'o nekad – kazuje naš sugovornik, malo gledajući u nas, a malo se nemirno osvrćući oko sebe.

Veli, protok robe je sve lošiji, a svoje su učinili i kriza i neimaština. Nekada se od toga, priznaje, živjelo dobro, no on sam jedva da je nešto od tih boljih vremena osjetio, s obzirom da je u »igri« tek oko godinu i pol. Šteka Ronhilla u njega stoji 120 kuna. Reklo bi se, povoljna kupnja, s obzirom da na kiosku ista stoji 180. No, na upit koliko od toga on zaradi, konkretna odgovora nema.

– Vi ste valjda zadnji u lancu? – provociramo.

– Ima bit' da jesam – kazuje, ostavljajući nas bez odgovora.

Na upit ima li straha od policije i inspekcije, sliježe ramenima. A, onda iz džepa vadi mobitel, prislanja ga uhu kao da vodi važan razgovor, i odlazi. Inače, naš je junak za našeg posjeta tržnici, obavio samo jednu transakciju i na tren nestao, da bi se onda vratio sa crnom vrećom za smeće u kojoj se, da nitko ne vidi, nose cigarete rijetkim kupcima.

Da pak svaka tržnica u gradu ima svoga opskrbljivača cigaratema po povoljnoj cijeni, dokaz je i činjenica da ga ima i Dolac.

– Kriza je, prijatelju, a kriza se svugdje osjeti, pa i ovdje. Nije to više tako profitabilno k'o što se misli – kazuje nam čovjek zrelih pedesetih, koji je na Dolcu valjda više do pet godina u ovom poslu.

Veli, na šteki se danas malo zarađuje, a na Dolcu i manje s obzirom da, kako kaže, Dolcem gospoda šetaju. Razloga za pad prometa je sijaset. Nabraja tako i recesiju, zbog koje ljudi nemaju novca ili štede baš na cigaretama, i zakon protiv pušača zbog kojeg se ipak manje puši, baš kao i činjenicu da za krize valja danas još i više trošiti na kave koje garantiraju dobar i dugovječan odnos s mušterijama. No, jedan je razlog glavni i osnovni.

– Nema robe. Sve na kapaljku. Puno je dobavljača palo – kaže.

Roba je, inače, dolazila odasvud – iz BiH, Crne Gore, Srbije, a danas ima dana kad ne dođe ništa. Problem je i rast nabavne cijene. »Ja sam treća, četvrta ruka u lancu«, reći će naš sugovornik. A ta zadnja ruka u lancu šteku plaća 90 do 100 kuna, pri čemu kupiti od svoga dobavljača najčešće mora barem pet kartona po 50 šteka. Kako šteku prodaje po 120 kuna, zarada po šteki je 20-tak kuna. One »ruke« prije njega, koje cigarete kupuju i prodaju na kartone ili kamione, zarade zbog količine i popusta više i brže.

Najbolje mušterije umirovljenici

Umjesto odgovora kolika je u konačnici njegova mjesečna zarada, preprodavač na Dolcu veli: »Rizika je uvijek, stres je, ali nemaš izbora. Da mi je noramalan posao za pet, šet tisuća kuna plaće, odmah bi se ovog ostavio, ali s 2.000 kuna ne možeš hraniti obitelj. Ovako, ako se pokriješ, dobro je.«

Inače, najbolje su mušterije umirovljenici. Štono bi se reklo, ima života dok je cigareta i novina. Stara škola je to, a kada njih nestane, bit će, ajme i cigareti i novini.